24. јул 2015.

MENE NEMA NIKO





Dete u sirotištu u Iraku na crtežu maje . slika sa Interneta



Nikada nisam voleo da se prisećam svog detinjstva. Koliko god se trudio vratiti u sećanje neki lep trenutak, neku uspomenu koja se sa ljubavlju pamti i čuva u sećanju, nisam uspevao.

Odrastao sam do nekih svojih 10 godina sa majkom. Oca jedva da pamtim, otišao je još dok je sam bio beba, jedva i prohodao, majka me je podizala, uglavnom, sama. Osim ponekog praznika ili kratkog dela raspusta, koji sam provodio kod babe i dede, majčinih roditelja, uvek sam bio sam.

Teško je bilo majci da plaća podstanarski stan, izdržava nas oboje, kupuje mi odeću i obuću.....Ustvari, kada i pokušam da se setim, jedva da sam par puta otišao sa majkom u prodavnicu, kada mi je kupila nešto novo – pantalonice, jaknu, cipele, patike, bilo šta.....Sve je stizalo od maminih drugarica, odeća i obuća njihove dece, koju su prerasli, čista, ali nošena, videlo se to. A voleo sam miris novog, nikad obučenog, još sa etiketom. Tih je događaja bilo vrlo malo, skoro ih sam na prste mogao izbrojati. Prvo nisam razumevao zašto, na uporna pitanja kada ću dobiti nešto novo, iz radnje, nenošeno, a ne da stalno nosim tuđe, dobijao bih umoran i većinom nervozan majčin odgovor da od njene plate čistačice i onoga što zaradi popodne, spremajući tuđe kuće i peglajući tuđi veš, jedva ima da se plati stan i nešto skuva. Ono što se ima, to se mora nositi, uvek je govorila. Sećam se da je i ona uvek bila skromno obučena, za frizera nije znala, ono što je mogla da napravi sama i otkinula od sna i odmora vremena za to, bilo je jedino naše. Ništa drugo.

Nisam išao u obdaništa, mama nije mogla da plati. Čuvao sam se sam. Do četiri godine zaključavala me je, kada je radila, a posle toga sam dobio na pertli vezan ključ od stana. Jeo šta sam našao ili u retkim prilikama ono što bi mi premorena mati uspela  spremiti i ostaviti na tanjiru, u kuhinji, koja je mirisala na tugu, na samoću, na tišinu. Stanovali smo uvek u dvorišnom stanu, soba i kuhinja, u koju se ulazilo odmah sa dvorišta, uvek hladno oko vrata, koliko god da je mama pokušala zapušiti otvor nekim starim, izanđalim ćebetom.... Nisam se mrdao od šporeta na drva, makar bio i hladan, jer je mama palila vatru samo kada bi došla kući sa posla, možda ponekad ujutru, crvenih ruku od vode i „praška“, spremila nešto na brzinu da se pojede i odmah jurila da ode i uradi još nešto, da svojoj jadnoj i nikakvoj plati doda još koju paru. U toj kuhinji smo spavali oboje, svako na svom otomanu, onda kada mi je mama saopštila kako sam sada veliki i trebam spavati sam..... A meni je bilo najlepše i najtoplije kada se stisnem uz nju, pa joj još prstima vrtim kosu, uspavljujući se tako sam, jer priča i uspavanki nikada nije bilo. Premorena i izmoždena mati nije imala snage za to.

 Ta dva otomana, sto sa pločom od ultrapasa i kimavim nogama sa četiri stolice, kredenac, bledo zeleni i sav oronđao i taj čuveni šporet, koji nas je i grejao, gde je mama kuvala, kada je stizala, to je bio ceo naš svet. Na zidu je bilo par uramljenih fotografija maminih roditelja i mene,  i jedna reprodukcija, dobijena ko zna od čije selidbe, koja je završila kod nas, da ne bi pogodila đubrište. I sada se sećam te slike – jedna devojčica, nešto starija od mene u žutoj haljini sa volanima, uplakana, sedi na obali nekog jezera, oko nje najlepše šareno cveće, kakvo nikad u prirodi video nisam, sa nekim dvorcem iza nje.... Ona u ruci drži lutku, kojoj je pokidana jedna noga, plavokose loknaste kose, uplakana.....Bilo je to za mene najlepše stvorenje na svetu i uvek sam se pitao ko je mogao biti toliko surov da  joj osakati tu lutku, koju je očito volela, čim je toliko plakala za njom.

Sada kad se setim, bila je i moja mama lepa, ne mnogo starija od te devojčice. Znam da je mene rodila jako mlada, tek je napunila 18, na slici sa venčanja nje i tate, iznad onih bračnih kreveta, pamtim njene divne oči i dugačku kosu, savijenu u punđu, sa nekoliko belih cvetova, nasmejanu, kakvu je nikada nisam video, dok smo dan za danom provodili više gladni nego siti i skoro uvek u hladnoj kući. Drva su bila skupa, o uglju da i ne govorim...

 Imali smo i sobu, koju nikada nismo koristili, možda ponekad samo leti, jer nije bilo drva za grejanje dve prostorije....U njoj sva kreveta, bračna, ormani stari od orahovine i sto sa šest stolica, prekriven plišanim stolnjakom za goste, koji nikada nisu dolazili, sve staro, olupano, bezbroj puta seljeno iz jednog u drugi podstanarski stan, opet samo soba i kuhinja. Mama je jedva i to mogla da plati. Bila je u kuhinji i sudopera, tu sam se mahom prao i umivao, koliko god batina dobio zbog toga, jer u hladno i poluzavršeno kupatilo nisam voleo da idem.... Samo onda kada sam baš jako morao, a i prvi stan sa nazovi kupatilom imali smo tek kada je sam krenuo u školu.

Kada bi pitao majku ima li ja imam tatu, odgovarala bi  uvek da tata živi negde daleko u inostranstvu, radi tamo da bi sagradio kuću za nas, da bi živeli u svom, ali je adresu sigurno izgubio, jer smo se često morali seliti, pa nam se zato ne javlja. I nikada ne šalje ni poklone ni pare da možemo makar malo lakše živeti.

Posle, kada sam sa ključem oko vrata mogao boraviti napolju, onda kada sam se čuvao sam, od nekog velikog, zadriglog dečaka iz dvorišta, čuo sam da  je moj otac u zatvoru, da je kriminalac, a kriminalac i lopov ću sigurno biti i ja, rekao mi je tada,  jer od lopova ništa ne može biti drugo nego samo lopov. Tada se sam prvi put potukao, ne znam da li sam napunio pet godina, koliko god da je mali drznik skoro duplo bio teži i jači od mene. Dovukli su me kući skoro isprebijanog, zatvorenog oka od udarca, krvi, koja nije prestajala da lije od razbijene arkade, razbijenog nosa, koji nikada nije srastao kako treba i ružna izbočina  na licu uvek me je podsećala na taj trenutak, kada sam nekako osećao da je sve to istina, da su mamine priče o ocu negde u inostranstvu, koji tek što nije došao, laž, smišljena da me umiri....

Tek sam, mnogo godina kasnije, shvatio da je majku verovatno bilo i sramota da mi kaže istinu, da je možda i htela da me poštedi, jet je otac zaista bio u zatvoru. I to ni manje ni više, nego zbog ubistva, jer je u kafani, posle ne zna se koliko neke loše rakiještine, prvo što je uradio, nakon što mu se učinilo da ga je gost sa stola pored ružno i preteće pogledao, izvadio bricu iz džepa, od koje se nikada nije odvajao i sjurio je tom nesrećniku u stomak....Tako uspešno, da je potrefio baš prostor između rebara, probio plućno krilo, dohvatio srčanu kesu i dok je stigla hitna pomoć, nesrećnik koji verovatno ništa loše nije uradio, udisao je svoje poslednje udahe, obliven sopstvenom krvlju. Dobio je njegov otac 12 godina robije, ostali su mu kod kuće žena i tek prohodali sin.....Porodica se nije mnogo zanimala, smatrajući mamu krivom što se tata propio (ko je kriv za to što muškarac pije, nego žena, govorili su) smatrajući da nemaju nikakvu obavezu ni prema njemu ni prema nama.

Tako je u prvih nekoliko godina, mama od naših usta odvajala, šaljući tati pakete u zatvor i odlazeći kod njega u posetu jednom mesečno, dok joj nije dojadilo njegovo neprekidno ljubomorno prebacivanje kako je raspikuća i kurva, kako je ona kriva za sve, jer da je bila prava žena, on nikad ne bi završio na robiji.....Pretpostavljam da joj je onda „pukao film“, da je onda presavila tabak i razvela se od njega, boreći se sa „obronamernim“ komšilukom i rodbinom, kako je sada još i raspuštenica, dakle, svima na raspolaganju.

Ovako odrastao, sećajući je se uvek umorne, kose stegnute u strogu punđu, bez trunke šminke na licu, uvek jadno i siromašno obučene, iskrpljenih čarapa i cipela iskrivljenih peta, verujem da joj ni na pamet nije padalo da pogleda nekog muškarca, a kamoli da uleti u neku vezu. Ali, džabe, naš ti je svet takav, čim je žensko i raspuštenica (ružnog li izraza) znači da je lovište, otvoreno cele godine.

I znam da me je, ta moja majka, koliko god bila premorena i ubijena bitkom za preživljavanje, jako volela i trudila se iz petinih žila da mi priušti bar nešto od onoga što su druga deca, uglavnom, imala u izobilju.

Pa bi uz onaj novogodišnji paketić, koji je dobijala u firmi za mene, uvek nekako skupila pare za neku igračku ili slikovnicu, možda čak i nove cipele. Borila se moja majka za mene, koliko god je mogla. I više od toga....

Njeni roditelji, moji deda i baba, oboje nezadovoljni, deda pogotovo, što im se jedina kći udala za pijanca, neradnika i robijaša, nisu se baš pretrgli da nam pomognu. Znam da baka bi, valjda sam jedine kolače, osim onih koje bi mama pravila za novu godinu i moj rođendan, dobijao od nje, da se trudila da nam makar malo pomogne, ali kao domaćica, jer penzije nije imala, mogla je to samo retko, kada bi uspela da od sebe same nešto otkine i pruži nama dvoma. Deda je bio neumoljiv – izdala ga je i obrukala kćer jedinica, ne treba mu ni njeno dete. Šlus!

Kada sam krenuo u školu, nisam bio neki sjajan đak. Voleo sam srpski, voleo sam da čitam, valjda sam sve knjige u biblioteci za neki dečiji uzrast već pročitao, ali, to nije vredelo baš mnogo. Jesam se isticao u par predmeta, ali je moja čista, ali stara, iznošena i iskrpljena odeća odbijala i učiteljicu, a drugoj deci služila uvek za podsmeh. Sa čežnjom sam gledao firmirane patike sa vazdušnim đonom, znajući jako dobro da ih mama nikad neće moći kupiti, lepe farmerice, „kupovne“ džempere, a ne one što je štrikala moja majka i ponekad baka.....

Uvek sam imao stare knjige, najjeftinije sveske, najlošije bojice, korišćeni i stari pribor....A na odmoru, kada su sva deca trčala da kupuju užinu, samo sam ja stajao negde uz ogradu, jer je kupovanje peciva za mene bilo mislena imenica.

I uvek je bilo problema oko raznoraznih davanja za ovo ili za ono, svake nedelje, bar jednom, učiteljica je tražila da donesemo neki novac.....Za osiguranje....Za štete, koje đaci nanose školi.....Za novu radnu svesku, bez koje se ne može....I za stotinu drugih stvari, kada sam uvek valjda bio jedini ja koji nikada nisam imao, za ekskurzije, jednodnevne izlete, škole u prirodi i ko zna šta još..... Ma, neka kaže ko šta hoće, siromašnu decu nikada učitelji i nastavnici, kako sam se posle uverio ne vole, ili se meni iskompleksiranom tako činilo. Kvare im, valjda prosek....

Kada sam napunio 10 godina, baš sam krenuo IV razred, u naš sirotinjski stan je došla komšinica, koja mi se dotle jedva javljala, sedeći u sobi i pijući kafu sa onog stola, za kojim nikad niko nije sedeo sa jednim muškarcem, možda desetak godina starijim od mame. Prvo su bili zajedno, pa je onda on počeo dolaziti sam. I uvek ostajao samo na kafi.

Bio je taj čovek uvek fin i ljubazan prema meni, zaista nije zaslužio niti jednim gestom moje odbojno držanje ni ignorisanje.....Kada su posete učestale, mama je rekla da moramo razgovarati, pa sam, već naježen, seo, osećajući da ću čuti nešto što mi se neće dopasti.

Mama mi je saopštila da želi da se uda za tog čoveka, dobar je, čestit je, radan i vredan, ne pije, udovac je i ima jednog sina, nešto starijeg od mene....Do tada uvek poslušan, reagovao sam žučno, valjda me je i taj prokleti pubertet počeo hvatati....Vikao sam na nju kako je sebična, kako gleda samo sebe, a za mene je baš briga, pitao je šta nama dvoma fali što smo sami.....Trudila se, ubeđivala me kako ćemo živeti lakše, u pravom stanu, sa toplom vodom, sa centralnim grejanjem, kako ću konačno imati svoju sobu, ali sam ja, usred njene priče, istrčao u kišno veče, lutao ulicama, a da nemam pojma gde sam sve išao i tek kada onako mokar i promrzao nisam mogao više, vratio sam se kući. Na njen uzdah olakšanja, samo sam okrenuo leđa i prvi put otišao u onu sobu za goste, onako mokar umotao se u neko ćebe i tako, malo dremajući, malo plačući, dočekao sivu zoru, koja se pretapala u maglovito jutro.

**************************

Uprkos mojim protestima, sve je išlo nekim svojim tokom, kako je valjda i moralo biti i mama se udala. Dobio sam očuha i novog brata, koji me je, valjda, u istom trenutku kada smo se upoznali, zamrzeo. Jednako, kao i ja njega.

Kako je mladost glupa i nepromišljena.....Da smo obojica iole bili pametniji, mogli smo biti najbolji prijatelji na svetu. Ovako, bili smo dva stranca, koja bi se, u prisustvu drugih, ignorisala, a nasamo otvoreno pokazivala netrpeljivost. Često bi se i potukli, krijući to od drugih, gde sam ja, mlađi, mršaviji i slabiji, uvek izvlačio deblji kraj.....

Nije prošlo ni dve godine od mamine udaje, kada sam primetio prvo kako se, dotle mršava kao saraga, odjednom počinje gojiti, da bi mi saopštila kako ću dobiti brata ili sestru. Razdragana, nasmejana, srećna moja majka.... A ja, kao da sam se najeo ludih gljiva – samo sam je prezrivo odmerio, onoliko koliko mi je mojih silnih 12 godina dopuštalo, pitao je drsko otkada to babe rađaju i izašao, praveći se da ne primećujem njeno izbezumljeno, uplakano lice.

Ako sam za nešto grešan, jesam prema mojoj majci. Ona je za mene uvek činila samo dobro, najbolje što je mogla i umela....Ni moj očuh nije bio loš i grub čovek, mnogo je mojih mladalačkih bezobrazluka progutao, praveći se da ih ne primećuje.

Ne mogu objasniti zašto sam bio takav.....Mami sam se svetio, smatrajući da me je izdala, da smo na svetu trebali biti samo nas dvoje i niko drugi.....A mom očuhu sam vraćao sve dugove, koje sam trebao i morao tresnuti u lice mom rođenom ocu....Jer, i kada je izašao iz zatvora, nije se interesovao za mene. Kao da ne postojim, kao da me majka dovela u brak, začetog ko zna sa kim.....Razveo se od nje, razveo se i od mene. Samo što sam za to kažnjavao i mamu i očuha, jer nisam imao prilike sve reći svom biološkom ocu.

Dobio sam brata, malog kmekavca, koji se brzo zaokruglio, postao preslatka beba, koja se smejala, gukala, igrala onim ribicama, okačenim iznad njegovog belog krevetića. Ni moj brat po očuhu, a ni ja, nismo mnogo pažnje obraćali na mališana, koji bi se uvek ozario kad bi nas ugledao. Obojica smo bili ljubomorni na njega – on je imao i majku i oca, imao je pažnju, ljubav oboje roditelja, tako smo obojica mislili....Zavideo sam mu na belom krevetiću, tamno plavoj posteljini sa slikama zvezda i meseca, na igračkama, na svakom poljupcu, koji bi mu majka utisnula na mirisnu glavicu, koju sam i sa par metara daljine mogao osetiti – onaj neponovljivi dečiji miris, koji odiše na pažnju, ljubav i nevinost.

Onako mali, oduzimao je skoro svu pažnju, koju smo obojica smatrali da se krade nama. Svako je krenuo na neku svoju stranu, uglavnom, trudili smo se da kod kuće boravimo što manje.

I inače slabo druželjubiv, izgubio sam i ono malo drugova, koje sam imao, gubeći vreme na čitanje, besciljno lutanje ulicama i ležanje, zapušenih ušiju u svom krevetu, trudeći se da ne čujem srećnu porodicu, kojoj sam smatrao da ne pripadam. Trudili su se oboje, ali, zauzeti i poslom i obavezama oko malog deteta i mama i očuh su jednostavno sve više gubili strpljenje za nas dvojicu. Od mališana su dobijali radost i smeh, od nas samo namrgođena lica i drske odgovore, kada bi nas nešto pitali.

Nikada u životu nisam bio usamljeniji.

Očuh ima svoga sina.
Majka ima ovog najmlađeg.
A mene nema niko.

***********************

Nekako sam uspeo da završim automehaničarski zanat, trudeći se da što pre pobegnem od kuće, u kojoj me niko nije ni maltretirao ni zlostavljao, u kojoj sam bio i nahranjen i obučen, ali, onako mlad, nisam se mogao odupreti nekom iracionalnom otporu i samo sam želeo pobeći.

Onog dana kada sam dobio diplomu, otišao sam od kuće. Bez pozdrava.

Menjao sam gazde, živeći prvo u nekom sobičku, u radionicama u kojim sam radio, a kada sam se obučio da nešto znam i uraditi, mogao sam sebi priuštiti prvi podstanarski stan. Slagale su se godine, jedna za drugom, majci se nisam javljao, smatrao sam da je srećna i zadovoljna, ispunjena, sada ima svoju porodicu i ja sam joj potreban kao šesti točak.

Prvi ozbiljniji posao, koji sam našao, sa već nekoliko godina staža, dobio sam u jednoj velikoj automehaničarskoj radionici, nedaleko od grada. Moj gazda se baš tako i ponašao – kao gazda, nikada ga nisam video da je uzeo alat u ruke i nešto radio. Ali, zato je stalno negde išao, menjao kola, lanci na vratu su mu bili sve deblji i upadljiviji, garderoba sve bolja, a bio je i redovan posetilac kafana u kojima je plaćao muziku gomilama novčanica, vodao klinke, koje bi i za mene bile premlade, pored žene i dve poodrasle ćerke, dakle, živeo punim životom, bar je meni sve to tako izgledalo.

Tada sam prvi put dobio pristojnu platu, pa sam i ja mogao sebi kupiti bar nešto od garderobe, koja je dotle za mene bila samo mislena imenica. Čak i zakupiti bolji stan, a ne više neku rupu u dvorištu, sagrađenu samo zato da se drže podstanari i da se tako isplati kuća.

Dobio sam i ja svoj „Đavolji dukat“, kao ono Milan Glasinčanin u Andrićevoj „Na Drini ćupriji“, pa sam zatvarao oči pred poslovima koje radim u toj, sada znam, za mene baksuznoj radionici. Jer, mi skoro da uopšte nismo popravljali kola. Mi smo dobijali automobile, uglavnom dobre i kvalitetne, skupe, koje smo rastavljali, nešto farbali i sklapali ponovo, nešto rasturali u delove.....Nisam ja bio baš toliko neiskusan da shvatim kako tu nešto ne štima. Ali, zašto bih se bunio, kada mi je bilo dobro, lepo sam zarađivao, pa nisam imao razloga, bar sam ja tako umovao, da sam sebi skačem u stomak i pitam šta mi to u stvari radimo.

Nije to dugo trajalo, možda nekih godinu, godinu i po dana.....Uglavnom, u radionicu je upala policija, nekoliko vozila punih policajaca, pod punim naoružanjem, sa pancirima i dugim cevima, sve nas naterali da legnemo na pod, stavili nam „lisice“, potrpali u „marice“ i odveli u zatvor.
Kada sam dobio prvi zahtev za sprovođenje istrage, znao sam da se neću lako izvući. Moj gazda je bio samo jedan u lancu velike grupe kradljivaca automobila – jedni su „tipovali“, drugi krali, treći (kao ja) rastavljali na delove ili menjali izgled, četvrti preprodavali. Naravno, moj gazda je, trudeći se da spasi svoje dragoceno dupe, rekao kako on o svemu tome pojma nema, jer on jedva da je i boravio u radionici, sve poslove smo primali mi, dakle i ja, mi smo sve znali i sve smo radili svesno.

Branio me branilac po službenoj dužnosti, jer nisam imao ni pare da platim redovnog branioca. Ne znam, možda bih nešto lakše prošao, nisam više pametan. Ovako, tresnuše me sa godinu i 6 meseci zatvora..... ni pajtosi u sobi me ubeđivali kako je to još i blaga kazna i – sa 26 godina zaglavih ja robiju. Kao i moj otac svojevremeno.

************************

Robija je za ljude, sve je to tako i sasvim normalno zvuči, kada se kaže. Ali, mnogo, mnogo teško. Pogotovo za onoga koji nema tu kriminogenu vijugu u sebi, onog ko je iz čistog inata sebi upropastio život.

Prvih mesec dana karantina, smestili su me u sobu sa 60 zatvorenika. Sve višekratni lopov do lopova, pljačkaš banaka, narko-dilera koliko ti srce želi, silovatelja i ubica. Nešto malo saobraćajki, ali, u karantinu nema razlike, svi džumle.

Ja, sa 26 godina, mlad, nežnog izgleda, sam još prvog dana postao neverovatno „popularan“. Tek sam kasnije čuo, takve poput mene zovu „device“.....Te prve noći, te užasne košmarne noći, doživeo sam grupno silovanje, niti nabrojati ne mogu koliko se njih izređalo na meni. Punih dve nedelje sam bio u bolnici, sav razderan, nisam mogao ni da prebrojim šavove.....Znao sam da ne smem reći ni reči, na mlaka, reda radi, pitanja ko me je napao, govorio sam kako se ne sećam ničega, bio je mrak, niti jedan glas ne mogu da prepoznam. Nije me niko uputio da tako treba, ali sam bio svestan da se ponovo vraćam u onaj pakao i da „cinkarenjem“ mogu samo pogoršati svoj i inače bezizlazni položaj. Jednom u životu da i ja dobro postupim.

Kada sam se vratio u sobu, dočekali su me podsmešljivi pogledi, ali, za ne poverovati je da su me ostavili na miru. Prošao sam inicijaciju, nisam ispao „drukara“ i nove device stigle su na red. Svakog dana........Trudio sam da se pokrijem po glavi i ne slušam krike i zapomaganja, plač i jecaje......

Nakon 183 dana, ili 8580 časova, a neki optimista bi rekao 6 meseci, zbog dobrog vladanja sam prebačen u drugo odeljenje, poluotvoreni deo, sa boljim smeštajem, nešto boljom hranom i mogućnošću da koristim zatvorsku biblioteku, gde sam uspeo da dobijem jedan od najtraženijih poslova – raspoređivao sam knjige, popravljao ih po potrebi, uglavnom, izvukao se iz 9-og limba.

Dok sam bio u zatvorenom odeljenju, sve moje misli su bile usmerene isključivo na preživljavanje. Mogao si izgubiti glavu zbog sitnice- jer si nekoga pogledao onako kako mu se nije dopalo, nekome nisi izrazio poštovanje, koje je dotični smatrao da mu pripada, iole bolji praznični ručak, koji nisi svojevoljno ustupio nekom od stvarnih šefova sobe – bilo je dovoljno za ručno napravljeno sečivo u stomak, nesreću na poslu, pad na klizavom terenu, gde bi udario glavom o nešto čvrsto, pa tako nekoliko puta. U zatvoru su najveći problem sami krimosi, koji su i tamo glavni, koji zavode red, koji imaju sve privilegije, čak i strogo zabranjene mobilne telefone. Ako nemaš jak nagon za preživljavanjem, gotov si.....To se upravu ne tiče, njima je važno da se posao odvija, a sam život u sobi ih ni najmanje ne zanima – to je kazna na kaznu, svojevrstan nauk da vodiš računa da više nikad ne dospeš u takvo okruženje, ako nećeš da budeš gad i pridružiš im se.....To je ono što se zaista zove ispaštanje.

Moj beg odatle, iako sam i dalje bio u rešetkama, pred svim stražarima morao da skidam kapu, držeći ruke ispred sebe i ne gledajući ih u oči, shvatio sam kao znak od samog neba. Radio sam u toj biblioteci od tzv. doručka – parčeta hleba, koje bih uglavnom morao dati nekom drugom i šolju zatamnjene mlake vode, koje bi zvali čajem ili kafom, a svejedno su imali ukus opranih nogu, pa sve do povečerja, kada bih morao biti u krevetu, provodio sam među knjigama i imao vremena i vremena za razmišljenje.

Za svo vreme mog boravka u zatvoru nisam dobio niti jedno pismo, niti jedan paket, niti mi je bilo ko došao u posetu. Bio sam prvo besan kao zmija, ogorčen do ludila, tonuo u udobno živo blato depresije i plakanja nad svojom crnom sudbinom.

Nakon prvog naleta samosažaljenja, kako mi je život bio maćeha, morao sam priznati sebi da sam dao svoj puni doprinos da upravo takav i bude. Prave stvari, onda kada sam ih imao, nisam znao da cenim, sebičan do srži, pun bezrazložnog besa i irealne agresivnosti, prema svima koji su prema meni bili dobri, odnosio sam se kao prema najgorim neprijateljima. Čini mi se, da što sam više dobijao, to sam bio gori prema njima.

Kada se čovek zatvori u sopstveni oklop, bega mu odatle nema. Nije meni bio potreban zatvor, da bih shvatio da sam u njemu već odavno, jer sam oko sebe godinama i godinama dizao tako visoke zidove, da nit sam kome puštao da prođe kroz njih, niti sam ja mogao kročiti napolje.

Najviše sam povredio ljude, koji su mi dali najviše ljubavi što su je imali, a ja je tako nipodaštavao i odbacivao od sebe. Zaslužujem li ja dalje uopšte da živim?

Ja mogu otići, ali, zar to ne bi završni udarac mojoj majci, da ne kažem nokaut, koja je sve od sebe dala da me podigne, zaštiti koliko je god mogla od gladi i hladnoće, da mi pruži kakav-takav pristojan život, da od mene stvori čoveka? Zar je posle svega ona to zaslužila od mene?

Ili mome očuhu, koji me je prihvatio kao člana svoje porodice, kao svog, od kog sam dobio daleko više ljubavi i razumevanja nego od svog biološkog oca....Zar njega treba da oblatim kako sam zbog njegovog navodnog maltretiranja, a nikad na mene ruku podigao nije, ili povisio ton, osim u par navrata, kada sam onako žestoko preterao, upropastio svoj život i okončao ga, zato što mi je bio „OČUH“? Ili mom bratu, faktički jeste tako, niti on niti ja nismo birali da se nađemo u istoj porodici, pa kada je već tako, zar nismo bili dužni da poštujemo volju njegovog oca i moje majke, da živimo i ponašamo se kao porodica.,,,,

I na kraju, tom našem najmlađem bratu, koji je sada već momak, koji nije tražio da se rodi baš u takvoj porodici, u takvim okolnostima, sa takvim ukućanima, treba li na njega natovariti krivicu kako sam njegovim dolaskom na svet ja izgubio razlog svog postojanja?

***********************

Pustili su me tri meseca ranije, dakle, umesto 18 meseci, odrobijao sam 15, a tri meseca sam dobio kao uslovni otpust, zbog dobrog vladanja.

Od ono malo para, što sam zaradio za tih 15 meseci imao sam taman dovoljno da platim sobu u nekoj udžerici za mesec dana i da par nedelja živim na hlebu i vodi. Onda sam našao posao, lako i bez problema, ispalo je da je moj zanat deficitaran, da trebam svuda. Ljudi imaju sve manje i manje para, ni bolji auto, a kamoli novi, ne mogu sebi da priušte, pa onda krpe stari i – dok traje, traje. I na crno sam mogao da zaradim da preživim, a kako li ne u nekoj od radionica.

Radim kod čoveka kom sam priznao gde sam bio proteklih skoro dve godine i zbog čega. Ćutao je, ćutao, pa onda odlučio da me primi na probni rad. I sada sam u tom statusu.

Znam da prati svaki moj korak, da gleda hoću li nekome sam nešto naplatiti, hoću li u radionicu dovesti auto, koji tu ne pripada....Znam da me ne ispušta iz vida. I ne zameram mu na tome. Zaslužio sam....

***********************

U sledeću subotu moj mlađi brat puni 18 godina i postaje punoletan. Od mamine koleginice sa posla sam dobio poruku da sam i ja pozvan.

Za svojih 30 godina doživeo sam mnogo teških trenutaka, previše i za nečija 3 života. Isto tako, za tih 30 godina uspeo sam da do koske povredim nekoliko ljudi, od kojih sam samo dobra dobio.

Odlučio sam da odem, pa kako god bude. Moram već jednom da raščistim jesam li ja neko koga nema niko. Ili nekom i negde ipak pripadam.

*****************************************













17. јул 2015.

POVRATAK ZLATNOG TELETA








Proteklih par sedmica iščitavala sam „Knjigu o Ljubinku“ autora Milana Milićevića. Kažem iščitavala, jer sam prvo jurila za sadržajem, a onda se vraćala, sve sporije i sporije. Dok, na kraju, nisam ostala prikovana sopstvenim mislima.

Ovo nije recenzija; niti sam kvalifikovana, niti imam ambicija za to i niko je tako ne treba shvatiti.

Za „Knjigu o Ljubinku“ njene pravi recenzent Svetlana Fucić kaže da je „ovo kazivanje, ustvari, antiratna priča, roman koji nas polako ali izvesno uvodi u različite degradacije ljudskog bića, ali nam istovremeno govori o ljubavi, poštenju, moralu – ukratko, o svim onim vrednostima na koje smo, primorani životom po tuđem diktatu, negde zaboravili“.

Pa još, negde pri kraju recenzije, Svetlana Fucić dodaje da je „Knjiga o Ljubinku“ ....“Roman o ratu – a protiv rata, o pobedi života a gubitku ljudskog dostojanstva, roman, donekle, i o smrti kao izboru – da bi se sačuvao smisao bitisanja, koren i tradicija jednog naroda.....“
                        
Sjajno rečeno, iako je po meni ovo najmanje roman o ratu, mada jeste roman protiv rata. No, da ne cepidlačimo.....

Ljubinko, očito pišćev deda, bolje rečeno ĐED, odslikan je živim bojama, a opet prirodno, jednostavan, a upečatljiv, dosledan svojim tvrdim moralnim načelima, a ćutljiv, čovek koga valja godinama znati, da bi ga mogao razumeti.

Prošao je Ljubinko težak hod po mukama....Od detinjih dana, kada mu je jedino valjda istinski bilo lepo, jer mu je glavno zaduženja i briga bilo da se brine o stoci, preko odrastanja u patrijarhalnoj porodici, sa ocem – neprikosnovenom glavom kuće i izrazito dominantnom majkom, koja bez roptaja vodi brigu o sve jačem domaćinstvu, deci iz dva braka (Ona je Stevanu druga supruga, prva je umrla na porođaju), sinovima, kćerima, snajama, zetovima, unucima, porodicom i prijateljima....

Pa je, na majčino insistiranje morao da izvrši krvnu osvetu, da spasi čast porodice, počeo da robija 9 godina, koliko mu država za to izrekla, pobegao od sigurne smrti, najpre Kosti Pećancu, a kasnije, kada je, kako sam kaže video da Pećanac šuruje sa Nemcima, otišao u partizane, gde je, nekoliko puta ranjavan, ostao sve do 1947. godine čisteći novu mladu zemlju od kačaka, uspeo da 1950.godine zapadne u ralje informirovskih razmirica i zaglavi Goli otok, punih 5 godina, odakle je pušten kao „nepopravljiv“, izdržao i godinu dana „gubitka svih prava, osim roditeljskog“, BIO ČOVEK KOJI NE POSTOJI.....

Dakle, ostao bez posla, umalo bez stana, žena mu Natalija ostala bez posla, a čeljad valja hraniti i oblačiti, kasnije i bez boračke penzije, on koji umalo nekoliko puta glavom nije platio za ideale sveopšte jednakosti, gde će biti slobode i dobra za sve podjednako, kako je čvrsto verovao i niko mu nije mogao, a niti smeo, govoriti i dokazivati drugačije.

Sve to izdržao Milutin, sa vernom i odanom mu ženom Natalijom, polupismenom, a premudrom ženom, uspeo da se ekonomski nekako oporavi, svu decu iškoluje, da dočeka unuke da mu odrastu. Jedino ga Nata pretekla, pa umrla par meseci pre njega. Nije  dugo čekao da ode za njom.

*********************

Teška priča, ali ništa teža no mnoge slične, o kojima se već puno pisalo i govorilo. Jeste faktografska, ali relativno štura; onaj ko hoće da sazna više o Golom, neka čita Mihajlovića, neće se znanjem mnogo od ove knjige ovajditi.

Šta je to što je čini tako posebnom i ne da mi mira, poput prosutog sitnog peska u postelji – ne vidiš ga, a svako ti zrnce smeta?

Verovatno zbog toga što se iza jednog romana, dobrog, ali sličnog mnogima, krije drugi, filozofski traktat o nama. Poput persijskog tepiha, gde na 1 dm2 ima 100.000 čvorova, tka nam autor priču iza priče, daleko važniju od samih Ljubinkovih muka, koje on prima bez muke i roptaja, skoro da se i ne žali na njih.

 Lajtmotiv celog romana je definicija čojstva i junaštva, koju je dao Marko Miljanov -  Junaštvo je branit sebe od drugih; čojstvo je branit druge od sebe. Jedno bez drugog ne mogu.
                      
Kao što ni Ljubinko, živeći svoj tegoban život, nit uspeva da sebe odbrani od drugih, isto tako ni svojim postupcima, kako god opravdani bili i predstavljali sticaj nesrećnih okolnosti, ne može da odbrani druge od sebe. Dakle, pošten i čestit do srži, a opet je bio povređivan i povređivao svoje najmilije, one koji su to najmanje zaslužili.

Neizbežno nam preostaje da počnemo izvrtati svoje duše i, redajući postupak po postupak, pitati se koliko smo, branili sebe od drugih, a koliko smo druge odbranili od sebe. Kao da daleko preteže da smo uglavnom sebe branili od drugih, sve manje hajući za druge, u poslednjih četvrt veka ponaročito.

Jesmo li se skoro zapitali, koliko smo, smatrajući da branimo sebe, povredili druge, „makar“ i rečju. Nisu ovi navodnici omaška, niti slučajnost, izgubili smo osećaj koliko reč ubija, koliko psovka ponižava, koliko arogancija degradira? Imamo li prava na to?

Ne citira autor slučajno, pre večine od svojih poglavlja, ili „slika“ kako ih je nazvao, Stari zavet.

Upravo Stari zavet, za razliku od Novog zaveta, izričito kaže „Oko za oko, zub za zub“. Novi, pak, zavet miroljubivo savetuje da „ko tebe kamenom, ti njega hlebom“ i „Ko te udari po jednom obrazu, okreni mu drugi!“

Ha, kako da ne. Lepo to zvuči, sve dok čovek ne dođe u poziciju da  se njemu ili nekom njemu bliskom desi tragedija. Onda trenutno zaboravlja na opraštanje i okretanje drugog obraza.

Krvna osveta, kao rak-rana izjeda naš narod vekovima i vekovima. Pitanje je da li je to isključivo naša tekovina ili je zla relikvija, koja  se provlači hiljadama godina, još od vremena Starog zaveta. Ljubinkova golgota i počinje baš krvnom osvetom, koju mu naređuje majka (?!), jer „krv ne sme ostati nevraćena", krah, gde najveći ceh plaća njegova porodica.

Jedina osoba, koja je tada Ljubinka pokušala privesti čojstvu je upravo njegova žena Natalija „uglavnom koristeći reči: Bog i savest. Vrlo brzo se ispostavilo da je Ljubinko sa bogom raskrstio, a savest prevario.

Savest i opravdanje za sve postupke mogu lako da se prevrnu u korist želje.“

I, iako to pisac ne pominje direktno, valja se setiti onog dela Starog zaveta, kada Jevreji, nakon što ih je Mojsije proveo kroz Crveno more, koje se razmaklo pred izabranim narodom, omogućivši im da izbegnu ropstvu i sigurnoj smrti, zaboravljajući njegova upozoravanja da se ne klanjaju idolima, da ih ne zaslepi zlato i moć, već da veruju samo u onoga, čije se ime ne izgovara, podležu iskušenju alkohola, lažnih proroka, bludi i razvrata, pa stvaraju novi idol – Zlatno tele, kome se počinju potčinjavati i klanjati, zaboravljajući ko ih je spasao i dao im mogućnost za novi, bolji i mirniji život....Od tada počinje njihovo lutanje pustinjom, dugo 40 godina.

Interesantan je i naizgled neprimetan način, na koji nas autor vodi stazom naše propasti; onda kada smo, posle II svetskog rata uništili jedan moral, menjajući ga nekom kombinovanom budalaštinom svega i svačega, koje je sve bilo veliko ništa. Ništa po sadržini, nemerljivo veliko po posledicama.

Sam se Ljubinko suočava sa apsurdnom surovošću sistema, za koji umalo glavu nije dao, kada boravi na Golom....Kada doživljava da mu Uprava kazamata jasno stavlja do znanja „da rad nije kazna, već privilegija. Prava kazna je nerad.Ali još veća kazna od nerada je uzaludni rad“.

Prolazimo li ponovo kroz vaspitne metode Golog otoka, sa tolikim procentom nezaposlenosti? Gde ljudi preko 40 godina više ne trebaju nikom, prestari su, a oni preko 50 se već smatraju okamenjenim fosilima....... Sa tolikim procentom prividne zaposlenosti, za koji se mesecima ne dobija ni jedan dinar ili neki sitniš, pa shvatiš da gde si bio - nigde i šta si radio – ništa.

I gde je rad – zaista privilegija.  Pri tom, kao da nikom nije bitna sirova nekompetencija, kombinovana sa arogancijom i drskim neznanjem.....

Jesu li nas stigle kletve pobijenih zbog ubrane jabuke u tuđem vočnjaku ili ukradenih opranih vunenih čarapa sa štrika, koji uze jedan 18-godišnji momčić od borca, jer mu je, reče „bilo hladno“, a Ljubinku, koji je izrekao smrtnu kaznu trebalo preko 30 godina da, gledajući opštu pljačku, ničim kažnjenu niti obeleženu kao lošu i kriminalnu delatnost, dakle, nečim sasvim prihvatljivim i normalnim, kaže „nisam se ja za ovo borio!“

********************

Sve je išlo skoro neprimetno lagano. Ali zato neumitno.

Najpre je narod zakačila rekvizicija. To je ono kada neki ćata u srezu, koji kao da je u samom carskom Beču rođen, a ne u istom blatu, kao i njegovi dojučerašnji suseljani, odreže po svakom domaćinstvu koliko mora dati novoj državi – žita, vune, živadi, voća.... svega onog, što je seljaku omogućavalo da preživi, da namakne koju paru za ono, što sam ne može proizvesti. I niko ne pita imaš li – tvoja je obaveza tolika i tolika, pozajmljuj, kradi, radi šta znaš, ali država mora biti namirena. Ista ta država, koja nikada ne bi ugledala svetlo dana, da njenu avangardu nisu hranili, sakrivali i pomagali baš ti isti seljaci, koji su zbog i najsitnijeg dela neizmirene obaveze posle prebijani po zatvorima, robijali i oduzimana im dedovina. Za 50 kila nepredatog, a razrezanog žita – ode njiva, ona koju si godinama obrađivao, tepao joj, molio je da rodi...
I nikad dosta, uvek je ostajalo nešto što se moralo platiti. Turci su svojevremeno od raje uzimali desetak, aga, kom su se morali pokoravati još desetak.

A onda, kada je, je li, čovek bio slobodan i jednak, kada je svima pripadalo po zasluzi, kako je to na sav glas propagano, polupismena Ljubinkova žena Natalija morala je konstatovati da „ćemo samo našu muku plaćat novim desetkom letine.  Desetak letine davat ćemo na vršalicu, a desetak već dajemo na mlin. Tako će smišljat kako da uzmu desetak po desetak, sve dok nama ne ostane desetak.“

Pa se ispostavilo da je Ljubinkova žena, koja se nikad mužu usprotivila nije, bila potpuno u pravu. A njemu je trebalo više od 30 godina da joj prizna kako nije pogrešila, nesvesno potvrđujući da je i sam toga bio svestan, samo što to sebi dotad nikad priznao ne bi, govoreći da je počelo „odma poslije rata, kada narediše da se razdvoji oficirski i vojnički kazan.“

Otada, pa do dana današnjeg, nikada država, koja god bila i kako se god zvala, nije položila račun koliko je para prikupljeno, na šta sve potrošeno i koliko se i pod kojim uslovima zemlja zadužila. Kao da je taj narod nečiji tuđi i neprijateljski, a ne njihov, onaj koji ih je birao, uvek se opredeljujući između manjeg zla.

Jer, kako reče Ljubinkova kćer, a piščeva majka Jula, „Sa Turcima smo ratovali za desetak, a ove naše bitange napraviše tako da desetak ostaje nama, a ostalo otimaju oni...Dokle, bre! Dokle?“

Kada se počelo sticati, kada su jedni naglo odskočili na površinu, dok je većina tonula sve dublje i dublje, pomoći više nije bilo.

Zaboravili smo, kao da ga nikad nije ni bilo, vreme kada smo bili siromašni. Što se više sticalo, jedino što se želelo, bilo je – još...Još svega....I onda više nismo mogli da se radujemo onome što imamo, čeznući neprekidno za onim što nemamo. Samo, surovo je to okvalifikovala Jula, kada je svom sinu rekla da se vremena menjaju....“A jedino vreme ima odliku da nije obnovljivo. Sva druga materija može da se pretopi i vrati u prvobitno stanje, ali vreme – vreme ne može.“

Pa smo zaboravili da se smejemo. I da se znamo osmehnuti, uz pozdrav, prodavcu u radnji, gde kupujemo ili na pijaci....Da se iskreno, uz smešak, izvinemo, kada nehotice nekoga gurnemo, kada se zamislimo, opsednuti svojim brigama. Mirno i bez griže savesti zaobilazimo one, što padnu na ulici, nazivajući ih pijandurama i bitangama. Umesto da pokušamo pomoći. Ne znamo mi više kako to izgleda. Štiteći sebe, prestali smo da štitimo druge od nas. Bacili smo u blato, izgazivši ga još pritom prljavim nogama i čojstvo i junaštvo.

***********************

Mnogo je strma nizbrdica, kojom smo krenuli, pitanje je gde ćemo se zaustaviti. Jer, više ne verujemo. Nikome i ni u šta. Ne verujemo više ni sebi samima.

Upravo na taj način u romanu daje konačnu dijagnozu stanja baš Ljubinkova Jula, kada podseća svog sina, autora, KAKO i ZAŠTO.

„Njegov (misli na svog oca Ljubinka, prim. autora teksta) đed je verovao u Boga, njegov otac u Srpstvo, on u komunizam kao pravednije društvo. A mi? Mi ne verujemo ni u šta, ali mi smo utrli put da naša deca veruju u zlatno tele....U šta će verovati naši unuci?“

Ako ih uopšte budemo mogli razumeti, jer nam se deca rasuše po belom svetu.....


slika skinuta sa Interneta


„Jedino što mi dobijamo od vremena je iskustvo. A svo naše iskustvo umire sa nama....Šta će onda da ostane iza nas? Automobili? Kuće? Drumovi? Sve će to da bude urušeno i pretopljeno....Iza nas će ostati samo naše reči i ništa više.... A i to, samo ako ima ko da ih sluša....Ako ima ko da ih peva ili da čita.....“

E pa, izgleda da ima. Ispunio je Milan Milićević pisanjem ovog romana Ljubinkov i majčin amanet.

**************************************************************


10. јул 2015.

NAVAHO








Kako to navodi WIKIPEDIA, NAVAHO Indijanci su pripadnici velike etno-lingvističke zajednice ATHAPASKAN, kojoj pripadaju i Apači,  koji su im i najbliskiji, zatim Kajove, Komanči, Lakada, Čiroki i Coctaw. Smatra se da ime plemena – NAVAHO potiče od TEWA Indijanaca, koji su u ovim krajevima živeli daleko pre njih, a odnosilo se na veliko područje obradivog tla. Sami NAVAHO sebe nazivaju DINE, što znači LJUDI.

Pretpostavke su da ih sada ima oko 140.000. Žive u rezervatu koji se prostire na 25.000 kvadratnih milja, a zahvata područje severno od Meksika, sadašnji NEW MEHICO, odnosno, njegov severozapadni deo, deo Arizone i jugoistočni deo države Utah.

Pretpostavlja se da su u ovo područje, ali njegov daleko površinski veći deo došli pre negde oko 1.000 godina, bavili su se lovom, skupljanjem, iz vremena kada su bili nomadi, a kasnije počeli da se bave poljoprivredom – uzgojem uglavnom kukuruza i pasulja, kao  i stočarstvom – odgajanjem ovaca. Stočarstvo im je postala jedna od pretežnih delatnosti, kada su ih sve sterali u rezervat, površine desetak puta manje od one, koju su koristili pre toga, a odnosi se na mahom bezvodni  i pustinjski deo, gde koriste jedan deo kišnih dana u toku godine, pa, skupljajući vodu u irigigacione kanale i jezera, ostalih još od Anasazi indijanaca (prema prof. Seidu Omeroviću), mogu da prehrane ovce, od kojih najviše koriste vunu, tkajući prostirke, čuvene u celom svetu i čija im je prodaja jedna od glavnih izvora prihoda



Pored tkanja i prodaje prekrivača, proizvode i prodaju nakit od srebra i tirkiza, koji je za njih sveti kamen, tako da su po tome prepoznatljivi u celom svetu.

Njihove slike u pesku su jedinstvene u celom svetu.

Za razliku od svojih najbližih srodnika Apača, a pogotovu Kajova, Komanča i Čirokija, NAVAHO su izrazito miroljubiv narod. Okrenuti su sebi, imaju svoj autohtoni jezik i kulturu. Religija im je šamanistička, uglavnom su šamani žene; veruju u postojanje raznih bogova i duhova. Za njih ne postoji raj ni pakao, veruju u budući život, koji će provesti sa ljudima u donjem svetu.

Posebno je interesantno njihovo verovanje da je ovaj svet stvaran 5 puta, između perioda ledenog i toplog doba; ovaj period u kome sada živimo je, prema njima, PETI, dakle poslednji, po redu. Traje oko 11.500 gtodina i, po njima, toplo doba se bliži svom kraju, zime će biti sve duže i oštrije, a leta sve kraća i vrelija.

Kada čujete za Grand kanjon, Čako kanjon, znajte da ste u njhovom obitavalištu.



Područje NAVAHO rezervata je vlada SAD iskoristila za davanje dozvola za skladištenje uranijumskog (i ko zna još kakvog) otpada; utvrđeno je da su zagađene podzemne vode i zemljište, tako da se postavlja ozbiljno pitanje njihovog daljeg opstanka, međutim, nisu uspeli da izbore za status ugroženog područja, odbijeni su sa zahtevom pod obrazloženjem kako se „radi o velikim i nenastanjenim područjima“. Borci za prava američkih Indijanaca kako su NAVAHO sistematski uništavani, kako kao narod, tako i stavljanjem u skoro nemoguće životne uslove, da se prema njima postupalo sa punom merom eklatantnog rasizma. Imaju izuzetno mnogo nezaposlenih, veliku smrtnost odojčadi, malo školovanih ljudi i jedna su od najsiromašnijih zajednica u USA. Biračko pravo su dobili tek 1948.godine i to samo u malom delu, jer je od svih potencijalnih birača traženo da budu pismeni, imaju nekretninu i znaju Ustav SAD. Za siromašni NAVAHO narod to je bilo – nedostižno.

Svedeni su na skoro simboličan broj stanovnika, u odosu na onoliko koliko ih je bilo pre dolaska Kristifora Kolumba, a zatim i brodova, nakrcanim ostalim nezadovoljnim Evropljanima, jer su ih došljaci stavili u nemogućne životne uslove, njihovu odbranu prava na svoja lovišta, svoja naselja i običaje, shvatili su kao znak za najrigoroznije pokoravanje, ne brojeći njihove žrtve i proglašavajući ih agresivnim divljacima; doneli su im bolesti od kojih su masovno i masovno umirali, onda ih silom strpali u rezervate, sa tek nešto malo hrane i vode, zatrovali im otpor alkoholom, da bi ih lakše proglasili tupim neradnicima, ostavili ih bez dece, koja su, nastojeći da prežive, masovno napuštala domove svojih predaka i, predavši se novom poretku, gde je novac merilo svega, zaboravili svoj jezik i običaje. Kao nagradu što su naselili njihova lovišta, njihove njive, njihovu zemlju, slomili su im duh. Potpuno i skoro bez ostatka.

Država ih se setila u drugom svetskom ratu, kada je vođen rat sa Japanom na Pacifiku.  Angažovano je 29 Navaho Indijanaca, koji su još znali jezik, napravljene su šifre, koje su korišćene na celom ovom području i koje Japanci nikada nisu „probili“, iako su uložili hiljade i hiljade sati rada u to. Ta šifra, koja se temelji na jeziku Navaho Indijanaca, je jedina šifra koja nikada nije provaljena od strane neprijatelja u 2. svetskom ratu, čak je i Hitler poslao 20 antropologa u SAD, međutim bezuspešno, jer su jedini ljudi, koji su još znali stari drevni jezik – bili vojno angažovani u američkoj vojsci. Ova šifra smatrana je vojnom tajnom, zvanično do 1968.godine, faktički do 1982.godine, kada su konačno stigla prva priznanja od predsednika Regana, jer su Amerikanci uporno verovali da će zatrebati još koji put, pa im na pamet nije padalo da sa ove šifre skinu oznaku vojne tajne. Jedino se postavlja pitanje ko će je upotrebljavati, jer u danaašnjem trenutku postoji možda još pet ljudi, koji govore autohtoni NAVAHO jezik. A možda više ni toliko.
            
Na njihovu nesreću, baš na području njihovog rezervata pronađene su velike rezerve uranijuma, minerala neophodnih u elektronskoj industriji, kao i rezerve zemnog gasa. Tek tada ih se setila vlada SAD, odvojivši 554 miliona dolara, međutim, ne izjašnjavajući se mnogo u koju svrhu su ta sredstva, inače kap u moru, kad su u pitanju odvajanja za vojni budžet, namenjena. Možda će ih oterati u još negostoljubivije područje, koje će ih satrati do kraja – od nekadašnjih oko 2 miliona danas su spali na jedva 140.000 stanovnika, a i taj broj je svakim danom sve manji.



Dakle, sve što su mogli da urade da ih desetkuju – nisu propustili. Kada im je zatrebalo nešto njihovo, originalno – iskoristili su ga, maksimalno, pitanje je kakav bi bio ishod bitaka na Pacifiku, da nije bilo primene NAVAHO šifre....Zagadili su im zemlju, vodu i vazduh, ali.....pronašli su uranijum, retke minerale i dragoceni zemni gas. NAVAHO su opet smetnja, valja videti šta sa onima, koji su žilavi i još neće da umru. Ili se pretope u najpatriotskije Amerikance, sa sve drvenim kućama, plavo-crveno-belom zastavom sa zvezdicama i belom ogradom oko kuće, kao i radom od jutra do prekosutra.

**************************

Prilikom poslednjeg popisa stanovništva, 2011.godine, odgovarajući na niz pitanja, koji su bili instrument evidentiranja svega i svačega, samo nalogodavci znaju prave razloge, na jedno jedino pitanje, gde sam mogla birati hoću li se uopšte izjasniti i kako, dala sam odgovor, od kog je mlada studentkinja, angažovana kao popisivač, uzmakla, gledajući gde su vrata i hoće li imati vremena da pobegne – kao nacionalnost, navela sam da sam Indijanka, iz plemena NAVAHO, pravoslavne veroispovesti.

Saslušala je ona moje obrazloženje, upisala odgovor i jedva dočekala da zamakne iz stana. Verovatno je i dana današnjeg ubeđena da sam – luda.

**************************

Pri zdravoj sam pameti, uprkos svim naporima da me zaglupe i nateraju da zanemim.

Moja nacionalnost je upravo ta – Indijanka, iz plemena NAVAHO. Moje ime je ONA KOJA VIDI. Bila je to prva misao moje majke, one davne 1958.godine, kada me je rodila i kada sam je pogledala širom otvorenih očiju, stara tek nekoliko sati – gledala sam je, kao da se već odavno poznajemo, kao da mojim očima ništa ne može promaći.

Moj narod došao je u krajeve, u kojima (još uvek) obitava pre otprilike 14 vekova. Čuvajući svoje običaje i svoja verovanja, prihvatio je i običaje domaćina, a kasnije i njegovu religiju. Moj narod, u potrazi za lakšim i gostoljubivijim podnebljem, stočarski i zemljoradnički, uvek poslušan i odan svojim vrednostima, nikada nije bio krvožedan niti ratoboran. Želeo je samo da može živeti i preživeti od svoga rada.

Moj je narod nekoliko stotina godina bio roblje. Rušili mu hramove, uzimali decu kao danak u krvi, silovali mlade neveste, jer su gospodari koristili pravo prve bračne noći....

Pa je, uprkos svim nedaćama, koje su ga snašle, zadržao svoj jezik i sačuvao svoje pismo i to još od IX-og veka, počeli su da upotrebljavaju prva slova.
                                                                                                             
Izdržali su vekove trpljenja....Na najnepristupačnijim hridinama pravili svoje hramove, gde su se sakupljali, sklanjajući se iz gradova....Prošlost prenosili pripovedanjem, običaje poštovali i kada ih je to glave moglo koštati.....Saču
vali svoju autohtonu umetnost – svoje freske, svoje narodne nošnje, svoje pesme.......Hranili stoku, obrađivali zemlju, dajući uvek bogu božije, a caru carevo.


I uvek su bili nečija moneta za potkusurivanje. Bili i nažalost ostali.
                                                                                                            
Moj narod, onda kada  više nije bio porobljen, postao je talac sticanja po svaku cenu, jednako siromašan kao što je i bio. Diplomatijom i sopstvenom krvlju izborio pravo na svoju osobenost. Čuvao veru i jezik, sklanjajući se od velikih, koji nisu odustajali da ga pokore, makar zavade i zakrve, ako ga ne mogu slomiti.

U dva velika svetska rata, izgubili smo više od 2 miliona stanovnika, po milion i nešto u svakom od njih. Možda to za naciju, koja broji 100 miliona ljudi nije neka cifra – za narod, koji ima 7, 5 miliona JESTE.  I u svakom tom ratu, ginuo je i krv prolivao na strani pobednika, uvek napadnut prvi.

Pa još preživeo i vreme, kada su mu zabranili da veruje u svog boga, kada su ga prebijali po zatvorima zbog slavske sveće na Krsnu slavu, zbog krštavanja dece i sklapanja braka pred oltarom, kada su mu hramove pretvarali u zadružne i društvene domove ili silose......Vreme, kada je religija bila „opijum za mase“, jer su tako rekli bogovi blizanci – komunizam i dijalektički materijalizam.

Sačuvao je moj narod svoju osobenost, koliko god da su mu pljuvali po dostojanstvu i lomili mu dušu.

*****************************

Danas, posle 14 vekova mom narodu preti izumiranje.

Uvek miroljubiv, boreći se za puki opstanak i preživljavanje, doživeo je moj narod da bude satanizovan, da nas ceo svog proglasi za krvoloke i zločince, silovatelje i pljačkaše.

Prodali su naše rezerve pijaće vode. Reke nose gomile pošasti, voda iz njih više nije ni za zalivanje bašta.

Hranimo se genetski modifikovanom hranom, koju više niko ne može da zaustavi. Ili nema interes za to. Čini mi se, da pasemo livadu, ni to nas više ne bi sačuvalo.

Već desetinama godina lagano umiremo, od bolesti, koje smo nekada lečili travama, a sada moramo od usta odvajati za skupe i preskupe lekove. I za neke nove bolesti, produkt genetskog inženjeringa, bolesti za koje, bar tako tvrde, niko još leka nema. Ili ga bar nema za nas.

Doneli su nam pošast droge; generacije i generacije mladeži ne mogu da se odupru zlu, uvezenom ko zna odakle. Porodice, već načete ideologijom kako je za zdrav razvoj deteta važnije društvo, nego majka, sada su dokrajčene bitkom sa bolestima zavisnosti....Od kojih nas leče ili problematičnim medikamentima, koji stvaraju novu zavisnost ili ispiranjem mozga i teranjem u ralje bezočno agresivnih verskih sekti....Mladi su zavisni od heroina, mi ostali od bensedina......I ostalih smiralgina.....Vreme diazepama.

Milosrdni anđeo nas je svojim nevidljivim dahom uveo u svet masovnog kancera, začaranog kruga hemoterapija, zračenja i umiranja u 30-im godinama, gde smo svi svesni koliko ćemo još godina plaćati ceh, koji nismo napravili i da ga verovatno nikada nećemo isplatiti.

Naša deca masovno odlaze, nakon što smo ih odškolovali, da svojim znanjem, snagom i sposobnošću služe neke tuđe gospodare. Jer, ovde ne mogu živeti od svoga rada, jer ovde nikome više ne trebaju pametni. Samo poslušni.

Odlazi naša mladost i svi znamo da se neće vratiti. Rodiće i podići decu u tuđem svetu, koja će govoriti drugim jezicima, koja više neće poznavati ni svoje pretke, ni svoje običaje, jer ih neće imati ko učiti. Naši praunuci nas neće moći razumeti, ako ih i dočekamo da se rode.

Možda će naš jezik poslužiti kao šifra u nekom novom ratu, ako se ne prestane zveckati oružjem, pa jednokratne šifre, stvarane uz pomoć računara, neće moći funkcionisati....Ili će naše pismo dobro doći nekom ambicioznom dizajneru, da uz sliku tašne, čija cena staje koliko godišnja ishrana tročlane porodice, stavi novine sa egzotičnim natpisom  ПОЛИТИКА....Taman toliko neobičnom, da osvoji neku od nagrada izvikanih modnih časopisa.

Leta su sve kraća i sve vrelija....Zime sve duže i sve hladnije,....Pri kraju smo petog bitisanja, petog kruga.....Ne verujemo u pakao – pakao je ovde. Kao da za nas više ne postoji ni raj – možda je najbolje ne biti svestan, ne čuti i ne znati. Jednostavno, ne postojati.

Ja sam NAVAHO i zovem se ONA KOJA VIDI. Sve nevolje, kroz koje smo prolazili, naslutila sam svakom svojom porom....I odsanjala ih u svojim noćnim morama..... Boravila sam u davnim vremenima, iščezlim svetovima, znam kako izgleda početak kraja, jer sam ih nekoliko već prošla..... Moje oči streme ka zvezdama i nekim novim svetovima u kojima ću biti samo misao.

*********************


 
Sve slike na postu skinute su sa Interneta











3. јул 2015.

PRIČA MOGA SINA




Moj VLADIMIR

Preskačući po dva stepenika, trčeći se stuštio niz stepenice, oblačeći usput jaknu i razmišljajući da li je sedam minuta ipak dovoljno da stigne do škole, a da ga ne upišu i ne dobije neopravdan čas. Pre podne se tako sporo razvlačilo, činilo mu se da sve može stići, a onda se početak nastave počeo jureći približavati i sve je moralo stati u tih desetak minuta, kada se prenuo i pogledao na sat.

Dok je savijao svesku da je stavi u džep (mama se već dovoljno buni što se već ponaša kao student, pa od svog pribora nosi samo svesku, a i nju još savija i gužva), prišao je poštanskom sandučetu i najednom mu je oko zapelo za nešto šareno na uskom prorezu. Na trenutak se upitao, ne usuđujući se ni da pusti nadu da se razmaše, šta li to mođe biti, kada mami i Dušku stiže samo zvanična posla, svi su prijatelji kod kuće, jer je sezona odmora prošla...Odlučujući da ipak otkine nekoliko dragocenih sekundi i proveri šta je to stiglo, jer je možda stiglo obaveštenje o prispeću one dve.....pa, recimo, negodne kasete, koje mama nije smela ni u kom slučaju da vidi, zarad njenog ličnog mira i mira u kući, ipak je rešio da otvori poštansko sanduče. I tada, dok mu je srce počelo bubnjati, ispunjavajući mu grudi talasima uzbuđenja, radosti i odbojnosti, sve u isti mah, zasuzile su mu oči, jer je odmah shvatio ko se to setio i poslao razglednicu.

Nije mogao suzbiti snažan osećaj sreće, jače je to bilo od svega, dok je okretao ušećerenu sliku plavog mora i belog snežnog, ugašenog vulkana, gde mu se smešio poznati sitan (mama je uvek govorila sitničarski) rukopis, nekoliko rečenica i pozdrav – „Voli te tvoj tata“....

******************
Odjednom više nije bilo važno što će sigurno zakasniti i što će opet morati da se objašnjava sa razrednom kako to da samo njemu nikad nije bilo dovoljno vremena da stigne do škole, uz svu onu saobraćajnu gužvu, kada svi ostali, a koji dolaze iz okolnih mesta, uvek stižu na vreme....Dok su ga gurali prolaznici, žureći pored njega, išao je nesvestan lepog dana, raskošne jeseni svud oko njega, gledajući kroz ljude, sa kojima se mimoilazio, dok mu je pred očima lebdeo rukopis koji je i voleo i mrzeo, koji je i sam nesvesno kopirao.

Bio je srećan što mu se otac  javio, a opet ljut na sebe što se raduje tome, odjednom pun neke neobjašnjive agresije na sve oko sebe, a u prvom redu na nešto, što nije mogao definisati, znao je samo da ga to steže u grlu i tera mu nezaustavljive suze, koje nikako nisu htele da prestanu.

Zar je moguće da se setio? Tri meseca su prošla, svaki put je razočaran prošao pored tog nesrećnog poštanskog sandučeta, kada shvati da unutra nema ničega.

Kako je to njegov tatica mogao ostaviti svoja nova kola i novu kuću, koje će otplaćivati samo četrdeset godina, svoj računar na kom igra igrice, jer drugo i ne zna, svoju novu ženu, koja ostane u drugom stanju svaki put kada se posvađaju, a onda kaže kako se prevarila naravno, kada opasnost od rastave prođe? I kako ne shvata koliko ga ne zanimaju neverovatni uspesi njenog deteta, dakle deteta koje nije njegovo, a koje uredno izdržava, dok njemu do sada, od kada je otišao nije poslao niti jednu paru i još mu piše o njenim neverovatnim uspesima, dok mu drži didaktičke pridike u nastavcima (sve na razglednici, pismo košta) u po jednoj rečenici.

Od kada je otišao, niti jednom ga nije pitao kako je, da li mu je teško, može li sam da savlada gradivo i život bez njega, nije ga čak ni pitao kako je završio školsku godinu. A još, ne daj Bože, da se zaleti, pa pokaže zanimanje treba li mu nešto i bar u par rečenica kaže zašto mu do sada nije poslao ni novac za jednu užinu u školi....

Kada je krenuo preko pešačkog prelaza i prenuo se od škripe kočnica, a onda zasut psovkama iznerviranog vozača, shvatio je da ipak neće biti dobro ako nastavi ovako zamišljen...Odlučio je da potpuno zabatali prvi čas i sedne u uličnu baštu, tačnije, za jedan od par stolića, koje je iznenađeni vlasnik ipak odlučio da iznese, preneražen lepim vremenom, koje dozvoljava da se sedi napolju. Poručio je espresso i zamišljeno puštajući dimove „Lucky-a“, zagledao se u crvene bobice na ukrasnom žbunju pored improvizovane „letnje“ bašte, shvatajući odjednom da je skoro sve lišće već opalo i da će prvo loše vreme verovatno doneti i prvi sneg.....Sneg, koji mrzi već tri godine, jer će ga uvek podsećati na ono ružno i mučno popodne.

***********************

Nikada nije mogao sebi da objasni zašto je od tog dana zamrzeo sneg, kao da mu je on bio najviše kriv....Sneg, već prljav i raskvašen; na njega je usmerio svoje bes, umesto na tatu, kada ga je, posle meseci imeseci nejavljanja, jer je, eto, jako zauzeti prezauzet, pozvao da se nađu u gradu, da bi mu mirno saopštio kako je napustio posao, jer, reče, otvara svoju firmu. Ako je tako, zašto onda nikada nije kod kuće kada ga zove, samo mu bezvoljni i neljubazni maćehin glas saopštava kako mu otac nije tu, da bi odmah spustila slušalicu. I gde mu je poslovni prostor, šta će to raditi i čime će se baviti, zbog čegaje sve tako tajanstveno......

Tek tada je poverovao mami, kada ga je još pre par meseci upozorila da mu se otac sprema da napusti zemlju, samo to skriva od svih, jer zna da ne sme izaći bilo gde u inostranstvo bez dozvole. Nije joj verovao, viknuo je na nju kako mrzi i njega i tatu, kako će sve učiniti da im pokvari odnose, trudeći se da ne gleda njene povređene oči, koje su mu sve govorile.

I kada mu je otac počeo naširoko i nadugačko objašnjavati neophodnost odlaska, shvatio je kako se teško ogrešio o mamu kada joj nije poverovao...Ni da on ide, da se iseljava.....Da prodaje svu imovinu, sve ono što je mama ostavila, da bi on imao dom u kom je odrastao, da sve nosi sa sobom, čak i njegove stvari – knjige, koje mu je majka godinama kupovala, igračke, klavijature, koje mu je donela iz Beča, italijanske naočare, koje mu je kupila u vreme najcrnje inflacije za 20 nečijih plata...Tada je znao da mu je govorila istinu, još je mnogo toga i prećutala.

A otac mu, ne primećujući njegovo ćutanje, nije prestajao da drži govor o svom odlasku u novi život i novi svet –on,maćeha i njena ćerka, ne spominjući ni jednom rečju njega i šta će biti sa njim.....Njemu će, kaže, biti dobro sa mamom, jer se ona brine o njemu (on sigurno ne mora, pa on mu je samo sin, valja izgurati ovu malu, kojoj je očuh, a on je očito samo mamin problem), skoro da je i jedva razumeo šta govori, sedeći ukočen i gledajući kroz loše opran izlog vunaste bele pahuljice, koje su delimično ostajale, topeći samo varavu nadu da i ovog puta neće ostati.

Ukočen, nesposoban da se pomeri, da ga pita zašto, kako može da ga ostavi, kako ima obraza da ode i ne pita se kako će mu biti bez njega, jer, ako i nisu bili zajedno, uvek je mogao da mu okrene broj i čuje glas, dok se ispred njega mlačila „Coca cola“, gledao je u jednu tačku, samo su mu niz kičmu išli neugodni žmarci, a oči se bez najave ovlažile.

Poželeo je da istrči napolje i viče i vrišti, umesto da njemu kaže kako je sebičan, baraba, kako ga ostavlja onda kada je svime teško i ne pita se ni jednog trenutka kako će on i mama preživeti, hoće li imati za knjige i užinu, može li mama potpuno sama izdržati taj teret.

Iz utrnulosti ga je prenuo očev glas, koji mu saopštava da je, eto, rešio da mu kupi nešto lepo, nešto što odavno želi, onu crnu jaknu „vijetnamku, dajući mu...plavu novčanicu od 100 nemačkih maraka....a na njegovo– „tata, pa ta jakna ne košta 100 maraka, već 150“, dobio ravnodušan odgovor kako on „više nema“)?!).. Pa, sve što se nije moglo spakovati je prodao, mnogo toga dao i u bescenje, dobro je to znao. A njegovom ocu je bilo puno i tih dodathih 50 maraka, jer je namenio samo stotku i – gotovo. A to što ga ostavlja bez svega, što nosi ili je rasturio sve njegove stvari ,koje mu je mama godinama kupovala, kao da uopšte nije bitno. Nema dalje priče!

Mesecima i godinama nakon toga, kad god je snežilo, osećao je samo mučninu, potištenost i želju da bude sam, da puši i sluša Boru, da lupa pesnicom u zid, dok ne raskrvari jagodice....

******************

Koliko je mogao spoznati svu težinu krize i preživljavanja u najstrašnijoj inflaciji, koju je u Evropi valjda samo Nemačka svojevremeno doživela, kako je jednom čuo na vestima, ipak je bio itekako svestan i potpuno siguran da njegov otac nije bio u kategoriji onih ugroženih i da nije morao otići.

Imao je dobar posao, para više ne kao ranije, ali ipak više nego mnogi drugi. Ali, mogao je napredovati, znao je da su mu obećavali bolje radno mesto, mogao se pritrpeti da bude bolje. Pa, mama je shvatala da on ima sve manju platu i nikada od njega nije tražila ni jedne pare za alimentaciju, a čuo je često kako opominje dužnike i insistira na plaćanju, baš kad je trebalo da mu kupi nešto od garderobe ili za školu. Nije insistirala na nekoj njegovoj obavezi ni onda, kada je uporedo vozio dva auta, a nova žena mu sedela kod kuće, jer joj se „nije isplatilo da radi za tu mizeriju“ od plate, smatrajući, valjda, da je tati lakše da radi za nešto veću „mizeriju“. Od svega ga je najviše čepalo maćehino nezadovoljstvo, jer nije uspevala ni u čemu što bi započela, pa je valjda zato i drobila tati svaki dan kako moraju otići, „ovde nema života“...Pa je on onda dozvolio da ga nagovori da sve proda, prodala je stan, koji je tata dobio, dok je bio sa mamom u braku i koji je ona ostavila zbog njega, da on ima svoje mesto, na koje je navikao...Prodala je sve ono što nije bilo njeno, spakovala mamine stolnjake, koje je lično vezla, čaše, lepeze i  slike, odvlačeći ga u nedođiju, hiljade i hiljade kilometara daleko, samo da više ne vidi pastorka, kog očima nije mogla da vidi i uvek joj nešto smetalo kod njega, sve je učinila da tata bude večito nezadovoljan sa njim.

Valjda ga je najviše bolelo što to nikada nije radila otvoreno, već uvek onako pomalo – dobro je, ali je moglo još bolje, ocene mu nisu loše, ali kada bi malo više učio....I sve tako, kada bi, kada bi....Pa što onda od sebe nije stvorila nešto više, kada su joj standardi bili tako visoki?

Otišli su u novi raj, mesto gde ga niko nije tretirao ni pola posto, gde će uvek biti građanin trećeg reda, kada je pored svog fakulteta dozvolio sebi da radi na benzinskoj pumpi, a ona je već stigla do farbara, kao krajnjeg dometa svojih velikih mogućnosti, koje su ovde bile potcenjene i nikada nisu bile ozbiljno shvaćene....

Otpozdravio je nekom, ne shvatajući uopšte o kome se radi, prelazeći prstom preko ruba čaše, po ko zna koji put. Ljutio se na sebe što nema snage da sve to zabaci iza sebe, da više ne razmišlja, da ga izbaci iz svoje glave i zaboravi, dok ga je istovremeno pržilo saznanje da ne može....Ne može da se odbrani od njegovog lika, koji mu se neprekidno pojavljivao pred očima.

Ustvari, video je on njega svakog dana, kada se brijao, jer je, gledajući sebe u oči, video uvek njegov lik. Mama mu je uvek govorila da jako liči na oca, da joj se čini da svaki put kad ga pogleda, vidi u njemu njegovog oca, kao momka, onda kad su se počeli zabavljati. I smešila se pri tome, znao je da joj to sećanje nije nemilo, bio je srećan što ga ona  ne mrzi, verujući joj ipak, kada mu je govorila da ne može mrzeti čoveka, sa kojim je rodila njega....Možda je to ono pravo, mošda ga i on tako treba posmatrati, jer, svaki put kad pomisli da ga više ne želi videti, ne može odbraniti nenadanom plamenom talasu bola, koji mu sprži grudi, kada shvati da se iz one nedođije, u koju je otišao, nikada više neće vratiti, čuo je da su mu oduzeli državljanstvo, ko zna šta je sve morao uraditi da bi tamo dobio boravak....I bio je svestan da ga, uprkos svemu voli, toliko jako da mu se ponekad učini kako će mu se srce rasprsnuti od bola, kada spozna koliko su slični likom, da mrzi samog sebe što tako žarko želi da ga on može videti i reći mu – „Sine, kako si porastao, sada si pravi momak.....“.

Dopustivši onom uzdahu, koji ga je već satima davio, da konačno izađe iz njega, po ko zna koji put se sam sebi zakleo da će svoju decu voleti iznad svega i svakog, da ih nikad neće dati od sebe i da ih nikad, ali nikada neće napustiti. I da će svoju ženu voleti isto tako silno i mnogo, da nikad ne dozvoli da je svojim postupcima udalji od sebe toliko, da pođeli da ode, da joj postane tuđ.
******************************

Ustvari, do onog užasnog dana, kada su mu saopštili da se razvode, nikad nije shvatao da nešto nije u redu među njima. Bar oni nisu dopustili da nešto primeti, a ipak je mogao, samo da je poslušao onaj šaputavi glasić iz sebi koji mu je uporno ispotiha govorio kako nešto mnogo, mnogo nije u redu.

Mogao je da zna da se mama ne zatvara tek tako u kupatilo, pa onda izađe iz njega za pola sata crvenih očiju, govoreći mu kako je to od nakupljene pare....Kada tata celo popodne provede sa njim napolju, ne želeći da bude bar malo sa mamom.....Kada odvojeno idu na godišnji odmor, govoreći mu da on, zbog svojih pluća mora biti dva puta na moru, a nema para da svi idu zajedno oba puta....Kada prekidaju kratku i siktavu svađu, napeti i bledi....Kada se danima obraćaju samo njemu, ne obraćajući se uopšte jedno drugom...Kada ga oboje zagrle, a pritom se ne dodirnu, kada ćute i ćute danima, kada se ne gledaju, dok ga u retkim prilikama vode za ruku ulicom....

Bio je tako mali, ali je mogao primetiti, mogao je znati....

Da tata viče na njega zbog isprljanih kolena na pantalonama, a onda ga pusti da razmazuje tortu po tepihu, da bi par minuta nakon toga počeo da viče, krenuvši da ga udari, kada bi se mama isprečila između njih, govoreći mu da neće pustiti da joj se iskaljuje na detetu; njen napeti pogled, kada se on vraća sa posla, dok ona sluša da li će zalupiti vratima; njegovo negodovanje što ona samo čita i njen odgovor da on ionako ne priča sa njom, jer danima samo ćuti; njene umorne korake, kada se uveče vraća iz kancelarije, izmrcvarena od nebuloznih ideja svojih klijenata, dok joj on odmah prigovara gde je tako dugo...

Mogao je znati.

I to da neće biti dobro što mama sve više i više ćuti, što uopšte ne razgovaraju jedno sa drugim, kao da su sve rekli i više ne postoji i jedna stvar, koju bi jedno drugom mogli da kažu....

Mogao je znati.,,

Da će tatina ženidba, ubrzo nakon što je mama otišla, biti znak da ni on više nema šta da traži u stanu, koji je mama sa toliko ljubavi sređivala nekad....Da će gospođa maćeha po svaku cenu u njegovu sobu hteti da smesti svoju ćerku, da će joj smetati njegova lopta u predsoblju, da će tati uvek prigovarati kad mu nešto kupi, jer „Bože moj, pa to tvoje dete ima i majku, a majka mu ima DALEKO više od nas“...

Ali, nikad ne bi mogao poverovati da će dragi tata ispasti takav slabić, pa je pustiti da ga „truje“, da ga huška protiv njega, a on nema kuraži da joj se usprotivi, pa se još desi da popusti u školi, dok ga je mama bukvalno zubima vadila i izvlačila, dok je tatina gospođa samo drobila i drobila kako se to moglo i očekivati, jer je „razmažen i nevaspitan“.

I da će ga na kraju definitivno odvući na drugi kraj sveta! Zauvek!

**********************

Postajući odjednom svestan daleko gušćeg saobraćaja, pogledao je na sat i video kako i drugi njegov čast lagano odlazi, sa suncem koje ipak i nije više bilo toliko toplo. Uz sve hladniji povetarac, krenuo je lagano prema školi, ne želeći da ga mama, vraćajući se sa posla, zatekne kako sedi u kafiću, a nastava je u toku i trebao bi biti u školi, znajući da nema snage objašnjavati joj zbog čega se zadržao i kuda je to odlutao.

Iako, morao je pošteno sam sebi da prizna, lepo su se slagali ovih nekoliko godina. Naravno, nakon onog crnog perioda, koji je želeo da zaboravi, kad joj se protivio u svemu, što bi rekla, okrivljujući nju što tate više nema ovde, što je tata sve mostove porušio za sobom, zapljuskujući je svojim jadom, zaodenutim jalovom i bespotrebnom agresivnošću. I kada nije išao u školu tri nedelje, pa ga je vadila i lagala razrednoj starešini, koja je znala da ona ne govori istinu, a ipak ga je pustila i opravdala mu časove, valjda pogođena maminom nemoći i izgubljenošću da učini za njega bilo šta više, nego što je učinila.

I nakon što je shvatio da, kada Dušku tera inat, to može samo zaboleti majku, jer, ako se oni i razvedu, tate opet nema, nije ni otišao zbog nje, već isključivo zbog svoje nemoći da se odupre i navike da, od kada ga zna, uvek ide linijom manjeg otpora.

Pa je, nakon par razglednica, koje su spočetka uporno pristizale, odjednom shvatio da mu je muka od tatinih priča o novom blagostanju, koje je tamo zatekao, o novom „FORDU“ koji vozi, o pravom raju na zemlji i blaženstvu nebeskom u svetu, koji ga je prihvatio kao svog rođenog (tvrdio je on), a još nema posao i prima socijalnu pomoć, pa svi žive od onog što je poneo odavde, rasprodavši sve u bescenje....Tako je mogao i ovde, živeti na teret države i prodajući jednu po jednu stvar....Više se nije mogao odupirati osećaju gađenja, koji ga je obuzeo kad je shvatio da tata piše razglednice, jer su pisma skupa, a i svi mogu da vide kako mu je lepo (da, kako da ne). I onda se zamislio nad činjenicom da ga tata nikad ne pita kako je, kako mu je u školi, kakve su mu ocene, može li mama da ga izdržava, a nije joj ostavio ni dinara, pretpostavljajući da je tu Duško, pa će, kad god zafali, on uleteti u varijantu. Kao što je i bilo.

I kada je sa Duškom popio prvo pivo, pričajući viceve i dogovarajući se za zajednički odlazak na „Najlon“, bilo mu je po prvi put istinski jasno da je mama u njemu prvo videla dobrog i poštenog čoveka, prisećajući se svih trenutaka kada ga je čuo kako ga brani od mamine nervozne i nagle prirode, govoreći joj da ne sme biti prestroga prema sinu, spoznajući u jednom naglom, potpuno nenadanom trenutku da taj neko ne mora biti otac, ali može biti kao tata, poseban i muška glava u kući.

Nakon toga ju je prvi put zagrlio, kad se umorna vratila kući, počeo da je brani od dosadnih klijenata koji su zivkali u svako moguće vreme, a obično nevreme, da joj donese kafu u krevet i zagrli je kada ga grdi, umesto da se sa mkp, svađa i prepire.

„Nema veze, -  pomislio je -, „ja znam šta ne treba i ne treba i šta nikad neću uraditi, bar mi je jasno gde su oni pogrešili“. I čvrsto je obećao sebi da neće dopustiti da ga dotakne onih nekoliko EPP rečenica, gde ga ništa ne pita, nego se samo hvali, shvatio da nije važno što ne zna da će se ipak upisati na fakultet, uprkos svim očevim predviđanjima kako će propasti, jer mu majka sve pušta, nema veze i što ne zna da je položio vožnju, da vozi, da je primljen u „specijalce“ prilikom regrutacije, kada je dobio najvišu ocenu borbene gotovosti, nije ga bilo briga ni što neće znati kad se bude oženio i dobio decu, pa ih nikada neće cupkati na kolenu i voditi ih na sladoled.

Dok je vadio ključeve od kuće iz džepa crne „vijetnamke“, odjednom se setio da je tu jaknu kupio onda, kada je došao kući plačući, dok je pričao mami da mu je tata dao samo 100 maraka, a treba mu još 50, pa ga je mama zagrlila, milujući ga po kosi, govoreći mu – „Sine, nisi trebao uzeti ni tih 100, neka mu ih, valjda će mu jako trebati, ima majka uvek, kada si ti u itanju“. Da, od tada je neprekidno nosi.

„Ma, baš me briga„ – pomislio je, okrivljujući vetar za suzu, koja mu je nenadano skliznula niz obraz, spuštajući u prvu korpu za otpatke hrpu iscepkanog šarenog tankog kartona, dok je na ostatatak suve trave palo parče plavog neba sa „Many greetings from....“

19.novembra 1996.godine

************************
Umesto epiloga

NE TRAŽI NA CRNOM KAMENU
GDE IME SAMO MI PIŠE....
ZALUD U PRAZNO GLEDAŠ.

JA TI ISKRIM U OKU, OSMEHU, TREPTAJU KIŠE....
I UVEK SAM TU, KRAJ TEBE,
ONDA KADA ME TREBAŠ!