18. септембар 2015.

TRI I PO SATA








Misli li još uvek neko na onog tihog čoveka, setnog osmeha, tamnih, iskrenih očiju, baršunastog glasa i tankih prstiju koncertnog pijaniste, što je davne 1982-e godine kratko vremena proboravio u zemunskoj bolnici?

                                      *********************

Ona je bila tako mlada, nadobudna, sveznajuća, puna nade u nadolazeće vreme koje je čekalo samo nju da izmeni svet. I učini ga boljim, humanijim, sa mnogo više emocija i mnogo manje mržnje. Svršeni student medicine, visokog proseka, sa odrađenim godišnjim volontiranjem i položenim državnim ispitom, u iščekivanju prvog pravog radnog mesta, gde će moći pomagati ljudima kako to zaista treba, zdušno i svim svojim znanjem, isplaniranog života, gde će specijalizirati psihijatriju i raditi sa pacijentima, koji ne krvare, nisu izlomljeni, ali su im duše ranjene i emotivni život u haosu. A svi oni čekaju baš na nju, bila je ubeđena u to.

I kao što su obućaru uvek odlepljeni đonovi na cipelama, krojačicama oparani porubi na suknji, a advokatima nesređen status nepokretne imovine, ignorisala je svakodnevnu temperaturu, koja nije silazila ispod 37 stepeni, potmule bolove u krstima i stomaku, spremajući ispit, bez kog nije mogla ni sanjati o svom prvom samostalnom radnom mestu, pa je mesecima radila, trčala kući po kiši i snegu, u tankim cipelicama, koje su propuštale vodu, kako bi nastavila sa učenjem, a sa upornim bolovima i groznicom borila se sa nekoliko tableta analgetskog dejstva, spavajući po 2 do 3 sata, sveukupno.

I kada je položila taj ispit, sa nizom predmetima njoj tako odbojnim, tek onda je dopustila sebi da primeni znanje, koje je stekla tokom studija, shvatajući da svi simptomi, koje ima, više ne mogu biti lečeni sporadično, na način kako je to do tada činila, već mora utvrditi uzrok, da bi se pri prvom odlasku u laboratoriju onesvestila i našla u bolničkom krevetu, sa dijagnozom teške upale bubrega i malokrvnošću, koja je zahtevala nekoliko transfuzija. Na svom je primeru morala saznati da svako ima svoje fizičke granice i da je ih je ona već dobrano prekoračila, dovodeći  sebe skoro na onaj nivo, sa kog više povratka nema.

Ipak je započela sa lečenjem na vreme, primajući nedeljama nekoliko boca infuzije dnevno, prepune lekova, čije nazive nije smela ni pogledati na listi, modrih podlaktica, u koje već nije bilo mesta, gde se mogla ubosti igla, koju izmrcvarene vene već nisu prihvatale.

Mladost je učinila svoje, rezultati više nisu bili onako alarmantni, kao kad su je bez svesti doneli na odelenje, čak je uspela izbeći i transfuzije, plašeći se tuđe krvi i radije trpeći bolne injekcije gvožđa. Već joj je odeljenski lekar saopštio da će je za nekoliko dana pustiti na kućno lečenje. Čak su i infuzije, tako bolne i teške, postale nepotrebne, dovoljni su bili i lekovi, koje je dobijala u plastičnoj čašici tri puta dnevno....Mogla je da ustane i šeta po hodniku, prvo bojažljivo, držeći se uza zidove, a onda sve slobodnije, sedeći na širokoj klupi pored prozora na prostranom hodniku, uvek zamotana u vunenu, heklanu maramu, koju joj je majka, izbezumljena od straha za kćerin život, donela i insistirala da je nosi. Tamo je najradije provodila vreme, obično čitajući, sve samo da ne bi boravila u sobi sa još četiri bolesnice, od kojih ni jedna nije propuštala da saopšti svaki detalj i manifestaciju svoje bolesti, priča o muževima, neposlušnim sinovima, razmaženim snahama, beskorisnim zetovima - sve one tzv. ženske razgovore, za nju uvek iritirajuće.

I baš tu, na tom hodniku, srela je muškarca, starijeg od nje nekih 15 godina, koga su primili tog popodneva. Primio je svoje četiri boce infuzije, a onda izašao iz sobe, verovatno iz istih razloga, koji su i njoj bili presudni da radije boravi na tvrdoj klupi, pored hladnog prozora, nego u svom krevetu, slušajući stenjanje i bolne uzdahe, uvek iste priče, što su vrvile zabrinutošću i neizvesnošću.

Kada je seo pored nje, skoro da ga nije ni pogledala, ne prekidajući čitanje. On je ćutao, gledao u mračnu i vlažnu februarsku noć, kroz orošeni veliki prozor. Valjda ju je njegovo ćutanje i nagnalo da ostavi knjigu i obrati pažnju na njega.

Guste, prosede kose, mršavog privlačnog lica, izbočenih jagodica, kao dletom isklesanih, jedva aziruće izrasle prosede brade, očiju tamnih poput noći, što je gledala na njih, čulnih, mekih usana, bledog lica, čije su duboke bore jasno davale do znanja da je na pragu sredovečnosti, da je bolestan, da ćutke podnosi bolove, čiji je odblesak videla samo u nestvarno kratkom grču njegovih bledih usana, privukao je stolicu prozorskom ispustu, udobno se zavalio u nju, držeći pored sebe flašu sa vodom, iz koje je, malo-malo, otpijao mali gutljaj. I dalje nije progovarao, čak je ni ne gledajući, bludeći pogledom po utihnulom hodniku, jer je večernja vizita već pošla, svi su, uglavnom bili u svojim krevetima, a bolničko osoblje ćućorilo po ambulantama, ispijajući prvu od beskonačnih noćnih kafa.

Koliko god da se kasnije pokušavala setiti, nije mogla vratiti trenutak kada su počeli razgovarati.

Možda su se i upoznali, ali joj je iz sećanja već tada iščililo njegovo ime.

Razgovor je krenuo od knjige, koju je čitala, da bi već posle kratkog vremena pričali o svemu, samo ne o bolesti, bolnici i....o sebi. Lako, poput prvog prolećnog povetarca, počeli su razmenjivati misli, ideje, bez zaključaka, samo su reči tekle praznim hodnikom.

Pričali su o filmovima, koje su oboje voleli da gledaju.....O fenomenu Alfreda Hičkoka, o njegovoj opsesiji da učestvuje kao statista u svakom svom filmu, samo u jednom kadru. I o režiserovoj opsednutosti plavušama,  hladno odbojne lepote, njegovim  omiljenim glumicama.

Od njega je prvi put čula da neki američki pisac priprema knjigu, koja govori o još većoj čovekovoj otuđenosti, da piše o društvu, gde je svako pod budnom kontrolom nekog tela, koje je sebi uzelo za pravo da prati i kontroliše svačiji, ali baš svačiji život......Da će čovek biti značajan samo kao deo celine i to pod uslovom da slepo poštuje pravila.....Da je Kamijev „Stranac“ maltene dečija bajka, sa svom svojom morbidnom i obeshrabrujućom sadržinom, u odnosu na vremena, koja dolaze.

Godinama posle, kada je čitala Džordža Orvela, setila se da je pričao baš o njemu.

Složili su se da je impresionizam definitivno najuspešnija faza slikarstva, čiji su sledbenici toliko uspešno uspevali da uhvate sve nijanse i igre svetlosti, smejući se Džeksonu Poloku i njegovim kantama boje, koje je sipao na platna, prodavana za milione dolara.

Skoro joj je stidljivo priznao da će za njega Mikelanđelo uvek biti najbolji vajar, čije je skulpture, uglavnom, sve video, pričajući joj o toj čudesnoj veštini kada se i vene naziru na Bogorodičinoj ruci, dok u naručju drži mrtvog Isusa, zasmejavajući je svojim trudom da na izložbama tzv. modernog vajarstva, gledajući prerađeni metalni radijator, makar prokomentariše kako skulptura deluje „opsesivno i upozoravajuće“.....

Slušala ga je netremice, svesna činjenice koliko je obrazovaniji od nje, koliko je toga, jureći ispit za ispitom na medicini, propustila epohe ljudskog stvaralaštva. I istovremeno morala sebi priznati da ne može skinuti pogled sa njega, dok je, zagledan negde u neke svetove, njoj neprepoznatljive, a ipak na neki način bliske, pričao i pričao, više glasno razmišljajući, nego što je vodio konverzaciju. Iskreno rečeno, jedva da je i mogla učestvovati u tom razgovoru, gde je raspredao njoj malo ili potpuno nepoznate teme...Ali, nije mogla prestati da ga posmatra i upija očima.

Glas mu je bio tih, lepo moduliran, prijatan bariton, kako se činilo njenom neiskusnom sluhu...Ponekad bi zastao, pitao je za mišljenje, a onda neometano nastavio, ne pokazujući ni jednog trenutka da bi želeo da boravi na nekom drugom mestu. Pijuckao bi često iz one flaše vode, a ona je samo primećivala njegove tanke, tako lepo oblikovane prste, trudeći se da ne misli o osećaju da joj tim istim prstima dodiruje lice i prolazi kroz kosu.

Bili su na nekom svom pustom ostrvu, mirni, sami, neometani, u polumraku onog već hladnog hodnika, usredsređeni isključivo jedno na drugo.

Nije joj rekao šta i gde radi, nije pominjao svoju porodicu, ni jedne reči nije čula o njemu. Niti je pitao za bilo koji lični detalj iz njenog života. Jednostavno su postojali u jednom trenutku, mislima i duhom potpuno izdvojeni iz vremena i prostora.

Onda je naišla dežurna medicinska sestra, opomenuvši ih oboje da je krajnje vreme da se vrate u svoje sobe, spominjući kako samo što nije nastupila ponoć.

Dakle, tri i po sata razgovarala je sa tim čovekom, bez pauza, bez prestanka, a da joj ni jednog trenutka nije bilo dosadno, da je potpuno izgubila osećaj sati, koji prolaze, neumitno.

Ni kada su se rastajali, nije joj dotakao ni ruku, koja je gorela i pulsirala za njegovim dodirom.

*************************

Dugo te noći nije mogla zaspati, opijena zvukom njegovog glasa, izgubljena u tim tamnim očima, iz kojih je izbijala, njoj, do tada nedoživljena bliskost.

Kada je nekako zadremala pred zoru, trgla se iz svojih snatrenja, požurivši da se umije, očešlja, stavi parfem, prokrijumčaren u stvarima i strogo zabranjen.

Prolazeći pored njegove sobe, bacajući krišom pogled da mu odbleskom osmeha poželi dobro jutro, zapanjila se, videći prazan krevet, bez posteljine. Ušla je unutra i, prvi pot koristeći svoj status lekara, pitala medicinsku sestru šta je sa njim. Nakon odgovora, ne zna kako je uopšte uspela naći i vrata i svoju sobu.

Umro je te noći, možda par sati, nakon njihovog beskrajno dugog razgovora. Tada je prvi put saznala da je bio težak dijabetičar, da mu je te noći iz sasvim nepoznatih razloga, nivo šećera u krvi probio sve granice, da mu je srce otkazalo, pre nego što je i stigla dremljiva noćna sestra i dežurni lekar, probuđen iz dubokog sna. I da je jednostavno bilo prekasno da se bilo šta učini.

Čak ni tada nije saznala njegovo ime.

**************************

Desetine godina su prošle od tada. Iza nje su ostala dva neuspešna braka, ćerka, koja odavno živi i radi u Kanadi, kao lekar, gde je uspela nostrifikovati diplomu. I nekoliko neuspešnih veza, iz kojih je uvek ona bežala, nezadovoljna, tražeći u svojim muškarcima nešto, što ni sama nije mogla definisati, ali joj je uvek nedostajalo, kao ključno i esencijalno.

Trebalo je da već pristigne na rub onog vremena, kada je žena „zrelih godina“ ili „poprilično u godinama“ da shvati kako je sve svoje muškarce merila isključivo prema čoveku, kome ni ime nije znala, a kamoli bilo šta drugo o njemu. I sa kim je provela ukupno tri i po sata...

**************************

Pamti li još iko onog tihog, prepametnog, obrazovanog čoveka, toliko harizmatičnog i privlačnog....Čoveka koji je otišao tako neprimetno, a ostavio tako dubok trag iza sebe.....I žali li neko toliko za njim, ima li kao ona taj snažan osećaj gubitka, što razara joj dušu, kako godine sustižu jedna drugu?




11. септембар 2015.

MIRIS PRVIH JORGOVANA








NI tada, dok se tak zamomčio, ni godinama kasnije, kada mu je kosa dobrano bila prošarana sedim vlasima, nije bio u stanju verovati da mogu biti dve kuće, koje deli samo prašnjava ulica sa uskim kaldrmisanim trotoarom, jedna preko puta druge, a dva toliko različita sveta, da se jedan sa drugim nisu mogli ni uporediti, a kamoli smatrati jednom, makar i širokom, celinom.

Živeo je sa majkom i mlađim bratom u maloj, urednoj i skromnoj kući od naboja, gde su sa ulice bile samo dve sobe – jedna veća, druga mala, tek da krevet stane u nju i velika komoda sa ladicama, od pune orahovine, teška kao tuč, da je i on jedva pomerao, kada je majka spremala....Drvena kapija, široka tek toliko da u nju uđu zaprežna kola, koja su im jednom godišnje donosila drva i kroz koju je majka isterivala onu jednu kravu-hraniteljicu, svakog jutra na ispašu, da bi je negde predveče dočekivala i tepajući joj, davala svežu travu, dok je vodila do štale, da joj isprazni puno vime dragocenog mleka....Mali, popločan starim keramičkim pločicama još od ko zna kad, hodnik, oivičen crvenim muškatlama, iz kog se ulazilo u kuhinju, zemljanog poda, prekrivenim sa par krpara, majčinom rukom tkanih, u kojoj se neprekidno boravilo, jer se jedino ona i grejala....U produžetku, kačara, sa podrumom, prekrivenim velikim drvenim poklopcem, u kom se čuvao krompir i luk, a na policama duž zidova zimnica, kojoj je smela prići samo mati, sa velikim stolom, duž celog jednog zida, na kom je majka presipala mleko i pravila sir. I na kraju, jedna dograđena prostorija za isečena drva, gde su nasađivane kvočke u drvenim plitkim kutijama, prekrivenim slamom, a odmah posle nje daščana kapija – ograda, koja je vodila u drugo dvorište, po kom su carevale kokoške i stajala malo naherena štala za njihovu kravu Belku. Nešto malo bašte, koja ih je sve hranila i – to je bilo to. Mogao si sve obići za desetak minuta srednje brzog hoda, pa mu nikad nije bilo jasno zašto se majka stalno žalila kako je bole noge, dok ih je uveče, prošarane kvrgavim venama, što bi ponekad znale i prokrvariti (to se trudila skrivati od njih dvojice) potapala u limeni lavor, osvrćući se da vidi šta oni rade, prikrivajući uzdahe umora i , verovatno, bola.

To su valjda bili i jedini trenuci, kada je viđao svoju majku da sedi, a ništa ne radi. U nevelikoj kući je stalno bilo posla – kad se pošalje krava na ispašu, pristavljao se ručak, jer je vatru palila rano izjutra, još onako, u spavaćici, ovlaš prekrivenoj starim kaputom, očevim... Pa onda hranjenje živine, odlazak u baštu na okopavanje, plevljenje i zalivanje, izuzev kada je išla kod nekoga da radi, u nadnicu, za malo slanine, koju su jedino tada viđali i sladili se njom. I, kada je išla da obrađuje onu njihovu jedinu njivu, uvek sejanu kukuruzom, koji bi im jedini donosio nešto prihoda, da se kupi u prodavnici, koja mu je uvek ličila na vašar obilja, ono što se ne može zasejati i odgajiti.

Večeri su provodili uz radio, onaj veliki „Rudi Čajavec“. On, a kasnije i brat, kad je stasao za školu, radili su domaći, a mama štrikala ili šila, „na ruke“ njihove pantalone i košulje, kad je bilo para za novo...Obično je krpila poderotine, neobjašnjivo česte kod dva živahna, ali uvek poslušna dečaka. Pre toga bi majka pomuzla Belku, presula mleko u sjajne, oribane limene kante, pa dočekivala redovne kupce, one što su kupovali obično po 1 litar i spremala sir. Nakon domaćeg, tanka večera – šolja mleka i parče hleba, namazanog džemom, koji je ona kuvala od ono malo voćaka, što su rasle u dvoištu (sira su večerali dvaput nedeljno, bilo ga premalo i uvek bio preskup, da bi ga redovno jeli) i – odlazak u hladnu sobu, kada bi majka u ledeni krevet stavljala ugrejani na šporetu crep, zamotan u čistu krpu, da se soba malo smlači, i spavanje u mirisno čistoj posteljini, pranoj svakog petka, uštirkanoj, sa mirisom na bosiljak i dunje, žute, na masivnom orahovom ormanu.

I tako svaki dan. Osim na nedelju i velike praznike, kada bi se na stolu našlo koje jaje i malo mesa, obično pileći paprikaš, jer je to bilo najizdašnije.

Oca jedva da je pamtio.....Onako, maglovito se prisećao visokog, stasitog čoveka, uvek nasmejanog, u čijim bi rukama vrištao od smeha, dok bi ga bacao skoro do plafona, guste tamne kose, sa lepo oblikovanim brkovima, oca koji je mirisao na duvan i sapun.....Jedva da je i progovorio, kada se jedne noći tata samo nije vratio kući – nikada se nije znalo kako je stradao, od čije ruke, ili majka nije htela da kaže....Samo su, pored njegovog kaputa, starog vojničkog šinjela, još od njegovog oca iz prvog velikog rata, našli njegovu tabakeru za cigare, sa njegovim monogramom, kojom se ponosio i od koje se nikad odvajao nije. Brat ga nije ni video, bio je posmrče, rođen 4 meseca nakon očevog nestanka. Samo ih je na njega podsećala fotografija sa venčanja njihovih roditelja – njih dvoje, mladi, lepi, zaljubljeni i nasmejani, koja  je ponosno visila na zidu one velike sobe, jedine u kući, koja je na podu imala drveni patos.

Nikada nisu bili gladni, jer se za njih uvek nešto našlo. Ali, nikada presiti...Živeli su, srećni sa vrednom i požrtvovanom majkom, svesni da ne mogu imati više. I obojica se nadali lakšim i lepšim vremenima.

**************************

Njihove komšije su imale jednu od najlepših kuća u selu, neuporedivo veću od njihove sirotinje, uvek uredno i lepo okrečenu, ofarbane kapije i prozora, zidanog bedema, iznad kojeg su se nazirale voćke i cvetno žbunje.

Domaćin, jedan od funkcionera u selu, poticao je iz velikog grada i bogate porodice zlatara, koja je mahom ostala u starom kraju, a on morao bežati sa ženom i decom, jer je upao u krug komunističkih ilegalaca, da i sebi i njima spasi glavu. U kući su živeli još njegovi roditelji. Žena tiha, vredna, izuzetno uredna, koja je retko i izlazila van kapije, ćerka, mlađa od njega dve godine, koju je samo par puta video na ulici, kada ju je neko od četvorice braće, već oženjenih i svakog sa posebnim domaćinstvom, pratio od škole kući. Ni ona ne bi nogom kročila napolje, da nije morala ići u školu i to 8 razreda, kako je zakon nalagao i otac ga morao poštovati. Bila je mnogo mlađa od braće, rođena onda kad su joj se roditelji i prestali nadati, da će ikada dobiti kćer, tiho je bivstvovala u zatvorenoj porodičnoj sredini, gde bi retko ko i dolazio, osim najbližih.

Nikada mu nije bilo jasno kako je majka uspela da ga, posle završene osmogodišnje, pošalje u srednju školu. Istina, putovao je svaki dan, odlazio ranom zorom i vraćao se uveče, jer je autobus samo tada dolazio i odlazio iz sela. Ćutao je, bez roptanja ustajao, smrzavao se na stanici, učio iz pozajmljenih knjiga, svestan da samo tako njih troje mogu lakše živeti, jednom, kad on stasa i počne raditi i zarađivati.

Bilo mu je 16 godina, kada je prvi put malo bolje pogledao svoju mladu komšinicu, kad je kliznula na ledenom pločniku, skoro kod same ulazne kapije, a on potrčao da joj pomogne da ustane, preduhitrivši njenog brata. Tada je prvi put dobro pogledao njeno lice, svetlo i nežno, poput tek pomuženog mleka, krupnih, malo iskošenih zelenih očiju, rumenih sočnih usana, koje su bežale uvek u osmeh i zlatne kose, kao tek dozrelo žito. Spržila ga je njena ruka, kad se prihvatila za njegovu, pokušavajući da povrati ravnotežu na klizavici, glatka, nežna, topla....I pogled onih čudesnih očiju, koji ga je podsetio na ozelenele obale Dunava, prodirući mu do dna duše. Za nekoliko trenutaka, koliko je sve to trajalo, prvi put je zaista pogledao neku devojku i znao da će, koliko god da živeo, ona za njega uvek biti pojam lepote i ljupkosti. Brat je odmah preuzeo, zahvalio mu se, nju izgrdio što je nepažljiva i – uveo u kuću, zaključavši vrata.

***************************

Posle tog jedinog puta, nije je video sve dok nije završio srednju školu. Ali je zato uvek mogao čuti njen prekrasni glas, dok je pevala, negujući cveće u dvorištu. Te pesme, koje su bile jedini trag njenog prisustva, nikada dotle nije ni čuo – niti na radiju, niti od bilo kog drugog. Najdraža joj je bila jedna o jorgovanima i đerdanima, nju bi najčešće čuo.

Onako kradom, da ga mati ne otkrije, raspitivao se o svojim komšijama, obzirom da je ona svake večeri nosila kanticu mleka njihovoj kući, ponosna što jedna tako uredna i ugledna porodica uzima mleko baš od nje, jedne od najsirotijih u selu. Pa mu mati pričala o, njoj dotad neviđenim, raskošnim i prečistim sobama, patosa izribanog i žutog kao one dunje, što su mirisale na ormanu u njegovoj sobi, prekrivenom vunenim serdžadama, velikim okruglim i niskim drvenim stolovima, uvek punih tacni sa rahatlokumom i jabukama, crvenim kadifenim zavesama, koje bi navlačili uveče na prozore, a skupljali izjutra, da bi svetlost ulazila kroz čipkane zavese, koje niko drugi u selu nije imao.

Hvalila je majka njihove komšije, kao čestite, poštene i porodične ljude, gde se reda zna, gde je očeva reč bila zakon, tako da se majčina nije skoro ni čula, gde se iz porcelanskih fildžana pila kafa, tek ispržena i samlevena u sjajnom poput žeženog zlata, mlinu, niskim sećijama uz zidove, gde su sedeli samo stariji, dok je mlađarija mogla samo sedeti na savijenim kolenima pored niskog stola....Devojke su radile ručne radove, mahom vez, praveći svoju devojačku spremu. Jednako sa drugima, radila je i ona, učeći nove šare sa šarenim „fulom“ – koncem za vez, koji se tako teško nabavljao. Učila je mati da kuva i mesi, osim toga, drugo ništa radila nije. To je bilo prepušteno mnoštvu „rodica“, što iz sela, što iz zavičaja, od kojih bi uvek najmanje po jedna, a obično i dve boravile kod njih, pomažući i radeći sve poslove po kući, kako one lakše, tako i teže, dok se ona, osim ručnog rada, isključivo bavila cvećem. To je volela, išlo joj je od ruke i svaki cvetak u dvorištu i na prozorima, kao da je rastao i opijao bojom i mirisom isključivo njenom zaslugom. Dvorište se šarenilo od prvih narcisa i lala, preko jasmina i jorgovana, pa ruža i muškatli, od ranog proleća do kasne jeseni. Naročito je volela razbokoreni jorgovan, blizu bedema, toliko visok, da se i sa ulice mogao dohvatiti i omirisati. Svom cveću, kakvim ga je osećala, uvek je pevala i tepala, znajući da joj ono tu pažnju i ljubav još više uzvraća mirisom i lepotom.


Sve fotografije na postu dodate su sa GOOGLE pretraživača


Iz kuće, pogotovo otkad je završila školu, nije izlazila. Tada je bilo sasvim uobičajeno da devojka, stasala ili ona koja stasava za udaju, bude kod kuće i priprema se da bude supruga i majka, da, kad joj vreme dođe, vodi svoju kuću, onako kako je mati naučila.

I pitala se zašto, kad joj neko u kući spomene brak i svadbu, pomisli na stasitog momka iz komšijske kuće, kog je često gledala kroz bele čipkane zavese, onako kradom, da niko ne primeti i ne prebaci joj kako bruka i sramoti familiju. Onaj trenutak, kad su im se pogledi susreli, kad joj je pomogao da ustane, dotakao je i trajno obeležio i njenu dušu.... Sve i da je htela, nije nikako mogla zaboraviti njegove zadivljene oči, onda, kad su se prvi put dodirnuli i pomilovali pogledom.

Zato nije mogla dočekati veče, kad njegova majka donosi mleko, da je posebno ljubazno pozdravi, dočeka i ugosti....Gledajući nju, videla bi onog ko joj je zarobio misli i dušu.

***************************

Išlo je vreme tiho, ali neumitno, već je počeo dva puta nedeljno brijati stidljivo izrasle malje na bradi starom očevom britvom, srednja se škola bližila kraju, a njegovi drugovi i drugarice se krišom pogledavali, razmenjujući kradomice prva ljubavna pisma, kada je shvatio da se ni u jednu devojku, ni u svom razredu, ni u školi nikad zagledao nije. Sve su mu bile simpatične, ali, osim toga – ništa više.

I tek je onda morao sebi priznati da je, u stvari, godinama zaljubljen u svoju prelepu komšinicu....Da mu njeno lice i glas ne izlaze iz uma i razuma, da mu je svaka slobodna misao upućena samo njoj i nijednoj drugoj.

Da nema dana, kada izlazeći iz kuće, ne osluškuje hoće li negde do njega dopreti zvuk njenog umilnog glasa, da kod svakog stabla jorgovana, na koje bi nailazio, ne oseti njeno prisustvo, jer se pored njih najviše i bavila i pevala.

Svaki slobodan trenutak, kada nije morao ići u školu ili pomagati majci u kući, koju je, faktički, sada ustvari potpuno vodio on, provodio je u prirodi, najradije idući na Dunav. Tu, na obali, obrasloj svilasto mekom travom, uvek tako zelenoj i svežoj, blistavoj od šarenog poljskog cveća, dok mu je vetar hladio vrelo lice, osluškivao je ptice i šum talasa, što su udarali o kamenitu obalu i odasvud je dolazio šapat sa njenim imenom i njenim glasom. Uspomena na onaj susret sa njom i njihov jedini dodir ne samo da nije ocvala, već je sve jače i jače bujala u njegovoj duši.

Trčao je kroz zrela polja, šapućući njeno ime, tepajući joj, vičući kako je voli...Samo su jata ptica, koje bi uznemirio, bila svedoci njegovog ushićenja.

Nekako samo od sebe, ležeći u svom toplom i ušuškanom krevetu, dok se siva zora pretapala u maglovito jutro shvatio je da jedina devojka, koju može prstenovati, oženiti, izroditi sa njom decu i provesti život, može biti jedino ona.

*************************
Onda je malo bolje počeo gledati roditeljsku kuću, shvatajući po prvi put koliko je siromašna i neugledna. Uredna, koliko god su to mogli postići, jer para za bilo kakve radove na uređivanju, a kamoli dogradnji, nije bilo, ali mala, neugledna, vrištalo je njihovo nemanje iz nje.

A njena? Onako lepa i velika, blistavo okrečena i ofarbana, iz koje nisu dopirali nikakvi drugi mirisi, osim mnogobrojnog cveća i rascvetalog behara, kada mu je bilo vreme, kao da mu se rugala govoreći mu da siromašak kao on, nije zaslužio ni da je gleda, tek da uđe unutra – nikad.

On je odrastao uvek uz ono najnužnije, otkad zna za sebe radio od jutra do prvog mraka, drugačiji život mu je mogao biti samo san. Bez oca, samo sa majkom, povučenom od sveta do krajnosti, da bi sinove zaštitila od seoskih ogovaranja, sa bratom, kog je valjalo još odškolovati i dati mu hleb u ruke...

Ona? Prelepa, mažena, pažena, rasla i odrasla u svili i kadifi, nikada nogom u somotskoj papuči u blato nije stala....Kolenovićka!

Šta on to njoj može pružiti, kada živi kao princeza u kraljevskom dvorcu?

Spavanje u hladnoj sobi, sa nekoliko krpara na podu, sve majčinim rukotvorinama, kuhinju, koja se jedina grejala i gde se i kuvalo i jelo i jedino i moglo boraviti, leti i zimi?

Paljenje vatre, mužnju mleka, okopavanje, sejanje i plevljenje bašte, da bi se imali čim ishraniti?

Okopavanje kukuruza, kada upeče sunce, mozak da ti sprži, a zemlja tvrda, ako zamahneš motikom jače,da je probiješ, posečeš nežnu stabljiku.....I branje, mučno i naporno, kada ti suvo lišće iseče ruke finim, tankim, a tako bolnim ogrebotinama, sve do lakata, dok ti leđa pucaju kada ubacuješ nabrane gomile u kola, a posle opet izbacuješ, pa nosiš na tavan.....Po tri puta ti jedan klip kroz prste prođe, pa od umora ne možeš zaspati?

Od ono malo gotovog novca, što se prikupilo od prodaje mleka i sira, kukuruza, moglo se kupiti samo nešto za kuću....Kako je, onda, mogao i sanjati o zlatnoj burmi, koju će joj staviti na prst na venčanju, njoj, okićenoj sjajnim zlatom, biserima i draguljima, najlepšim što su generacije zlatara mogle obezbediti kćeri jedinici i lepotici....

Je li to dobar život, koji joj je tada jedino mogao ponuditi i obezbediti?

Nije ni trebao odgovarati na svoje dileme. Koliko god da tražio bolja rešenja, istina se nametala sama od sebe.

*********************

Skoro čim je maturirao, doneo je poštar pismo, plavo i zvaničnog izgleda, u kom je krupnim slovima pisalo „DOMOVINA TE ZOVE“....Valjalo je odslužiti vojsku i to cele dve godine.

Kada čovek dospe u zrelo doba, godina dana proleti, dok dlanom o dlan udariš. Ali mladosti – i jedna je preduga, a dve..... cela večnost.

I, ode on da služi vojni rok, negde na kraj Makedonije, skoro kod same granice. Posle ispraćaja, što mu ga priredilo celo selo, donoseći svako po nešto – svi su znali da njegova majka, od ono svoje sirotinje to ne može ispoštovati, koliko god običaji nalagali i zahtevali. Kad su svi zajedno dopešačili do voza, nije bilo onoga ko mu nije tutnuo u džep po par novčanica, „da se nađe, vojniku je para uvek potrebna, da ne moli goreg od sebe za cigare i pivo“. Iako se protivio,  pišući joj da je put previše skup i naporan za nju, došla mu je mati na zakletvu, cepteći od ponosa i sreće što je dočekala da  podigne i vidi sina, kao vojnika, preznojavajući se na velikom planinskom kamenom platou u novoj, nevešto sašivenoj cicanoj haljini, isfrizirana, stežući malu tašnu sa voznom kartom i nešto malo crkavice, da joj se nađe za put...Dok je plakala, grleći ga, posle gromke zakletve nekoliko hiljada skoro golobradih momaka, u uniformama, na koje još nisu svikli, osetio je njene kosti pod rukama, shvatajući koliko je lomna i mršava i zapitao se kako je samo uspela skupiti pare za put, za novu haljinu, za paket, pun đakonija, koji mu je donela iako je molio da to ne radi, jer je „hrana dobra, ima svega dovoljno, a vama teba više nego meni, ja ovde imam sve što mi treba“. Bio je itekako svestan da će i nju i brata, ovaj put koštati bar mesec dana jedenja golog pasulja i krompira, a opet je bio presrećan što nije bio sam, jer je svakom njegovom drugu neko došao. Tada je, posle ko zna koliko godina, onako bolje pogledao i video da je žena, koja ga je rodila, još uvek i mlada i lepa, iako umorna i istrošena od silnog rada. Dok ga nije ispuštala iz zagrljaja, brišući suze, koje su neprekidno tekle, iako mu je obećavala stalno kako će prestati, tutnula mu je u džep svečane unifome paketić, umotan u tanku belu hatiju, govoreći mu kako mu je to pozdrav iz komšiluka.

Nije mogao dočekati da ostane sam i otvori maleni zamotuljak, mekan i tanak....U ruci mu se našla maramica od svilenog belog šifona, obubljena tankom čipkom sa izvezenim jorgovanima...Gledao je neverovatno sitan i precizan rad, raskošno lepe nijanse ljubičaste, prineo ga licu i osetio nežan, a ipak tako intenzivan, miris onih čudesnih cvetova, kojima se njegova, tako često sanjana, dragana pesmom obraćala. To mu je bila najvednija stvar, koju je uvek nosio sa sobom, pored majčine i bratove slike, ta, njenom rukom izvezena maramica, koju je u dugim vrelim noćima prinosio licu, udišući njen miris, milujući ono što su njene ruke mesecima, verovatno kradom, držale.

Zato mu je i prošlo sve u magnovenju....Nije primećivao vrele dane, niti ledene noći, nije mu smetao sneg, rano ustajanje (ne pamti da se i kod svoje kuće ikad naspavao, koliko je mogao i želeo), pranje ledenom vodom, odlazak na naporne marševe pod punom opremom, noćno stražaenje....Sve to kao da je polazilo mimo njega, kada je pred očima imao samo nju i dušu mu prožimao njen miris i smeh....

Ljubav je ta koja od nas načini nadljude, potpuno neosetljive na bol, glad, vrućinu, hladnoću...Kada volimo, ništa nam ne smeta, sve sa osmehom možemo podneti – umor, neispavanost, glad......Sve je to nebitno, kada srce kuca samo za jednu jedinu misao – da će doći dan, kad će zauvek pripadati jedno dugome.

********************

Jedva da je i primetio, kad je došlo vreme „da bude otpušten“, jer je domovini odužio svoje. Na nagradno i redovno odsustvo nije išao, previše je to koštalo, niti je mogao niti želeo majku izložiti tom trošku.

Vrativši se kući, dok je jeo pitu zeljanicu, jelo koje je dobijao u retkim prilikama, jer je majka retko nalazila vremena da još i testo razvlači, pored svih silnih poslova, zbog kojih ni jednu zoru prespavala nije, a često bi noć duboko odmakla, dok bi sve poslove završila,  pričala mu je novosti iz sela – ko je umro, ko se oženio, ko je otišao u inostranstvo (bilo je takvih sve više) trbuhom za kruhom, gledajući mimo njega, ispričala mu je kako kod komšija nije dobro. Na njegov začuđeni pogled i neizgovoreno pitanje, gledajući negde u stranu, rekla mu je kako imaju muke sa ćerkom, već dobro zašlom u godine za udaju, koja odbija prosce, jednog za drugim i svakom nalazi mane, kako noćima plače, ubledela od nejela i devojačkog jada. Njeni nisu mogli razumeti šta se to dešava sa njihovom jedinicom, dotada uvek poslušnom i umiljatom, kad je tako jogunasta i uporna. A topi se od svima neznanog jada, kao poslednji zimski sneg, na prvom suncu ranog proleća.

Sagnuo je glavu, krijući plamen, što mu obuze celo telo i plašeći se da majka ne čuje snažno lupanje njegovog srca, što je pretilo da mu rasturi raskrupnjale grudi.

Tada je saopštio majci da je odlučio ići u Nemačku na rad. Ovde, reče, nema perspektive, osim rada od jutra do sutra, jedva da se zaradi za ono najosnovnije, ni ona više nije jaka kao što je bila, brata treba osposobiti za život, kuću popraviti....Mlad je, jak, ne boji se teškog rada, pa drugačije nije nikada ni živeo, a ovde nekog boljitka ne vidi. Pa je onda stidljivo, skoro šapućući, spomenuo da je odslužio vojsku, spreman je za ženidbu, a kako i koju to devojku da dovede u njihovu sirotinju, kada jedva ima mesta i hrane i a njih.

Ćutala je,  sagnuvši glavu, dok su na beli stolnjak kapale njene vrele suze. Onda je podigla glavu, pogledala ga pravo u oči, iste kao i u njenog davno pokojnog muža, tiho pozborivši kako je tako nešto i očekivala i daje mu svoj blagoslov da radi, ono što smatra kao najbolje. Za sve njih.

*********************

Ona je negde pozajmila pare za put, tako da nije sastavio ni par nedelja u roditeljskoj kući, a već se našao u vozu, noseći olinjali kartonski kofer i platneni zavežljaj sa pečenim piletom, pitom i flašom vode. Nemačka ga je čekala, spremna za nove radnike, koji ćute, rade sve što im se naredi, ne zanovetaju i ne biraju poslove. I bez roptanja dirinče od ranog jutra, do kasne večeri.
*********************

Nije znao ni reč novog, nepoznatog, odbojnog mu i štektavog jezika, ali je pognuo glavu, znajući da povratka nema. Ili će napred ili – nikud. Brzo je našao zemljake, koji su ga ubacili u jednu građevinsku ekipu, još brže se uklopio, ne libeći se ni jednog posla, ne žaleći se da mu je teško i da je umoran.

Trebalo mu je nekoliko meseci da razume ljude oko sebe, izuzev kad je bio sa „Jugosima“, kako su ih Nemci sve znali. Sluhista, dobrog pamćenja, počeo je sve brže i brže učiti jezik. Odmah je dobio bolje plaćeno radno mesto, tako da je sada već svakog meseca mogao majci poslati koju marku, svestan da svaka para njoj život znači  jedan posao manje i dan života duže.

Ni nemačke ulice nisu bile popločane zlatom, itekako se morao boriti za svaki posao, a još više da ga zadrži. Ali, uspevao je, našavši, čak i neki noćni dodatak – čičšćenje kancelarija u nekom osiguravajućem zavodu. Štedeo je svaku, ma i najsitniju kovanicu, hraneći se tek toliko da preživi i živeći sa još njih sedmoricom  u baraci, sa jednim toaletom i jednim zarđalim tušem, gde je tople vode bilo samo jedanput nedeljno. Kuvali su ponekad zajedno, ali uglavnom svako za sebe, topla jela u ulubljenoj emajliranoj šerpi, pripremajući meso, za koje je posle saznao da se daje psima. Nije važno, meso je meso, krepi, daje snagu, živeo je on i hranio se još i gore. Hleba dosta, da udavi glad i napuni stomak, jednom nedeljno neka flaša gorkastog piva, na koje se jedva navikao i..... svakog dana tako. Živeo je za onih par radosnih dana u mesecu  - kad je dobijao platu, kada je slao novac kući i za ona dva mesečna prijema pisama iz domovine. Nije primećivao ni tanke, gvozdene zidove barake, u kojoj su živeli i koja leti nikad vrelija, a zimi nikad hladnija, jednostavno se nije mogla zagrejati, gvozdeni krevet sa ispucalim žičanim madracem, ulubljenim na sredini, gde bi mu telo stalno bežalo, kako god da se namestio za ono malo vremena što je mogao odvojiti za spavanje.....Jedino je sve bilo besprekorno čisto....Zemljakinje, sapatnice njihove su na smenu čistile, ribale, prale i peglale im posteljinu, a i odeću. Da olakšaju život ljudima, sa kojima su jedino mogle progovoriti svojim jezikom, ponekad zapevati, uz prvi škriputavi gramofon, kupljen od nečije ekstra zarade, oko kog su se svi okupljali subotom uveče. Jer, jedino se nedeljom nije radilo.

Leđa su mu pucala od umora, ruke, ispucale, izgrebane, ogrubele jedva da je i osećao, od 12-časovnog radnog dana, sa jedva pola sata pauze, a ostalo neprekidnim radom, bez zastajkivanja. Uskakao je, gde god je trebalo, pomagao onim sporijim, kao nadglednik i kontrolisao i podmetao grbinu, kada zapne....Sve, samo da se posao što pre završi. Pa, onda kad se i vrati u tužnu i hladnu baraku, legne na pola sata, da malo ispravi kičmu i opet dalje, na drugi posao.

Ne seća se kada je poslednji put spavao više od 4 – 5 sati. Nije mu ni trebalo. Lepše je bilo kada nju budan sanja.

Nije mu smetao ni umor, ni glad, ni hladnoća, sve je to samo primećivao, ali nije hajao....Jedino o čemu je razmišljao, osim o njoj, bila je najlepša kuća na svetu, koju će sagraditi za nju, kuća koju će ona opremiti po svojoj volji i želji....... Sa cvetnim dvorištem, prepunim jorgovana, ruža i jasmina.....Sa okruglim belim kavezima, iz kojih će cvrkutati ptice, a ona se sa njima natpevavati.....O deci, koju će mu roditi (najmanje njih troje), a koje će sva izgledati kao ona, majka njihova.....O svilenim haljinama za ono njeno tanano telo, biserima za beli i dugačak, labuđi vrat i zlatnim prstenom na svakom tananom i dugačkom prstu....Da joj obezbedi sve što joj duša ište, samo da bude uz njega i njegova.



Da joj piše, nije smeo. Ko zna u čije bi ruke to pismo došlo, da li bi ga ona uopšte i dobila....Sve se nadao – ono što zna on, oseća i sluti i ona.

***********************

Onda se počeo vraćati u stvarnost. Trebao ju je isprositi, trebao dobiti njen pristanak. Voli li ona njega ili mu se samo čini? Ako i oseća nešto prema njemu, da li je spremna odreći se svoje porodice i svoje kuće, jer bi to bilo neminovno, njeni se nikad ne bi složili sa tim brakom, sa udajom za čoveka druge vere, dakle, morala bi odbeći. A gde? U onu sirotinjsku kuću, koja bi dela stala u ulični deo njene, roditeljske? Tamo, gde ima tek pokoja krpara, greje se samo jedna prostorija, pod je zemljani, svake se večeri mora prati i golim rukama glancati....Među onaj pohabani nameštaj, ostao od prethodnog vlasnika, koji je ko zna gde....Da gleda neravne, pogde napukle zidove, loše okrečene, bez moleraja, prozore sa cicanim zavesama....Da  te nežne ruke ispucaju od teškog rada, mužnje, motike....Da iz dvorca dođe u kolibu?

Jer, ako i uspe da se oženi njom, morala bi biti sa njegovom majkom i bratom, bar neko vreme. Da je dovede u baraku, koja je jedva i za otvrdle radnike bila, nije postojalo nikakve šanse.....A, ako zakupi stan, onda nema više štednje, sve što zaradi će otići na život, dakle, ništa neće biti od njihove kuće iz mašte, koje je budan snio, bar ne za još desetak godina. A, to je toliko dugo, predugo.....
                  
I ima li on prava da rajskoj ptici ponudi kolibu, gde će zaboraviti pevati...

Tek tada je izgubio i ono malo sna, izgovarajući se na umor, kada su ga pitali za bledilo i crne podočnjake. Ima li on prava na to? I hoće li njihova ljubav, ako je i ima s njene strane, to izdržati, ili će se razočarati u njega, u život kojim žive, početi da žali za onim što je izgubila i što je mogla imati, da se udala za nekog, sebi ravnog.

**********************

Sa zebnjom je išao u selo, na prvi godišnji odmor u polovnom, ali lepom „FORD TAUNUS“-u, natovaren poklonima za majku, brata....i za nju.

Dočekan je suzama radosnicama...Koliko god im govorio da prestanu, svime je, pa i njemu, stalno lice bilo obliveno suzama.....Poželeo ih se, dograbio je brata, kog je ovog puta jedva podigao, jer je izrastao kao mlada vrba, ne vadeći ruku iz majčine, dok ga je drugom milovala po licu, kosi, obrazima, kao da je samu sebe pokušavala uveriti kako joj je sin zaista tu i kako ne sanja. Tek onda je izvadio poklone. Obradovali su se jako, nema šta, ali je morao sebi priznati da je veća radost bila kada su ga videli i zagrlili, nego onda, kad su odmotavali pakete, čudeći se stvarima, koje nikad videli nisu.

Još je istog dana otišao sa majkom u seosku prodavnicu, da isplati račun, koji je umešni poslovođa otvorio na njeno ime, znajući da će ga imati ko platiti. Nije bio neki visok iznos, ponašala mu se majka kao i do tada – kupovalo se samo ono najnužnije, ono što se baš moralo. Platio je, svestan da je ono što piše uvećano i da mora biti manje, ali i dalje nije bilo nešto što nije mogao podneti. A, onda nakupovao brašna i šećera, sve na džakove, slatkiša i mesnih đakonija, do tada za njih samo neostvareni san. I trudio se da ne primećuje majčine suzne oči, kada su se, onako natovarenog auta vraćali kući i istovarali sve to, pred zadivljenim komšilukom, jer je majka rekla kako nema potrebe da auto ide u dvorište, još malo, pa će mu trebati da se provoza i obiđe prijatelje. Trudio se da ne obraća pažnju na skrivene poglede, što su mu pržili potiljak, iz komšijske, njene kuće, gde su se samo malo zavese odmicale na prozorima. Nju nije ni video ni čuo.

Kada je brat izašao na ulicu, da opere auto, pred zadivljenom decom iz komšiluka, pozvala ga je mati da popiju zajednu jednu kavu, poželela ga se, „valja se, sine moj“. Ali, nešto ozbiljna i tiha, krenuli su mu žmarci niz kičmu od neobjašnjivog straha, strepeći od onoga šta će čuti.

Sipala je sveže samlevenu i zakuvanu, vrelu crnu kafu, onako sa penom, kako je najviše voleo u stae šoljice (doneo je nove, ali njih treba čuvati za goste), prvo sagnula glavu, gutajući uzdahe, a onda ga pogledala pravo u oči:

„Sine moj zlatni, nisam ti to nit mogla nit htjela napisat....Udala se! Morala je, već joj je babu prevršilo, kada je svakom proscu tražila i imala mane.....Ne boj se, nije ovdje, daleko je, u njihovom gradu.....Udala se za momka iz stare, bogate porodice, kao i njena što je, za momka kog je upoznala tek posle dogovorene veridbe. Sve je bilo brzo – i veridba i svadba, sada ima svoju kuću i čujem ponekad od njene majke da je stalno bolna, da ne može spavati, iako je i muž, sa sve svekrom i svekrvom, drže kao malo vode na dlanu. Još dok je bila ovde, pitala me pišeš li. Kad sam joj odgovorila da se javljaš, jer šta sam drugo mogla reći, samo su joj suze grunule na oči i izjurila je napolje, ostavljajući posluženje na pola. Možda je, dijete moje drago, čekala nekakvog abera od tebe. Nije dugo prošlo od toga, kad sam čula da su je verili, da je vode kod stričeva na vjenčanje i svadbu.

I moram ti još nešto reći, bolje da čuješ od mene, no od nekog drugog....Čujem da je trudna, da to teško podnosi, kada malo osveži, doći će kod majke, da je pazi. Dobro je što sada nije tu, ne znam kako bi ti srce izdržalo.“

Prvo je zanemeo, ćuteći i osećajući svoje crvene , vlažne oči. A tek posle nekog vremena, kad je zaustio pitanje, prekinula ga je:

„Šta misliš, da ništa nisam primjećivala? Pa majka sam ti, budaletino moja jedina, znam te kako dišeš, znam kada zaustiš šta ćeš reći. Šta sam mogla drugo da radim, do da ćutim i molim se svetom Jovanu da sve najbolje prođe, zbog tebe, dijete moje rođeno, iako sam se plašila, ko nikad u životu.... Kako sam te podigla od tri kila mesa, uvek razlikujući tvoj plač, jesi li mokar ili gladan, tako te tvoja mati zna i sada.  Sinko moj, pomiri se sa tim, iz tog brašna nikad ljeba ne bi bilo.  Ne biva što ne more bit“.

Tu je noć presedeo u dvorištu, paleći na pikavcu prethodne, novu cigaretu.

***********************

Prođe tih desetak preostalih dana odmora u čudnom magnovenju. Nije se ni sećao koga je viđao, ko je dolazio, šta je pričao, onda kad bi smogao snage nešto reći. I ceo put do Nemačke, nazad, prošao mu je, a da se ni jedne granice ne seća.

Niko neće dokučiti odgovor na dilemu je li sreća ili nesreća, što se od snova, slomljenih u paramparčad, od prazne duše i srca, pretvorenog u komad krvanog leda ne može umreti. Pogotovo, kada si mlad, kada u tebi ima još mnogo snage i izdržljivosti.

Sve i da je hteo prestati sa životom, znao je mora nastaviti, kako god zna i ume. Zbog majke i brata, zbog njihovih života, koje nije smeo niti imao pravo uništiti. Tamo, gde zastao, pre nego što će se, pun slatkih iščekivanja, uputio u selo, morao je ići dalje. Raditi jednako, bez žaljenja, bez roptaja. Samo mu se ponekad činilo da živi poput tovarne životinje, koja okreće dolap na vodeničnom kamenu – od rane zore, do večeri, onda nešto pojede, pokuša malo odspavati, makar i oči zatvoriti, dok se smenjuju slike onoga što nikad doživeti ni videti neće, do novog jutra i novog besciljnog rada.

************************

Onda su godine počele da jure – jedva je stizao da se odmori za Božić, uvek slavljen, praznik nad praznicima u njegovoj novoj zemlji, u kojoj je dobio boravak, a najavljivali su mu i državljanstvo, kada bi dolazio.....novi.

Sada je već dobro zarađivao, kupio praznu baštu do njihove kuće, srušio je, napravivši novu kuću. velelepnu, belu poput prvog snega pršiča, onog u koji još niko ugazio nije, opremio je udobno i lepo, kupio prvo kolor-televizor u selu. Sada mu se već majka mogla i odmoriti, otići da operiše kritične vene, brat mu se oženio, sa porodicom živeo u toj novoj kući. Njima je obezbedio sve što je mogao – on sam, osećao se kao da nema baš ništa.

Tek posle nekih 10-ak godina uspela ga je majka nagovoriti da se malo zagleda u devojku iz treće ulice, lepu, vrednu, čestitu i poštenu. I molila ga, skoro klečeći, da se oženi, da stvori porodicu, da ne zamatori kao momak. Skoro da mu je bilo svejedno. Znao je da treba; ako će ona biti srećna, neka tako bude. Ipak su mladost i zdrav razum učinili svoje, bio je svestan da ne može nastaviti ovako – uvek sam, ćutljiv, povučen.....Sve je bilo brzo dogovoreno, devojka oduševljeno pristala, svadba bila u rekordnom roku, pa se u Nemačku vratio oženjen.

Teško bi se ogrešio o svoju ženu, kada bi rekao i jednu lošu reč o njoj. Volela ga je, zahvalna što je izvukao iz one teške provincije, odveo u veliki svet, gde je mogla, u njihovom novom trosobnom stanu doći do tople vode, bez muka oko paljenja vatre, zagrevanja.....Na mašini za pranje veša, na, za nju dotad neviđenoj, beloj tehnici, što ipak kućne poslove čini mnogo lakšim i jednostavnijim..... Zaposlila se i ona, tako da su sa dve plate bez napora plaćali hipoteku za stan (zašto da plaćam kiriju, kad isto to dajem za nešto što je moje), brinula se o svakoj njegovoj želji, čak i onoj neizgovorenoj, žurila da se vrati bar 10-ak minuta pre njega, kako bi ga već čekalo toplo jelo, čista presvlaka i ugrejane papuče.....Rodila mu dva deteta, devojčicu i dečaka, priredivši mu najveću radost, koju je mogla.....Bez napora mu prepustila mesto glave kuće, bespogovorno prihvatajući sve što je nameravao da uradi.....Bila mu odana i verna....Cvetala, apsolutno zadovoljna svojim životom.

Nikada nije zaboravio niti jedan njen rođendan, godišnjicu....Obožavao svoju decu do bezumnog, trudeći se da svaki svoj slobodan trenutak posveti njima.....Donosio svu zaradu kući, izbegavajući kao kugu klubove, društvo, pijanke, sve pod izgovorom lečenja nostalgije.....Vodio je svugde sa sobom, podsticao da se šminka, lepo oblači, kupovao joj nakit, čak i krzno....Nikada nije ton povisio na nju (doduše, nije ni imao potrebe, kad mu nikada nije kontrirala ni zanovetala)...Bio nežan i pažljiv prema njenom telu, onda kada su bili sami, u bračnom krevetu....Konačno je imao pravu porodicu, decu, udoban i lep dom, zdravu i zadovoljnu majku, vrednog brata koji je sav uloženi novac u kuću i imanje utrostručavao.

Ali, da ga je neko pitao je li istinski srećan, ne bi znao šta da mu kaže. Kako se može govoriti o sreći, kada ne voliš osobu sa kojom sve deliš i sa kojom si nov naraštaj izrodio. I kada nemaš želju da joj zagnjuriš lice u kosu, da zadrhtiš kad te njena ruka dodirne, kada ne čezneš za onim trenutkom kada ćeš je videti.

Nikada joj to nije rekao ni pokazao, a ona, kao da nije primećivala njegove uzdahe, kada se noću zagleda prema prozoru, osvetljenom uličnom svetiljkom. Niti je ikad primetila da u njihovom braku, bar s njegove strane, pravih emocija, strasti, topline jednostavno......nema.

Možda jeste ponekad osetila nešto.....nešto što nije znala definisati, ali je znala da je tu, moglo se skoro napipati u tihom noćnom vazduhu njihove spavaće sobe. Ali, ako to i jeste primetila, pripisivala je njegovoj uzdržanosti, umoru, brigama oko kuće, oko dece. I, jednostavno odmah zaboravljala.

Nije to bio ni prvi, ni poslednji brak, gde su muž i žena samo poslovni patneri, cimeri...unapređuju kuću.....izrode decu i brinu se o njima....posećuju poznanike, koji žive iste prazne živote kao i oni....koji o drugim stvarima ne znaju niti mogu razgovarati. Brak, gde ćutanje dominira.

**********************

Iako su u selo odlazili dva puta godišnje, nikad svoju prvi ljubav nije video.
Samo mu je majka, u retkim prilikama i to uvek kad su bili sami pričala o njoj....Da ima 3 sina.....Da joj se muž kocka, da je redovan kafanski gost,  koju nikada ne bi napuštao trezan, tako da je svu brigu o radnji morala preuzeti ona, kako ne bi rasturio kapital......da je ponekad ume i udariti, da sakriva modrice šminkom....da je ljubomorno čuva, dok ni jedno žensko stvorenje pored njega nije moglo biti bezbedno....da je ni kod roditelja ne pušta samu sa decom. I da je više nikada nisu čuli kako peva.

Te su godine rešili, tj. on rekao, žena kimnula glavom, da, za promenu, uskršnji raspust provedu u selu.

Posle dugo godina, podsetio se kako je lepo i raskošno proleće u njegovom kraju, ne mogavši se nagledati rascvetalog behara, udišući punim plućima ponovni dolazak novog života, gutajući očima ozelenela stabla, sveže izniklu travu, dok je odasvud dopirao miris jasmina i...jorgovana. Tih čarobnih jorgovana, koji su ga uvek živo podsećali na nju, svoju nikad poljubljenu prvu ljubav, tu prelepu devojku, kojoj nikada nije imao prilike da kaže koliko je voli.

Dok je žena otišla kod svojih, vodeći i decu sa sobom, a majka, na svoje insistiranje spremala uskršnju trpezu, rešio je da prošeta. Kako je kročio napolje, put ga je, neizbežno, vodio preko, do njene kuće. Ništa se nije odatle čulo, ni iz dvorišta, ni kroz otvorene prozore, kroz koje su na prolećnom vetru lelujale one nezaboravne bele čipkane zavese. Seo je na onih par stepenika, koji su vodili do ulaznih vrata u hodnik, onih za pešake.

I uspomene se vratiše, kao da nije prošlo skoro 20 godina. Ponovo se osetio kao onaj ustreptali momak, što je vrebao trenutak da vidi makar i njenu senku na prozoru ili bar da čuje njen glas, odnekud iz dvorišta.

Kao da mu je neko pružio priliku da to vreme doživi još jednom setio se svega. I onih stvari, o kojima onda nije ni razmišljao, jer je, onako mladalački siguran u svoje sveznanje, verovao da je jedino realno i moguće viđenje sveta samo ono njegovo.

On je voleo, želeo da mu ona bude devojka, da je oženi.....Ali, kada joj je to rekao ili makar napisao, pa, nije baš bilo toliko nemoguće ubediti svoju majku da joj doturi pismo.... Ona je bila devojka; nije bilo njeno, niti se i očekivalo kao moguće i prihvatljivo da ona njemu izjavljuje ljubav.....Dakle, čekala ga je, nadajući se nekom znaku naklonosti, kojom bi joj uzvratio onu vezenu maramicu, što je i danas čuva u fascikli sa dokumentima o stanu, a on je ćutao...Nije znala ni da namerava ići na rad u Nemačku, da tamo radi i uštedi novac za njihov budući život....I o tome je mogla čuti samo iz komšijskih ogovaranja, a sigurno se osećala ostavljenom, jer se nije javljao, dok je ona ratovala sa roditeljima, odbijajući prosca za proscem..... A on je čekao.....A, da ni sam nije znao šta.

Konačno je morao sebi priznati da nije imao dovoljno hrabosti boriti se za svoju ljubav. Njen otac, strog, ali razuman čovek, možda i ne bi tek tako odbio da sasluša momka, koji mu je rastao pred očima i o kom je mogao čuti samo dobro....Tim pre, što je nameravao i spremao se da ide da radi i zaradi, dakle, ne prosi mu ćerku siromašni proleter, već perspektivan i vredan čovek, spreman da svojim rukama stvori ceo svet svojoj budućoj supruzi....Ali, on se uplašio neuspeha, odustajući unapred, da ne čuje odbijanje, koga možda ne bi ni bilo. Jer, ako je bio spreman rizikovati svoj život, živote svoje žene i dece, svojih roditelja, zbog pomaganja ilegalnog komunističkog pokreta u ideološki okovanom gradu, valjda ne bi bio ni toliko tvrdokoran i isključiv odbiti kao prosca kćeri jedinice vrednog, poštenog i čestitog momka druge vere.....

Uplašio se svog straha, blokirao sam sebe, zaplevši se, kao pile u kučine u sopstvene predrasude. Kada je govorio sebi kako je ne može osuditi na život u sirotinjskoj kući, dok čeka da on ne stvori neku osnovu u Nemačkoj, a dolazi iz drugačijeg i bogatijeg sveta,  to mu je bio samo izgovor da sakrije strah da ga ona možda ne bi prihvatila....Da bi se razočarala u njemu, kao muškarcu, očekujući nekog sasvim drugačijeg.....Da možda ona ne bi imala sa njim o čemu da priča, jer je u njenoj kući bilo prilike i vremena za drugačije razgovore, one, koje sa svojom majkom, uvek u poslu i premorenom, nikada nije vodio....Da bi, upoznavši ga, shvatila da je, razmišljajući o njemu, videla jednog čoveka, a upoznavši ga, videla da ima posla sa nekim potpuno drugačijim, sa neznancem.

Bio je kukavica i platio tešku cenu svoje neodlučnosti. Ali, život, kojim je živeo, nije bio baš toliko nepodnošljiv....zar je njegova žena kriva, što je on ne voli, zar je ijednim svojim postupkom tome doprinela? Sasvim sigurno, nije.

Ali je njoj, svojoj prvoj ljubavi praktično upropastio život. Otišavši iz sela, bez da nađe način da joj se javi, pozdravi je, ostavi joj darak, kao što je ona onda, kada je išao u vojsku, našla načina da mu preko njegove majke doturi maramicu, njenom rukom vezenu, najočitiji znak ljubavi devojke prema momku, koji je smela sebi dozvoliti, a da ne izađe na loš glas, faktički ju je ostavio....Kako je mogla drugačije razumeti taj njegov postupak i njegovo kasnije nejavljanje, čak ni preko njegove majke? Zar je bilo teško napisati pismo sa „Volim te, čekaj me“, koje bi joj dalo snagu da se bori sa roditeljima protiv udaje za neznanca?

Njeno bogatstvo, svilene haljine, retki i neviđeni parfemi, basnoslovno vredan nakit, stican generacijama uplašili su njega, jer je sumnjao u sebe da li se uopšte može takmičiti sa tim. Dozvolio je da ga zaslepi ono, što bi sigurno ponela sa sobom, kao njeno devojačko, a ne bi mogao parirati tome istim ili lepšim stvarima. Zaledili su ga i potpuno blokirali sopstveni kompleksi i još gora sujeta....

Ovako ju je osudio na verovanje kako je nevoljena.... Pa zar je onda čudno što je na kraju ipak poklekla, udavši se za prvog ko joj je delovao dovoljno dosadan, da se sa njim učini sigurno.

Njemu je mladost i sredovečni život prošao u žaljenju zbog neostvarene ljubavi, a njoj u boli zbog napuštanja, pa onda u lošem braku, gde je trpela najgora poniženja, što ih žena od muškarca može doživeti.

Igrao je na sigurno, patološki preplašen stahom od gubitka, plašeći se jednakom merom rizika. A, sve što je dobio, sada mu se činilo bezvrednim.

***********************

Teško je ustao, osećajući se najmanje 20 godina starijim. Otkad zna za sebe, ovo je prvi put da je prema sebi bio surovo iskren i realan. I da se nije pravdao nikakvim izgovorima, niti tražio krivca u svima, osim u sebi samom.

Ovaj život naš nasušni toliko je dugačak, da napravimo u njemu nebrojeno mnogo grešaka. I, u isto vreme, toliko kratak da ni deseti deo onog, što smo pogrešno procenili, gde smo omanuli, ne možemo ispraviti. Koliko god se trudili, kasno je. Što razvejahu životni vetrovi, niko više ne može povratiti ono što je bilo. Jer, vratiti se neće, koliko god to želeli.

                                                       **********************

Polazeći prema kući, zapahnuo ga je moćni miris rascvetalih  jorgovana tog razbuktalog proleća.Zapahnut opojnim mirisom behara, rascvetalog jasmina i neodoljivog rascvetalog jorgovana, kroz guste, ljubičaste cvetove, učinilo mu se da dopire zvuk njenog umilnog glasa.

                    https://www.youtube.com/watch?v=coW1oIpJ6BU
  
Sve fotografije preuzete sa GOOGLE pretraživača