30. децембар 2016.

ZAHVALNA






Verovatno bih ja i sama odlučila da, dok odbrojavamo sate do ponoćne zdravice, napišem ovaj tekst, ali....obećala sam divnoj Olji Ristić, a, postupajući u mom uobičajenom diskretno-skromno-lavovskom stilu, carska se ne poriče.

Dakle.....

Bila je ova godina.....gadna. Teška. Počesto nepodnošljiva. Ne ponovila se.

Mnogo ružnih stvari, naizgled nerešivih situacija, šokova, kliničko-depresivnih epizoda, kada sam mislila da više neću moći izdržati ni delić sekunde. Onda se prespavalo, novi dan je ipak doneo tračak svetla na kraju dugog tunela.

********************

Odolevam pravljenju konačnog bilansa, nakon izvršenog popisa događanja i mom doprinosu istim. Nema od toga koristi baš nikakve. Znam gde sam kliznula, gde sam mogla uraditi drugačije, kada sam napravila pogrešnu procenu. Neumoljivo teram od sebe moju staru prijateljicu – grižu savesti, kao i njenu sestru bliznakinju – samodestrukciju. Ovog puta me neće ščepati u svoje ralje.

Bilo je, verovatno, onako kako je moralo biti, kako je negde bilo zapisano. I iz sopstvenih grešaka sam nešto naučila. Pa, bar ih neću ponoviti, iskreno se nadam.

Svršenom poslu mane nema. Ko to ne shvati za vremena, sam je sebi najgori neprijatelj.

Mi smo ono što jesmo. I, ako iz svake loše situacije, ne možemo sagledati tri dobre strane, onda......onda smo već daleko odmakli na putu ka propasti. I prvoj gredi na tavanu, sa dobrim užetom.

****************

Moglo je biti bolje......a moglo je, itekako, biti i gore. Pa, da vidim - imam li razloga biti ZAHVALNA?

Imam. I te kako.

Služim se sopstvenim nogama. Odavno ne patim zašto nisu duže ili vitkije. Nekako mi je odjednom došao trenutak spoznaje kako je najbitnije da hodaju, da mogu stići tamo gde sam krenula, bez štapa, štaka ili invalidskih kolica.

Vijuge mi savršeno funkcionišu, kada nisam pod pritiskom ili trebam uraditi nešto, što se protivi svim mojim principima, mom viđenju etike i morala. Čak sam uspela sebe naterati da malo više primenjujem asertivnost u svom ponašanju. Izbegavam sukobe, objašnjavanja i razjašnjavanja, jer, ako moram crtati nekom ono što mislim ili osećam, to je zaludan posao od samog starta, izgubljena partija. Po cenu da budem proglašena asocijalnom, radije ću pobeći u svoj svet, nego se upljuvati do ušiju, kako bih objasnila zašto nešto jesam ili nisam uradila. Beg u senilnost dobro zvuči samo u onom čuvenom vicu kako je skleroza najlepša bolest – ništa te ne boli, a svaki dan doživljavaš nešto novo. U stvarnosti, to je pakao za okolinu, a i za svakog, koga pogodi ta nesreća, jer uvek postoje lucida intervala. Dakle, znamo koliko smo izgubili sebe, bar u tim kratkim trenucima.

Mentalna smrt je retko kada brza. Ako to traje, onda.....onda je to mučenje, bez srećnog ishoda i milosrdnog kraja.

Imam vremena i uslova raditi ono što volim – pisati, čitati, slikati.....Toliko redak luksuz danas, ni svesni nismo koliko to vredi. Jer, ni jedna materijalna stvar nema apsolutno nikakvog značaja, ako nemamo uslova uživati u tome. Dakle, izdigla sam se iznad opsesije imati i nemati, moje vreme za stvari koje mi pričinjavaju zadovoljstvo je neiskazivo vredno.

Uživam u onom što imam, ne razmišljajući, osim u crnim periodima, o onom što nemam. A i to nije materijalne prirode.



Umem se nasmejati, zaplakati, zapevati.....Dakle, ne moram više potiskivati emocije, ni zbog koga i ni zbog čega. Možda deluje malo, ali za mene – nemerljivo veliko i značajno.


*****************

I na kraju, ali jednako vredno, možda i najvrednije – zahvalna sam na svojim divnim prijateljima.

Čudesan je osećaj da imam toliko bliskih ljudi, sa kojima mogu razgovarati, komunicirati makar i virtuelno. Ne menja na značaju. Naprotiv. Oslobođeni pritiska vizuelnog, kada komuniciramo mislima, onda smo naiskreniji, onda se najbolje osetimo.

Nemoguće je iskazati taj osećaj sreće i zadovoljstva, kada osetim nečiju dušu, kada se razumemo, a da se sa većinom mojih prijatelja nisam faktički upoznala, „videla uživo“. Onda zaista mogu razumeti da su misli najsavršeniji oblik energije, poznat našim čulima.

Volim moje prijatelje. I one, doduše premalo ih je, koje sam upoznala lično, provodeći sate i sate sa njima u razgovoru, ali je toliko tih divnih ljudi. Kao  i one sa kojima imam misaono-virtuelni kontakt. I znam da oni vole mene. Ti moji prijatelji, koji uvek osete kada sam u krizi, kada mi je teško, moji prijatelji, koji mi daju istinski do znanja kako im je stalo do mene, svi koji osete da mi je potrebna podrška i ohrabrenje, oni, koji se raduju i pate, zajedno sa mnom. Možda nekom malo – za mene ceo svet.

Zahvalna sam, jer znam i osećam da nisam sama. Da, gde god se našla, uvek će biti nekog, sa kim se razumem i znam da će mi uvek priteći u pomoć.




Divni moji prijatelji, prateći vaše objave, tekstove, komentare, upijajući toplinu vaših slika i fotografija, vaših izuzetnih radova, omogućili ste mi da iskoračim iz ovog Paviljona broj 6, lebdeći nezamislivo većom brzinom od svetlosti, da bih se našla u vašim svetovima, vašim dragocenim univerzumima. Dali ste mnoštvo novih dimenzija mom bitisanju, bruseći mi dušu svojim talentima, harizmom, spontanošću i toplinom vaših duša na nivo od stotina novih prizmi..... Omogućili mi da u sebi pronađem neslućene nove slojeve, kojih nisam bila ni svesna da postoje.

Uz vas, istinski uživajući u onome što neštedimice dajete iz sebe, definitivno sam se uverila da u meni nema mržnje i zavisti. Impulsivnosti - da, ali bez primese zla.

Spontano sam iz sebe izvlačila lepotu, koju ste i vi dobrim delom probudili i oživeli u meni, lepotu hiberniranu životnim nevoljama. Sve ste mi to uzvratili stostruko.

*******************

Dragoceni moji prijatelji, hvala vam što delimo radosti, dobra raspoloženja, teške trenutke....I, morate znati – nikada nisam uputila niti jednu jedinu rođendansku čestitku, a da zaista nisam svoje želje uputila samo da otaljam, da ispunim formu.

Hvala vam što ste imali volje i strpljenja za moje dugačke tekstove, za moje impulsivne objave, uvek propraćene zanimljivim, dobronamernim, meni toliko korisnim komentarima.....Za moja euforična raspoloženja....za moje košmare, u kojima nemam volje da živim, da dišem, koje ste uvek osetili i pružali mi podršku.

Zahvalna sam što se imamo – u dobrom i u kriznim, crnim trenucima. Vi ste mi vratili volju za životom, poverenje u ljude, i zbog vas se osećam potrebna i voljena. Imajući vas, kao što i vi imate mene, duša mi je obasjana toplinom i svetlošću.

Pehar moje sreće je prepun ljubavi.

Bez vas, sve ovo ne bi imalo smisla. I ne znam kako bih izdržala sva svoja crna raspoloženja, bez vaše iskrene brige i podrške. Zahvalna sam vam što postojite. 

Vi jako dobro znate da sam uvek tu za vas.    

Sve slike, osim naslovne, prenete su sa pretraživača GOOGLE

29. децембар 2016.

TRILOGIJA TIHOG PORAZA - 1.deo








Kako je bolno mrzeti onog, koga je toliko godina volela najviše u celom univerzumu! Onog, čijim je očima gledala ceo svet, prihvatila njegove kriterijume kao svoje, njegov ukus je postao i njen, njegovim merilima je procenjivala i prihvatala ljude.

Koliko je do zenica prostreli očaj, kada čuje „našu pesmu“, kada prođe pored „naše kafane“, one gde ih već i nisu pitali šta će popiti, niti su im  donosili jelovnik. Znali su već skoro bolje i od njih šta im  prija, u čemu uživaju. I koliko je, poput najjačeg plamena, sprži zapanjeni pogled konobara, kada je vidi sa nekom drugom, jer život, je li, mora ići dalje. Gleda li na isti način i njega, kada se pojavi sa novom naivkom, koja će godinama čekati da on sve dovede u red, „pa će onda zauvek biti zajedno“?

                                                    **************

Zarekla se sebi  da više nikad neće nositi belu, pink i srebrnu, jer je te boje on najviše voleo, mršteći se i negodujući svaki put, kada bi obukla nešto drugo. A opet, kada kupuje, pogled joj  se zalepi baš za ono što bi se njemu najviše dopalo.




Obećala je sebi samoj da više neću ići na proslave godišnjice mature, na venčanja, na krštenja! Kome bi smela reći  da se odrekla porodice i dece, jer ih on nije želeo, to je obaveza, govorio bi, „zar nam nije lepše dušo ovako samima, kada nas niko ne ometa, kada se možemo posvetiti samo nama“? A za to vreme su njegova rasla, dobijala petice, vodio ih na časove, na plivanje,  na klizanje, kupovao im igračke i video-igrice. Ta njegova nevina deca, zbog kojih je ona ostala bez svoje, jer je godinama i godinama obećavao „samo da deca porastu“. Eto, još malo pa će biti dovoljna sama sebi, otac će im trebati najviše kao sponzor, ali će se onda ženiti i udavati, „nema smisla da im majka i otac stoje odvojeno na venčanju“! Onda će doći i unuci, pa „nema smisla da......“. Zar je mogla gledati bezube osmehe, oči pune nade, prve dugačke pantalone, prve štiklice, a da ne pomisli da ju je, tako slatkorečivo podlo, ubedio kako je sasvim u redu da nikada svoje dete ne uzme u ruke, jer njemu nisu odgovarale obaveze na dve strane, i koliko se puta osećala kao poslednja glupača, zato što mu je dozvolila  da joj oduzme i uništi budućnost.

Koliko li će joj se još dugo duša raspadati u paramparčad, kada čuje pesme, koje su voleli, igrali, priljubljeni jedno uz drugo, dok ih  je čekalo hladno crno vino?  Nikada više i ni sa kim neće otplesati „FASCINATION“, taj toliko prelep, elegantan, za njih stvoren ENGLISH VALSE. Jedino njega nije morala ona voditi,jer je sigurno i samouvereno, kao što je i sve ostalo radio, klizio sa njom kroz mnoštvo igrača, dok ne bi ostali sami na podijumu, dok bi se svi ostali sklonili, gledajući njih  dvoje, zavideći njihovom skladu, lakoći sa kojom je vodio njene korake. Činilo  joj  se, sada, kada je već toliko prošlo, da je taj  ples postao opšti i stalni obrazac njihovog zajedničkog  bitisanja, jer je uvek, ali baš uvek, sve moralo biti odigrano njegovim koracima, ceo njihov život, ako je tako mogla nazvati one, njoj uvek prekratke, trenutke kada je bivao kod nje i sve one Nove godine, Božiće, njegove rođendane, koje su uvek slavili sutradan, jer je glavni praznik pripadao uvek NJEGOVOJ PORODICI. Zar je smela priznati sebi da ju je pretvorio u mazohistu, kada je skoro bez reči prihvatala takav obrazac življenja, smatrajući ga praktičnim, jer, „uživamo onda kada nema gužvi, onda kada mi to želimo“, umesto da joj je je sinulo bar jednom kako je i njen život uglavio u svoj kalup dela slobodnog vremena, obilato i često odlazeći na tzv. muška druženja, seminare i kongrese, gde za nju nikada nije bilo mesta, „videće nas neko zajedno kako to da objasnim mojoj ženi“ kako je sa njom bio samo onda, kada je to njemu odgovaralo.



                                                    ****************

I sada je peku previše često gutane suze, jer ga nikada nije imala, a naročito onda, kada joj je bio potreban.

Čuvajući njegov brak, sebe je izložila svim mogućim vrstama nagađanja – ako nema muža, a nije baš toliki gabor, onda je ili nimfomanka ili čudak ili lezbos. Balkan ti je ovo, sestro, nikada sama žena nigde nije dobrodošla. Dok je za to vreme on bio srce i duša svakog društva, besprekoran muž, izuzetan otac, šaljivdžija, spreman da se najviše smeje na sopstveni račun, jer nikada nije želeo da se bilo kome zameri. Zato i jeste kroz život prolazio tako lako – uvek se vole oni, koji ne kritikuju, koji podilaze, oni koji se beskrajno dive tuđim postupcima i tuđim pričama.

Još je uvek neizbežno privlači njegova strana kreveta, iako je u njemu prespavao možda po desetak noći godišnje. Nikada nije menjala odmah njegovu posteljinu, milujući obrazom jastuk, odakle je još uvek dopirao slab miris njegove kose i Diorovog „FAHRENHEIT“-a....... Zamotavala  se u njegov prekrivač, tešeći se da je njegove ruke grle, njegovo telo greje.

Onog dana, kada je konačno skupila snage da mu zalupi vrata,  mirno mu  saopšti da je njen stan jedino mesto na svetu gde nikada neće ni kročiti, a kamoli boraviti, izlomila je sve bele ruže, kale, orhideje, kroz čije latice je tek probijala ružičasta, skupoceno cveće, kojim je prao svoju savest.

Ignorišući slabo prikrivene poglede i dalje je uvek  primećivala da su samo njegove ruke toliko lepo i pravilno oblikovane, njegovi dugački prsti sa uvek urednim noktima, za koje  se i njoj i svim drugim kleo da nisu manikirani, ti prsti, koje je provlačio kroz njenu dugačku kosu, odbijajući i nagoveštaj njene želje da se ošiša.   Smetala joj je uvek tolika kosa, bilo joj je pretoplo , zahteva toliko truda oko održavanja i oblikovanja.

Gledajući druge i dalje ih upoređuje  samo sa njim, naravno u njegovu korist. Silom ga je izbacila iz svog života, a nije želela niti  želi  nikoga, do njega. I koliko ga je mrzela, što joj je toliko zatrovao dušu, daleko više je  mrzela  sebe, nemajući snage da ga odstrani iz svake svoje pore.

                                              *****************

Ne želi  ničiji drugi dodir, ne trebaju joj nečije drugačije priče, iako su joj i njegove već postale monotone, prečesto ponavljane.

                                           Telo pamti. I duša pamti.

Izgubljena, pluta u Nigdini, tek pokatkada nazirući obris dva  sveta, između kojih beznadno pluta – prvi, za koji je  mislila da je samo njihov i onaj  drugi, nepoznati, koji nikada neću imati.



         
Sve fotografije dodate sa pretraživača GOOGLE
 



24. децембар 2016.

SREĆA









Obzirom da sam lipsala od slavljenja, a sve u svojstvu organizatora, glavnog izvođača radova, poslužitelja, DJ-a, zabavljača, perača sudova, čaša, ovala i ostalih ljupkih pratećih zadovoljstava, odmaram se, pa sam nešto filozofski raspoložena.
Kontam ja tako po ovoj svojoj glavi kako svi na nešto kuknjamo, izuzimajući one koji su opsednuti motivacionim porukama i psihobudalaštinama tipa - KAKO..........uzeti život u svoje ruke, postati bolja osoba, imati dobar brak, dobru decu, itd., itd., nakon čega se uvek osećam kao kompletan kreten, jer po tome ispada kako nikada ništa dobro ne uradim ili kažem, dakle, kontamo nas dve - ja i ona druga, zajebana i uvek antiprotivna ja, da u suštini svega leži osnovni zajeb, a to je da smo osiromašili, ne znamo više kako ćemo sastaviti kraj sa krajem, kako uopšte preživeti.
Dakle, lova je u pitanju. Doduše, nije ni sve u lovi, ima nešto u zlatu i dijamantima....

                                 ***************************

Elem, da nastavim....
Stavljam desnu ruku na panj, ovu moju kojom sve radim, kad sam već bila toliko baksuzna da se rodim kao izraziti dešnjak, pa neka mi je odseku, ako nisam u pravu - svi smo ubeđeni da bi bili mnogo srećniji, ako bi eliminisali iz života finansijske probleme, pa imali kinte onoliko koliko treba da pristojno živimo i da ne izdržavamo decu i unuke doživotno! I ko god mi kaže kako nisam u pravu, odmah mu poručujem, da me ne davi komentarima, jer će dobiti vrlo jasan i eksplicitan odgovor da se suoči malo sam-a
sa sobom i ne serenda, tj., da budem fina, da se ne zavarava.
Jeste novac bitan, da se ne foliramo. Ali, nije presudan, kao osnovni uslov za sreću.

                                          ***************************

Pre neki dan sam, gledajući na "HISTORY" kanalu Žaklinu Buvije, pa onda Kenedi, pa Onazis, malo razmišljala o tom famoznom i svojevremeno toliko spominjanom Aristotelu Onazisu, koji je za ona vremena - kraj šezdesetih do polovine sedamdesetih - bio pojam bogataša (danas bi bio svrstavan u višu srednju klasu, inflacija radi svoje), koji je sve mogao sebi da dozvoli - svoje ostrvo, jahtu, višedecenijsku ljubavnicu opersku divu, pa onda završio tako što se oženio američkim idolom - ikonom Džeki Kenedi, kako bi ostao upamćen kao najpoznatiji ženik u istoriji. Dakle, Ari sa kintom nije kuburio, to mu niko ne može staviti na dušu.


Umro je, koliko se sećam, sa sedamdesetak godina, koja više, koja manje, teško nesrećan i ojađen.
Ne ulazim u to kakav je brak imao sa Žaklinom, to su samo oni znali. Verovatno nije baš skakao od sreće, čim joj nije ostavio nikakvo nasledstvo, jedino što je dobila od njega bilo je ono utanačeno u predbračnom ugovoru, uključujući sve što joj je kupovao od nakita i garderobe.
Čak nije mogao da se požali, kako ga ljubavnica trpi samo radi onoga što poseduje - Marija Kalas je stvorila svojim talentom ime i bogatstvo, dakle, zaista verujem da je sa njim bila njega radi, iako....od viška glava ne boli.
Imao je dvoje dece- sina Aleksandra i ćerku Kristinu.
Ćerka mu je, još od puberteta, pravila teške glavobolje svojim nestašlucima, kada je menjala ljubavnike, pa onda muževe, a tata sve to razrešavao kintom, pa onda još, boreći se sa kilogramima i izgledom, posegnula za kokainom, kao idealnim načinom da se pobegne od problema. Dakle, kako je počela da odrasta, sve što je imao od nje, bili su samo i isključivo problemi. Uz neprekidno prebacivanje kako ju je uvek zanemarivao, pa se još i oženio protiv njene volje...Dakle, najmanje ljubavi i zahvalnosti prema ocu koji joj je obezbedio život, o kakvom se samo može sanjati.
Sina Aleksandra, njegov ponos i uzdanicu, ubili su, lažirajući avionsku nesreću, najverovatnije oni kojima je stao na žulj, a takvih je bilo podosta, samo što su bili takvi skotovi da nisu udarili po njemu, nego po njegovom sinu, koji im baš ništa u životu skrivio nije.
Živeti sa takvim jadom, da je rođeno dete stradalo, samo zato što je bio njegov sin je......nezamisliva strahota.


Od tog jada i sa tim jadom je i umro - sve što je stvorio, sve u čemu je uživao, bilo je definitno obezvređeno - pitajući se u šta je to utukao život, kada mu se vratilo na takav način. Jer, koliko god da se nekom zamerio, da je nekoga finansijski upropastio, taj nije imao nikakvo ljudsko ni božije pravo da mu ubije dete. Ako si frajer, opizdi pesnicom po nosu onoga ko te je nagazio, ne diraj nevine, one koji ti ništa nisu skrivili.
Znam kroz šta je prošao, nažalost mi je sve to jako, jako blisko.
Dakle, da li mu je bogatstvo moglo kupiti sreću? Nije, to tvrdim sada i tvrdiću uvek.

                                       *************************

Imamo ono što imamo. Često zaboravljamo da nikada ne smemo dozvoliti sebi da se u dobru uzvisimo, a u zlu unizimo.
Hajde da jednom, makar samo jednom u životu, gledamo ono što imamo, a ne samo da kuknjamo za onim što nemamo.
Jer, ne daj Bože nikome od svih znanih i neznanih da poželi dati sve što ima i još nebrojeno puta toliko, za još jedan zagrljaj sa rođenim detetom i priliku da njemu ili njoj kažemo kako nam je uvek to dete bila najvažnija osoba u životu!
Ne daj Bože nikome!



Sve slike i fotografije dodate sa pretraživača GOOGLE

17. децембар 2016.

TAKO BLIZU - I TAKO DALEKO












          U braku su već solidan broj godina godina. Oboje uspešni, lepi, harizmatični, predmet zavisti mnogih, koji ih poznaju. Nemaju dece. Nijedno od njih nije želelo da žrtvuje svoju udobnost obavezama. To je razlog, koji oboje priznaju. U biti – uvek su bili svesni da ne žele svoje živote zakomplikovati još zajedničkim potomstvom....

          On – dosegao vrhunac u svojoj profesiji, finansijski potkovan, svuda rado dočekivan, ugledan, cenjen, često medijski eksponiran. Obožava kada ga prepoznaju na ulici, u nepoznatim društvima, u svakoj instituciji, gde se pojavi. Uvek elegantan do savršenog, ništa za njega nije preskupo, ako mu se svidi. Privlačan, sa nepoznatima uvek suzdržano ljubazan, nikada sebi nije uskratio ono što bi poželeo.

          Rođen i odrastao u izrazito patrijarhalnoj porodici, sa ocem, koji je bio neprikosnoveni šef kuće i apsolutni autoritet, majkom do poslednje kapi krvi odanoj mužu i deci, bez sopstvenog mišljenja i stava, dakle, znalo se ko je gazda i čija se ne preispituje. Isti takav model COPY – PASTE metodom je pokušao preneti u svoj prvi brak. Nije uspelo. Prva gospođa N. je uporno furala svoj fazon, grejući se na toplini njegovog ugleda, koji je i njoj dao onu tanku, saharinsku patinu otmenosti, što je samo novac može pružiti. Ni decu nije želela, previše je toga u čemu valja uživati, previše toga što se gubi, kada se mora udovoljavati još nekom, osim sebi.
          
           Uporno je terala svoje i to joj nije mogao oprostiti.

           Šteta, spolja gledano bio je to brak za uzor. Mnoge zarozane, podgojene sugrađanke, zavidele su joj, smatrajući da živi bajku. Ali, nije shvatala da sa takvim čovekom ne može živeti nijedna, ako bi i u naznakama pretendovala na svoju autohtonost. Zato im brak nije ni opstao.

****************


           Nikada nije mogao shvatiti da je svako svet za sebe, da ne postoje dve osobe sa potpuno jednakim stavovima, razmišljanjima, osobinama. Kompromis je za njega uvek postojao kao jezička figura – u stvarnosti, svet je onakav, kakvog ga je on video i kakvim ga vidi i sada.

          Posle bezbroj kratkih veza i još par dužih, paralelnih, gde se svaka nadala da će se okititi titulom njegove gospođe,odlučio je da se ponovo oženi. Naravno, ovog puta pametnije. Ona je bila nešto mlađa od njega, ali, taman toliko da njegovom imidžu obnovi sjaj svim spoljnim obeležjima  trofejne žene.


*****************


          Naravno, nastavio je sa istim ponašanjem, ponetim još od kuće.

          Njegova je glavna, neprikosnovena, njegova se ne preispituje. On uvek sve najbolje zna, uvek je u pravu, iako se baš i ne rastura preteranim obrazovanjem, jer, što je naučeno – naučeno je odavno. Ako nešto i krene kako ne treba, krivi su uvek drugi. Nikada on.

          Posle nekoliko godina, ona je shvatila da putovanja po belosvetskim metropolama, gde se uvek kupovalo najlepše i najkvalitetnije, izlazilo po uglancanim restoranima, tamo gde u jelovniku i karti pića nikada ne pišu cene, garderoba besprekornog kroja, uparena sa firmiranim cipelama i tašnama, skupoceni nakit, ne mogu doživotno biti zamena za večito kimanje glavom, aplauze njegovoj pameti, sjajnim izlaganjima u kojima je uvek on  najpametniji,  slušanje bez daha njegovih tirada, ponavljanih po stotine puta.





          Kompleks boga je gadna stvar, ako žena ima toliko svesti da ga spozna i iskusi njegovo nepoštovanje na svojoj koži. Svako izražavanje svog mišljenja, on je doživljavao i doživljava kao atak na svoj apsolutni autoritet.

          Nikada je nije tukao.....Nije ni morao. Dovoljne su bile njegove konstatacije kako samo uz njega ona predstavlja NEŠTO. Bez njega, bila bi otprilike za dve nijanse bolja od onih kod Plavog mosta.

         Činjenica da je izgradila sopstveni ugled i zavidnu karijeru, za njega je značila samo potvrdu kako je sve to uspela zahvaljujući isključivo – njemu.

         Naravno, svemu što uradi, na poslu ili u kući, uvek je nalazio mane, znao kako to može bolje, naravno, prema njegovim kriterijumima. Dakle, nikada dovoljno dobro.

         Izazivanje osećanja krivice je prvi korak ka potčinjavanju. Onda i ubijanje dostojanstva i samopoštovanja postaje neverovatno lak zadatak. Sklona samodestrukciji, uvek je krivca tražila u sebi. To je bar najlakše i najjednostavnije.


****************


          Već godinama ona ćuti. Ne prepire se više sa njim, to je košta daleko više krvi iz duše, nego beskonačne svađe, u kojima se gospodin bez mere i granice pretvara u verbalnog nasilnika, a možda i pravog, samo kada bi nastavila. Čita, beži u druge svetove. Njemu to ne treba. On je sve pročitao još u gimnaziji, kao lektiru. A i nema vremena, pored zahtevnog posla, koji im obezbeđuje takav standard.... U svakom društvu sjajno valja onih nekoliko pojmova, koje pokupi iz razgovora sa prijateljima od punog stola, vestima, treš-štampi.

          Kako se nižu godina, ona shvata da je paukova mreža, u kojoj se koprca, sve gušća, sve lepljivija. Ali, bega nema. Treba deliti imovinu, treba izdržati njegovo beskonačno pljuvanje, koje bi neizbežno usledilo, kako je godinama bila samo izdržavana, živeći kao carica.

         Razvod joj, osim varljivog mira samoće, ne bi doneo ništa, što već nije iskusila. Zašto bi onda menjala jedan zatvor za drugi, kada jedva smogne snage da skine šminku, pre nego što se prepusti onim kratkim satima košmarnih snova, gde uvek nailazi na ponore, iskidanih stepenika?

         Sve joj je teže da ga sluša, da kima glavom, da mu bude publika. Njemu to ne smeta, iako ni on ne shvata da bi žena sa psihologijom svinje – pun valov, dovoljno vode i tor, koji ne prokišnjava, bila daleko bolji partner. Takva žena bi istinski bila zadivljena njegovim sjajem, koji ne tamni, ona bi svaki dan zahvaljivala nebesima, što upravo njega ima za muža, umesto što se glupira i traži malo poštovanja svoje ličnosti i svog mišljenja.

****************


          A zakonita srećnica? Ona trpi njegove sve ređe prevare, monologe, u kojima je uvek on najpametniji, uspešan, uvek u pravu.....Za sve promašaje krivi su isključivo – svi, osim njega.

          Gutajući beznađe, stavlja privlačnu masku, dok odlazi na posao, gde provodi daleko više vremena, nego što mora. Koliko god bilo glupo i mučno, bar ne mora boraviti u svom udobnom zatvoru. Stroga, beskompromisna, više se ni ne mora truditi odbijati predloge za privlačna neobavezna druženja.

          Jer, odavno je spoznala da muškarci ne vole jake žene, a naročito ti potencijalni udvarači, ljigavo-harizmmatični šarmeri u javnosti, kućni tirani u sopstvenoj intimi. Sujeta je.....sujeta je čudo.



Sve ostale fotografije preuzete sa pretraživača GOOGLE


          Ponekada se vidi sa poznanicama, smeška se, šeta lepu ambalažu i prave tašne, mirišući na DIOR-a, SHANELL i GUCCI, blistajući 18-karatnim zlatom i dijamantima. Forma se mora održati, zar ne, inače će ljudi početi pričati, a to njemu ne treba. Njoj je svejedno, ali nju baš niko ništa ni ne pita. Šta bi to ona još htela, kada već sve ima? A i to što nosi, nije njeno. On je već odavno odlučio kako će naslednik svega biti njegov bratanac, naslednik porodičnog imena.

           Prepuštanje stihiji, prihvatanje statusa večno podređene i potcenjene žene, nije bilo nešto čime se ponosila. Ali, izgubila je nadu da za nju postoje neki bolji dani. I ubedila sebe da više ništa ne želi.

           Čak ni da je neko voli zbog nje same, a ne zato što je prikladan deo dekora. Da vidi u njoj nešto lepo i vredno ljubavi.

          Tako malo – i toliko.......previše!

          Svako spava u svojoj sobi. Njemu to ne smeta, bar može do u beskonačnost ponavljati tirade, kako mu brige ne daju da spava, dok ona svake noći grli svoj prazan i pust krevet. Bez nade da će ikada nekome biti potrebna, ni ne treba joj bilo ko drugi, jer zna da su svi oni na svoj način nepodnošljivo sujetni.....Nada se da će bar na vreme umreti, dok se još može brinuti sama o sebi.


*****************


          Put prema paklu popločan je dobrim namerama. Bile one i ručno oslikane, šljašteći od plavo-zeleno-zlatnih rajskih ptica. Svako ima sudbinu, kakvu je zaslužio, što gresima predaka, što zahvaljujući zamkama sopstvenih omašaja i previda. Valjda je najpaprenija cena svoje nesigurnosti i odsustva hrabrosti.




Autor fotografije: Vera Uzelac

4. децембар 2016.

ANKA JE KRIVA ZA SVE









Ovih sam dana u filozofskoj fazi, pa to potiskujem raznoraznim glupiranjima, samo da ne mislim. Pravila sam dve vrste kolača, sve pod izgovorom da će nam skoro slava, a ovi mogu da stoje, pa neka se nađu...Slušala i puštala muzičke numere svih vrsta, čitala koješta za luftiranje mozga, čak sam se i uhvatila u koštac sa gramatikom engleskog jezika, šmirglajući vijuge sa neodređenim i određenim članom, prisvojnim zamenicama i njihovom primenom kada idu uz imenicu i kada idu uz pridev, drznula se ponovo pokušati pokapirati idiome....A tek vremena.....Ma, svašta sam radila.

Ne vredi.

Posle dva dana, dakle 48 sati, od kojih sam spavala možda 8 najviše, a i to haotično, popijene druge kafe i načete nove kutije cigareta, one što sam je namenila tek za večeras, reših da uhvatim bika za rogove, tj. da se suočim sa onom drugom budalom, onom rođenom komplikatorkom, što čuči u mojoj glavi i nema pametnija posla, nego da stalno čačka i postavlja kojekakva pitanja.

Evo, sama sebi izričem prognozu da ću definitivno, pored nekoliko desetina hiljada knjiga, što ih stigoh pročitati za ovih nekoliko ihahahaj godina, a i onih par hiljada, sa kojima već ne znam gde ih staviti, nema ih samo u kupatilu, dakle izjavljujem svečano i neopozivo – umreću glupava.

Mislim, kažem ja to onako činjenično, niti se žalim niti kuknjam. Doživela sam za ovoliko godina, od kad me moja Milica rodila, previše jadova za tri nečija života, dakle, spremna sam za put u večna lovišta, nemam za čim žaliti. A još i kad vidim ovu mladu decu kako se razboljevaju i umiru, plačem tuđe suze i bolujem tuđe jadove, o svojima se i ne usuđujem razmišljati.

Bogu trebaju dobri, pa sigurno ima razloga zašto me drži u ovom getou, jer previše često osećam kako živim bez života u meni i umirem, zato što ne umirem.

Niko od nas nije za seme, govorila uvek moja divna baka, moja Anka, prepametna i premudra, zato i uvek nesrećna, jer se nikada nije mogla miriti sa ljudskom glupošću, gadošću, sebičlukom i onim nečim zverskim u sebi, što je valjda najuniverzalnija ljudska osobina, ta moja baka, koja je imala 2 razreda osnovne škole, jer su je izvadili iz školske klupe sa 9 godina, da nauči sve ono što žensko mora znati, pa je mesila testa na stolu, koji bi jedva dohvatila, nosila veš na potok sa daskom za ribanje i kuvala sapun, dok su joj oči suzile od lužine i predosećaja da je ništa lepo ne čeka.

Dakle, što bi rekli psiholozi – i genotip i fenotip. Kombinacija, lošija i od one najgore moguće.

******************

Elem, od čega sam ono počela, uvek se rasplinem? Da, od potiskivanja sopstvenih misli i hvatanja bika za rogove.

Pre par dana zatičem ja poruku u INBOXU od jednog prijatelja da odmah pogledam ljubljeni mi RTS 1. Jbg., dok sam ja to pročitala, a i po vremenu slanja, ukapiram ja da je to što je hteo da vidim odavno prošlo. Pitam ga šta je bilo, reče mi kako je emitovana jedna prelepa izvorna narodna pesma, a pevala je devojčica anđeoskog glasa.

Pa posle saznam da to beše ona mala Alvira, što je izgleda svima srce dotakla svojim prelepim, feć formiranim glasom, pevajući „Stade se cveće rosom kititi...“, i to iz teksta moje drage prijateljice, koja mi je toliko pomogla u prvim blogerskim danima, što zaista dobronamernim savetima, što širenjem tekstova, dirnuta do suza lepotom izvođenja ove umetnice u povoju, samo ako uspe da se odupre svim podvodnim stenama tzv. estrade.

Naravno, onda pogledam snimak na „YOUTUBE“, pa i meni oči zasuziše, dok sam slušala to čudesno dete i njeno maestralno izvođenje teške pesme, koju je otpevala tako lako, kao da pije čašu hladne vode za letnjih vrućina.

Pa uhvatim svoju malenkost, tj. mene, kako sam srećna kao mali majmun što sam iz nekoliko izvora čula sve najlepše, a onda se uverila i rođenim ušima, samo o pesmi i divnom glasu, a da niko  posebno ne apostrofira KO peva. Dođe mi da se prekrstim i desnom i levom rukom, dok se pitam je li moguće da počinjemo hvatati sitna zrnca pameti, da nam je već jednom presudno šta i kako neko radi, a ne ko radi.

******************

Ma, kriva je moja Anka za sve, ne bih se ja pretvorila u ovakvu ludu, da mi nije bilo nje. Moja Anka, koja je sa dedom više od 20 godina živela nevenčana, jer je bila katolik i nije htela da menja religiju, a dedi pravoslavcu to naravno ni na pamet nije padalo, pa ispade da mi je majka bila vanbračno dete. Kao i svih troje ostalih, jedino je Snežin ćale bio rođen bezgrešno, odnosno u zakonom priznatoj zajednici....

Ta moja Anka, moja divna baka, nema dana da je nekoliko puta ne spomenem, koja je slavila Svetu Petku, dedinu krsnu slavu, dva Božića i dva Uskrsa, moj imendan i njen imendan, koja mi je pričala o svojoj majci, ubijenoj u Jasenovcu na grozomoran način – stavili su joj noge u živi kreč, umirala je njena mati, gledajući bele badrljke svojih stopala i potkolenica, uvek mi moja Anka spominjući da su je u logor odvele – ustaše....Ta moja premila baka, nežnog i toplog zagrljaja njenih žuljevitih ruku, koja je na zidu držala sliku Majke Božije, ali onu katoličku, otvorenog plamenog srca, a pored kreveta malu ikonu Svetog Antuna, njenog sveca zaštitnika, Titovu sliku i moju.. ta žena koja od svih osećanja jedino nije posedovala – mržnju. Ni prema kome.

Moja Anka, koja je, kada je formirana NDH, a deda, prvak sveta u čuvanju sopstvene guzice, odmah zbrisao kod svojih u Hercegovinu, ostavljajući je sa četvoro dece, jedno drugom do uveta, da se snalazi i živi kako zna i ume, prvo je morala bežati od ustaša, jer joj je komšinica, čiji je sin bio mobilisan u domobrane, javila da u zoru dolaze ustaše po nju, da joj pobiju „srpsku kopilad“, pa sa onim što je stigla pokupiti i svojim porodom bežala kod dedinih, odakle je, svega nekoliko meseci posle, glavom bez obzira, sa vrećom makarona, zarađenih od italijanske vojske, kod kojih je radila kao kuvarica i ranila celu familiju, sve one što su je mrzeli, jer je „Šokica“, ali su bez ustezanja svi živeli od onog što bi ona donela kući, usred zime pokupila opet svoje malene, da ih spasi od raspomamljenih psihopata, već u niskom startu pripremljenih da ubiju i nju i ovog puta „šokačku kopilad“, pa nekako ušla u prepun voz, sa sve decom i malo odeće, do Vinkovaca, ne znajući gde će i šta će.

I tamo, na toj velikoj železničkoj stanici, isterana iz voza sa decom, pred kolonu SS vojnika, spremnih da na adekvatan način dočeka izbeglice, sa puškama „na gotovs“, kad je videla šta joj predstoji, klekla, obgrlivši kolena, kvaseći blistave crne čizme glavnom oficiru, obrativši mu se na nemačkom, njenom maternjem i faternjem jeziku, moleći ga za milost. I taj je surovi vojnik, kome imena nije zapamtila, izveo sa sve četvoro dece iz kolone umirućih, odveo na jedno brdo u Sremu i smestio u napuštenu kuću, gde je dočekala prvo dedu, odjednom velikog partizana, paćenika u bazama, gde je „jeo samo slanine bez hleba i pio vina i rakije, nije bilo vode“, dok je ona nadničila za parče proje, da bi nahranila svoje ptiće, uveče, kada se onako umorna vrati kući, a onda i kraj rata.

Nakon toga, deda je dobio kuću u Bačkom Novom Selu, jedinom selu u Vojvodini, gde su kolonizovani i Muslimani, u kuću koju je sagradio nesrećni Josef Leibl, tamo, gde smo svi proveli detinjstvo, a ona skoro ceo preostali deo svog nesrećnog, mučnog i tegobnog života.




Koga je ona mogla mrzeti, kada su i nju i decu hteli satrati manijaci svih mogućih uniformi, religija i sociopatskih provenijencija?

Ta moja Anka je bila jedina, koja mi je celo moje detinjstvo govorila da je neko čovek ili je zlotvor, kako god se zvao, da li se krstio sa tri ili pet prstiju, da li se klanjao i kojim god jezikom govorio.

******************

Jesam li se ja mogla formirati drugačija, nego što jesam, kada su mi njene reči neprekidno zvonile u glavi, njene priče o ljudima i neljudima, a nikada o religiji i nacionalnoj pripadnosti?

Jesam li mogla odrasti, opsednuta mržnjom, kada ni sama nisam znala koga bi to trebalo mrzeti? I zbog čega, ako ništa loše nije uradio?

******************

Do nozdrva mi dopire miris upaljene vatre, tek zakuvane kafe, sa kojom me je budila, donosivši mi je u krevet, ljubeći mi potiljak i meku, svilenu kosu.

I te naše komšije, kod kojih sam tako rado odlazila, uvek dočekivana i ugošćena kao najrođenija.

Ramiza, valjda najurednija i najvrednija žena, koju pamtim, uvek okrečene kuće i zidane ograde, dvorišta prepunog jorgovana, jasmina i crvenih muškatli, sa onom velikom sobom, prekrivenom kadifenim krparama, sa sećijama pored zidova, gde je smela sedeti samo Nena, a sve mlađe, od Ramizine najmlađe ćerke Beske, moje divne dugarice, mene i svih ostalih, smo sedele na savijenim kolenima, dok je ona  kafu pekla u blistavo čistom šporetu, pa onda, dok bi sve klečale pored velike sinije na sredini sobe, a neka od nas mlela kafu u mesinganom mlinu, vezle, pričale, kikotale se, dok ne bi provrela voda i donosila se kafa, služena u fildžanima, belim, od nestvarno tankog porcelana, sa obaveznim ratlukom i kockama šećera.

Naša divna komšinica Ramiza, koja ne bi propustila niti jedan hrišćanski praznik, a da se ne pojavi kod nas sa punom tacnom kolača, jer je red i tako treba, eto, žao joj je što nema ništa drugo.

Ista ta žena, koju sam 1995.godine branila od mlađanih rodoljuba, došlih ko zna odakle, spremnih da nastave sa paljenjem tuđih kuća, stogova slame, sena i kukuruzovine. I koju sam molila i ubeđivala da se ne sele nikuda, da ne beže, jer je to i njihovo selo, u njemu su život proveli, decu rodili i podigli, ne zamerivši se nikome, uvek gledajući svoju kuću i svoja posla.....Drhtala je u mojim rukama, oblivena suzama, dok sam joj govorila da je svako zlo kao poplava – kako naiđe tako će i proći.

Svi smo se igrali zajedno, gacajući po baricama na prašnjavoj ulici posle letnje kiše, devojke razmenjivale pelcere i učile jedna od drugih da vezu i štrikaju.....A, kada se sunce približi sutonu i krave dovedu sa paše, onda idem da kupim tek pomuženo mleko i nikada ne bih izašla, a da se nisam najela pite krompiruše, onako sa sinije, koju bih prvo mogla uzeti ja, pa tek onda njihova deca – Nura, Zijad, Šuhra, Razija, Nedžad.....

I moja najbolja drugarica Nada, jedina i najmlađa sestra svoje trojice braće – Sabahudina, Omera i Ćazima, čija me majka, kad bih dolazila, nije ni pitala jesam li žedna ili gladna, već odmah donosila kafu i tanjir sa kolačima, dok se ne ugreje ono što je ostalo od ručka.



Neverovatna leta, vrela, koja su trajala zaista puna 3 meseca, koja sam uvek, odmah nakon primim đačku knjižicu, provodila u selu.....Kupanja na Dunavu, kada bi pecali, pekli ribice, koje bi nam naletele na udicu, onako bez soli, pa žedni otplivali do sredine reke, zaronili i lepo se napili vode. Nikada nam ništa nije falilo. A onda bi, da se osladimo, preplivavali Dunav do Sotina, u prvom voćnjaku se najeli sočnih bresaka, mirisnih od sunca i vazduha, pa nazad, kroz virove i boreći se protiv struje. I onda ležali na travi, gledajući u nebo, brojali oblake i avione, jer je tu bio koridor.

Kada bi nekom u selu trebala prava lekarska pomoć, prelazilo se čamcima, pa onda pešačilo do puta i hvatao autobus za Vukovar. Tamo je bila najbolja bolnica, za svakog bolnog bi se našao lek. I niko nije govorio da ide u – Hrvatsku. Za nas je to uvek bio samo Vukovar, divan gradić, čist i uredan, sa dobrom pijacom, koja bi često itekako dopunila sirotinjski budžet roditelja mojih drugarica i drugara. Oni stariji, naročito prvi gastarbajteri, koji su valjda jedino imali viška para, oni su odlazili u hotel „DUNAV“, hvaleći se sjajnim provodom, dok smo mi, za koje je i jedina poslastičarnica u selu sa brašnjavim tulumbama i veštačkom limunadom bila preskupa i mislena imenica, mi smomaštali i čekali neko naše vreme, kada ćemo i mi sesti u taj okrugli restoran, sav u staklu, pa jesti kremšnite i gledati brodove.

Najbolji prijatelji iz mog detinjstva, ispunjenog siromaštvom i ljubavlju, deljenjem onoga što se ima, do poslednjeg parčeta.

******************

Mi prečani, jer tako sebe osećam, rođenu i odraslu u Vojvodini, smo čudan narod, koji često i sam sebi ide uz očin, ako mu tako nadođe.

Ova ravnica, naizgled tako monotona, samo je tanka pokorica crne plodne zemlje, iz koje i so raste, ako je poseješ, a ispod ključa stotinu vulkana. Bircuzi, do kojih se stizalo prašnjavim putevima, uvek su bili puni, tu se i pilo špricera na holbe, razbijale čaše čelima, dok su ciganski svirci, nek mi zameri ko šta hoće, ali kadgod su Cigani sami sebe tako zvali i bili uvek najbolji muzičari, muzički neškolovani, a rođeni za violinu i bas, jer im je venama tekla čista muzika, svirali tako da i glavom udaraš o zid od lepote, od tuge, od onog nečeg, što lebdi iznad sazrelih žitnih polja, zelenih mora mladog kukuruza, žutih nepreglednih poljana soje i suncokreta, kočoperno uvek okrenutih suncu.




Tu se i pilo i kockalo, gubile kuće i imanja, tu se vešalo uvek na svom tavanu.... Tu se i danas nedeljom kuva žuta supa, rindflajš i sos od paradajza ili mirođije. I miriše tek ispečena štrudla sa makom i orasima.

Bilo je tu, bilo je......svega. Bilo je bacanja pod led, na pravoslavni Božić 1942.godine, bilo je i haranja po novosadskom Telepu 1944.godine, kada su trojke upadale u mađarske kuće, ubijale sve redom, onako bez presude, po sopstvenom diskrecionom pravu, a da nikome dlaka s glave nije posle falila.

Onda su godine ipak učinile svoje, stariji gunđali, dok su se mladi počeli mešati izmeđ' sebe, radilo se od rane zore do mrklog mraka, konji sami dolazili do kuće, jer bi umorni domaćin zaspao, ispuštajući kajase iz ruku.

U svo to zamešateljstvo još upali i „dođoši“, pristigli sa voza, pa zajedno sklanjali žito, živinu i svinje u ritove, pokušavajući da spasu bar nešto hrane od rekvizicije, da ishrane sitnu decu. Brzo su se uklopili. Oni, koji su uporno ostajali kod svog, oni su morali pokleknuti pred snajama i zetovima druge vere i drugog jezika.

Ravnica nije geografija. Ravnica je mentalitet, nek kaže ko šta hoće.

*****************

Nikada neću prežaliti što nisam naučila mađarski, a mogla sam. Zato što mi je najbolja školska drugarica iz Novog Sada, kasnije i kuma, imala mamu Mađaricu, ali šta to vredi kada su oni, uvek dok bih bila kod njih, a bila sam ihahahaj, uvek govorili zbog mene – srpski. Sada bih bar mogla pevati sa svircima, kao ono Julija Bisak sa Zvonkom Bogdanom. I sve zajedno tako lepo i skladno  ide.

Jedan od par naših najboljih prijatelja, Ištvan, već nekoliko godina pokojni, a desetak godina stariji od mene, kod koga smo uvek rado odlazili i rado ga dočekivali, bio je jedini proizvođač guščije džigerice u zemlji, dakle onoj prastaroj SFRJ. Imao je čopore i čopore gusaka, prvog stranog gastarbajtera u zemlji, jer mu je guske kljukao jedan stari Mađar iz okoline Segedina. Ištvan je snadbevao prvoklasnom džigericom sve najbolje hotele u zemlji – od „ESPLANADE“ u Zagrebu, hotela „LAV“ u Ljubljani, pa do beogradskog „INTERKONTIJA“. On me je naučio kako se priprema guščija džigerica, onako, u luku i guščijoj masti, žutoj poput zlata, a njegova mama, gospođa Margita, kojoj je i Ištvan uvek govorio VI, uvela me u tajne mađarske kuhinje, pokazujući mi kako se prave gulaši i „TUROŠ ČUSO“, sa ovčijim gustim paprikašem. Za neupućene – to je testo, uvek domaće, pomešano sa pavlakom i punomasnim sirom, pa preliveno topljenom, seckanom slaninicom. Jeste kalorijska bomba, ali, jednom se živi, a kada se to iznese na sto, nestajalo bi rekordnom brzinom.

Ištvan, ostavši udovac, jer mu je žena Barbara, koju je doveo iz Poljske, poginula u saobraćajki, kad se ženio drugi put, zvao nas je za kumove.

Hej, Mađar zove Srbe za kumove! To se može doživeti samo ovde.

Na njegovoj svadbi smo se izuzetno svečano osećali, bili glavni gosti, mi i doktor, takođe Srbin. Svi su ostali bili Mađari. Čoveče, kakav je to provod bio.....I sada mi noge same trupću, kad se setim, jer sam se naigrala čardaša, sve onako zajedno u krugu, ispevala sa izuzetnim ciganskim orkestrom, od kojih su mahom svi sada u onoj grupi „100 CIGANA“, koja  hara svetom i puni najveće koncertne dvorane.

Mi smo bili njegovi gosti za katolički Božić, a on redovan na našoj krsnoj slavi. Kada zapeva svojim prekrasno moduliranim baritonom, gasio bi sveću na 3 metra.

Posle njegove nenadane smrti, na svu sreću nekoliko meseci posle majke, bar nije doživela taj užas da sahranjuje sina jedinca, nikada više nisam pravila guščiju džigericu. Valjda bi se udavila od prvog zalogaja, toliko me podseća na njega.

******************

Ovde, u ovoj našoj ravnici, veliki deo nas jedni drugima čestitamo praznike, družimo se i poštujemo. Tako treba i tako je jedino dobro, ako želimo opstati zajedno.

Naprave, ponekada, klinci gužvu u nekom kafiću, potuku se. I sve je to normalno, dok nekom ne padne na pamet da poveća tiraž treš-štampe, pa to predstavi kao nacionalni sukob. Pa, kadgod, momci nisu iz Čuruga smeli ići u Đurđevo, a da ne očekuju da će popiti batine. I niko od toga nije pravio svetski problem.

Daleko me veća jeza hvata, kada vidim čete žandarmerije, koji sprovode navijače do stadiona, kada su fudbalske utakmice. To je poziv za opštu bežaniju, jer ako ti se nađe auto na meti razularene balavurdije, koja urla, onako složno horski, pesme od kojih me jeza podilazi i želudac se podiže do grla, budi srećan ako prođeš samo sa razbijenom šoferšajbnom.

******************

I zato, jer sam godinama radila sa ljudima svih naših jezika i narečja, ne pravim razliku niti hoću.

Jer, uvek se setim onog bakinog – „Vero moja, čovek je čovek, neljudi su neljudi.“ To mi je jedino merilo vrednosti, kada biram prijatelje; poštujem svoje, cenim tuđe. I prijatelj mi može biti samo onaj, ko razmišlja i ponaša se na isti način.

Definitivno, Anka je kriva za sve.


 
Sve fotografije preuzete sa pretraživača GOOGLE