30. март 2015.

Poplave poplava



Kada u retkim trenucima smognem snage i nerava (ili ne mogu da izbegnem, jer gleda moj muž) da pogledam i odslušam vesti,  naravno na RTS 1, koji, lepo kažu ili ja to tako bukvalno razumem, pripada i meni jer je „vlasništvo građana Srbije“, a za to imam i dokaz kada su me ono pocepali taksom za izvod iz knjige državljana, dakle, legitimisana sam kao nosilac prava svojine nad istim, prvo se, dok onaj sat cijuče, upitam zašto osećam silnu ankcioznost od onoga što ću videti i čuti...Za početak mi proradi ona neprijatna (ima li, inače, prijatne?) sinusna glavobolja, lagana mučnina,  kreće mi svrab i još niz psihosomatskih reakcija, o kojima ipak ne bih detaljnije....Može nekom i da pozli.

Dakle, nakon tih dugačkih 30-ak sekundi, prvo vidim premijera, ozbiljnog, namrštenog čela, vidi se da čovek poput Herkula nosi ceo teret sveta, onda on nešto pametno kaže, uz obaveznu opasku kako će nam već 2019. (ili beše neka kanija godina) biti znatno bolje, a BDP iliti bruto društveni proizvod će opasno ugroziti neku od zemalja Evropske unije, pa eto im ga na što stalno nešto zakeraju, onda se emituje snimak nekog važnog sastanka, naravno, obavezno vladajuće koalicije, gde klinci  vrlo autoritativno govore o stvarima, o kojima su dotle samo čitali na društvenim mrežama, pametna deca, uče rekordnom brzinom, dok ostali kao ne primećuju kamere, pa hvataju li, hvataju beleške....

E, nakon toga sledi neki smrskan krš, jer su se dečica malo zaigrala, previše nagazila gas i skrljala onako momački...

Pa, konačno, stižemo do snimaka novih poplava. Na sve strane....Obrenovac je opet ugrožen, ne mogu da skontam je li to uvod u poskupljenje struje, ali, jedva se, dramatično saopštavaju, drži.

Uzgred, kiša je padala uvrh glave par dana.

Poplavljeni gradovi, automobili do kvake u vodi, odroni se razradili do maksimuma, klizišta divljaju, kuća do kuće se naherila.....Dok se ne sruči...

Ništa tu meni nije jasno!

Evo, prihvatam svaki greh na moju malenkost – da sam neobaveštena, totalni laik, petljam se u ono o čemu pojma nemam, ma, hajde da se ne foliramo, pvihvatam da sam potpuno glupava. Ali, obzirom da mi je IQ ipak nešto veći od broja cipela, biće da tu ipak nešto ne štima.

Kako smo to, najednom, stigli do situacije u kojoj svaka kiša nosi za sobom katastrofu?
Bila sam klinka onog proleća 1965.godine, kada je Vojvodina bila poplavljena, Ali se jako dobro sećam mračne kišne noći, kada smo svi mi iz Bačkog Novog Sela gazili po džakovima, koje je postavljala vojska, da utabamo što pre pesak. Muškarci su punili džakove, a žene i deca utabavali. Vojnici su nosili..I selo se spasilo.

Posle mi ljudi pričali da je tako bilo u svim mestima uz Dunav. Pa, kada se voda povukla, ostali reviri iz kojih su se vadile sjajne štuke od metra), odmah se krenulo sa gradnjom ozbiljnih nasipa. Doduše, bilo je i tu svašta, pa se naprimer desilo u Futogu, kada je zasedao tim moćnika, gledajući mape budućeg nasipa, da je neko primetio kako nasip ide baš preko pravoslavne crkve, za neupućene, crkve sa jednim od najlepših ikonostasa u Vojvodini, da bi neki pametar mrtav-ladan odvalio: „Ne razumem u čemu je problem, srušićemo crkvu!“ Koliko znam, morala je da usledi intervencija samog patrijarha, da se linija pomeri i crkva spasi. Ali, opet se ja rasplinuh.....

Nakon toga, više nismo plivali. Jeste, bilo je vanrednih situacija, ali smo se svaki put odbranili.

Kada bi me samo neko prosvetlio....

Reče jedan bivši ministar, pa pošto kupila, po to i prodajem, kako se poseklo 30% šume više, nego što se smelo. A drveće drži zemlju, pa se meni neukoj čini da klizišta ipak ne bi tako divljala da ih drži malo više šume.

Putevi su građeni uvek pred izbore, kada se trebalo slikati, na brzake i problematičnim materijalima (čitaj asfaltom), koji bi obavezno neko uštinuo, pa onda nije ni čudo što voda može tako lako podlokati i rasturiti kolovoz.

Koliko ima mesta po Srbiji koja nemaju kanalizaciju, a tek koliko je onih kod kojih je tzv. atmosferska kanalizacija čišćena.....pa, možda samo jednom. Jer, ako je Drina i Morava puna ostrva smeća od plastičnih kesa i plastičnih flaša, ko li zna koliko gadiluka ima u toj atmosferskoj kanalizaciji. Može li to da primi iole veći priliv vode? E, ne može.

Imamo silu nelegalizovanih objekata, a, da budemo pošteni, nije  jedina svrha  građevinske dozvole da se mazne kinta, mada ni taj argument nije baš sićušan. Naprotiv! Ali, ako ti neko da građevinsku dozvolu, onda će makar garantovati da ne gradiš na klizištu, da ti reka nije na 2 metra od prozora....Ovako, napraviš kuću gde ti padne u pamet, pa se posle čudiš otkud ti za dva sata kuća kod komšijine.Pa, da si malo pogledao drveće, koje raste ukrivo, znao bi da treba bežati odatle, kao đavo od krsta.

Osećam da su moja pravnička znanja o ovom fenomenu pri kraju, pa više neću pametovati. Ali, ne mogu verovati kada onaj gospodin, što beše glavni od poplava, valjda Blagojević ili nekin jegov PR kažu „ne možemo se izjasniti koliko je novca prikupljeno na sanaciju posledica od poplava, ne postoje validni podaci“ ?!?!?!!!!!!!!!!

Ljudi moji, ma je li to moguće, što davno reče Mladen Delić?!

Kako, bre, ne postoje validni podaci, pa nisu to bile hiljade računa, već možda par desetina, zar je to toliki posao zbrojiti uplate..... Nema podataka.....Da, a ja sam Hajdi Klum, samo ne znam šta mi je danas.

Bojim se da su u sve te poslove pretežno uključeni oni koji jedino znaju da oduzimaju, a ne da sabiraju.

Posle 1965.godine, u Bačkom Novom Selu je najveću odštetu dobio jedan, koji je vodu video samo kada je išao da  korpari štuke iz revira. Ali, bio je važan drug, pa je vuk pojeo magarca. Posle se celo selo zezalo, kada ga vidi na nasipu, kako gleda hoće li biti sreće da poplavi još jednom, jer je prva spratna kuća u selu, njegova naravno i sagrađena posle poplave, ostala nedovršenog sprata. Nije, eto, bilo dovoljno para. A Dunav se uskopistio, pa više neće da plavi.

Sve mi se nešto javlja da ima podosta onih koji su prekopirali recept.

Zamišljam Beograd, Balkansku ulicu i onu što ide od Zelenog venca ka stanici. I ovu kišu što ne prestaje, pa se reke slivaju baš tamo gde bi trebao biti Beograd na vodi.  Kako stvari stoje, samo čekam kada ću da pogledam snimke  Beograda u vodi.

Ali, toliko hvaljeni i pljuvan projekat Beograd na vodi  čuvem kao svadbenu tortu u zaključanoj staklenoj firmi. Oh, sa koliko zadovoljstva ću se osvrnuti na tu ideju milenijuma.

Ali, ne sada.

Uglavnom, kao što rekoh na početku, pre ću otkriti kako sagraditi auto-put sa 6 traka nego razumeti fenomen poplave poplava.


29. март 2015.

Oduzimanje. Još jedno.....





Pomerili su nam sat.

Poput one izanđale filozofske dileme – da li je čaša dopola puna, ili je dopola prazna – nešto baš i ne mogu da prihvatim kako smo dobili još 1 sat.

Ma, koje smo bre crno dobili i šta se to tako pametno time postiglo – spavamo sat manje, najmanje mesec dana nam treba da se opasuljimo od (opet) mraka, kada ustajemo i večeri, koje nikada da iscure, nešto nam ne štima, sve dok ne ukapiramo da svačiji biološki sat kaže lepo da sada ne može biti 9 sati uveče, zar sa kokoškama da idemo na spavanje?

Najviše povreda na radu (75%) dešava se u prva dva sata posla. To za one srećnike, koji još imaju posao. A ako za to još dobijaju i platu, bar jednom u 2 i po meseca, nebo je vrh njihovoj sreći. Sada, ovako mamurni i inače sluđeni, imamo daleko više šanse da se krljamo u saobraćaju, saplićemo o nezakrpljene rupe na kolovozu (nema para u budžetu, a i pazi gde hodaš), režimo još više jedni na druge u gradskom autobusu, na miru se seckamo, lomimo ruke i noge....
 Ne beri brige burazeru, hitna besprekorno funkcioniše, posle 6 sati čekanja ćeš doći na red, ali je važno da zgrada svetski izgleda, nema veze što su puni podrumi opreme, za koju smo ljuljnuli nezamislivo velike pare (moj bože, ala je tu neko morao lapiti proviziju), a sada se ne može koristiti....Nema obučenog osoblja za to, nema ljudi koji znaju da očitavaju rezultate....Koliko se ja ono sećam, kada kupuješ opremu, uz nju je obavezno išla i edukacija, ali, to je doba kada se išlo na optuženičku klupu zbog mokre fosne koju pokupiš na sa davno napuštenog gradilišta zgrade, useljene već 3 godine, ali nema koga da sredi prilaz, odnese još kako tako upotrebljivi materijal, pa srećni stanari uredno gacaju kroz izlomljene cigle, lome se na isečene delove neupotrebljene armature, pokušavaju da eskiviraju pesak koji niko neće da skloni. Sada lepo kupiš opremu, naravno naštimaš tender, ako hoćeš da budeš baš jako veliki legalista, pokupiš kajmak negde na ostrvima....I divota jedna, živela Evropa koja nema alternativu. I demokratija. Svako može da radi šta hoće.

Da se ja ipak vratim na oduzimanje.

Dosta mi je da mi svakog dana neko ponešto otkine, muka mi je od glodara, sve ih je više i više, umnožavaju se geometrijsko geometrijskom progresijom.

Kada sam bila mala, nisam mogla da se igram sa mojom lutkom Katarinom. Isprljaću joj haljinu i pokvariti kosu.
Onda smo morali da pišemo badrljcima kreda, jer, znate li vi deco koliko para škola daje na potrošni materijal, piši dok ne odereš jagodice prstiju.

Onda smo se (da, da, još uvek ima nas koji pamtimo ta srećna vremena) pozapošljavali, otkrili firmina odmarališta, ali su nam uvek skidali od plate, jer, treba para za investicije, kako bi nam bilo još bolje. Pa, kada su te iste firme riknule, doživele tzv. privatizaciju, u prevodu prodate za tepsiju ribe, odoše i odmarališta. Sada plaćaj 3 evra za kilogram grožđa u Crnoj Gori, ako uopšte i stigneš do nje, iste te Crne Gore za koju su nam godinama i godinama odbijali po jednu dnevnicu „za obnovu od posledica zemljotresa“. Baš su nam lepo vratili, polomili su noge da među prvima priznaju Kosovo i bez stida i griže savesti zabili nam nož u leđa. Ali, zato ne napuštaju rukovodeća mesta u ludoj Srbiji, pa još se bune kako su im ugrožena ljudska prava (šta li rade gospođe Liht i Biserko kada ih je snašla tako teška nevolja), pa im luda Srbija ne priznaje pravo na upotrebu crnogorskog jezika i slova „ŠJ“, malo li je bilo što su podobijali kuće i zemlju.

Opet se ja pogubih i odoh u stranuuuuuuuu....

Elem, da ne spominjem infaciju, kada, ako ne podigneš platu u petak, u ponedeljak više ne možeš kupiti ni zrnce šibice za one papirčine, koje ti isplate. Sve devizne rezerve polapane, fondovi potrošeni, penzije se isplaćuju iz budžeta, bolje rečeno, naplaćenih kazni.

Kada nas je bombardovao Milosrdni anđeo, a sada Bler mrtav ladan savetuje još ladnijeg Vučića, za, mogu misliti koliku, tešku kintu, dobili smo osiromašeni uranijum i oduzeli su nam san. Bojim se grmljavine, tresem se dok ne skontam da to nisu bombe, već gromovi.

Uzeli su nam kako-tako pristojnu lekarsku zaštitu. Bilo kakav specijalistički pregled mogu zakazati za septembar 2016,godina, ako dotle preživim. Naravno, usput još moram da trpim kvalifikacije kako se ponašam kao poslednja prostakuša jer ne idem redovno na preglede dojke i na ginekološke preglede. Pa, kada bre, neću ni dočekati tu 2016.godinu, sahraniće me odavno pre toga. Naravno, moj je problem što sam stipsa, pa ne ulazim u paukovu mrežu privatnih ordinacija, jer smatram da sam godinama odvajala za zdravstvo i to ne male pare, pa zašto bih onda sada plaćala. Gde su isparile moji krvavo plaćeni doprinosi za zdravstvo?

Oduzimaju mi samopoštovanje i dostojanstvo u šalter salama, gde se obavezno moram sagnuti, da bih kroz onu rupu saopštila sluđenoj službenici, koja samo vrti po glavi kada će se naći na spisku za otkaz, a onda dobila odgovor da mi još samo treba DNK strinine kume komšije  iz stana broj...u prizemlju moje zgrade.

Uvredljivo me zagluplljuju reklamama koje hvale neviđeno niske kamate, sa sloganima „ako ne možeš reći ne, zašto da ne“, a to zato da bi se detetu kupile igračke i krevet, šamponima koji svi redom daju volumen i sjaj,  devojčicama koje reklamiraju kreme protiv bora....

Premijer mi uzima mesto u frižideru, jer svaki put kada uključim vesti, on iskače iz njega. Četiri puta, pet puta, nema veze koliko, u sve se razume i sve zna, spasava bebe i miluje malu dečicu, obećavajući neprekidno berićetna vremena 2022.godine. Toliko nam otprilike treba da bi prestali da gledamo po radnjama šta je na akciji.

Mogla bih ovako do prekosutra.....A i onda ne bih sve rekla!

Dakle, u pametnoj Evropi, koja nema alternativu, neko se setio da bi radni učinak bio mnogo bolji, kada bi se taj je...eni sat pomerio. I, kao po komandi, svi su to prihvatili, ne sećam da sam pročitala i jedno protivljenje, bar jedan negativan komentar.

A onda, pre nekoliko godina, Rusi rekoše – odabi – i više ne premeštaju sat. Niti ga vraćaju, niti ga pomeraju unapred.

Pametan narod, nema šta!




Košmar




Dugo je već vremena kako se ne usuđujem spavati više od pet sati, onako,  u komadu.

Ne smem. Ubiše me snovi.

 Pošto sam svetski prvak u skladištenju nepraktičnih i nepotrebnih informacija, te za postavljanje dijagnoza samoj sebi, prisetih se da stručnjaci za izučavanje sna imaju vrlo jednostavno objašnjenje – 5 do 6 sati traje takozvana REM faza iliti faza dubokog sna. Nakon toga, kada se mozak odmori, onda počinje da divlja, tj. da sanja. Koliko god da tvrde kako ni jedan san, pa i onaj najduži ne traje duže od nekoliko minuta, mnogo mi  to traje, radi moja glava brzinom svetlosti i sve okovane i zamandaljene aveti isplivaju....Pa me dave....Skraćuju mi dah, uzimaju vazduh, nateraju me u suze i jauke...

Dakle, pošto ne mogu da ih sprečim, reših odavno da im uskratim vreme za divljanje.

Noćas se prevarih, pa zaspah ranije, jer mi se nikako nije gledao (a pogotovo slušao) Kusturica, kako na sav glas reklamira svoj Andrićgrad (valjda se tako piše).Nije siroti Milomir Marić uspevao da nešto proizbori ni kad ja ovaj uzimao vazduh. Ono, nije da imam nešto protiv čoveka, priznajem mu veliku pamet, priznajem da je ostvario ono što niko od naših režisera nije, priznajem mu i dobar poslovni njuh, ali mi podosta smeta što nas celom svetu prikaza onako musavim, prljavim, u blatu i udžericama, polupijanim i pijanim....Pa, nismo baš svi takvi.

Svaka mu čast na Andrićgradu. Međutim, tvrdoglavo ostajem pri stavu da je mnogo važnije pročitati i iščitavati Andrića (kamo sreće da je to neko važan uradio sedamdesetih prošlog veka, te pročitao recimo Travničku hroniku, ne bi se nama desio opšti egzodus u Bosni, da izvinu oni koji će mi zameriti što ne apostrofiram Republiku Srpsku), nego ići u turistički obilazak mosta, kapije, Lotikinog hotela, Ćorkanove poslastičarnice i sličnih znamenitosti. Lepše mi je da ih imam u glavi onako kako ih doživeh čitajući.

Ali, nije Kusta razlog što se upustih u rizični poduhvat ovog pisanija, već samo razlog što sam propustila moje uobičajeno vreme za uspavljivanje, jer je emisija počela rano, a druge me gluposti odnesoše u zagrljaj nimfe Hypnos. Pa, opet upala u svet mojih zanimljivih snova, od kojih ću verovatno jednom i skončati.

Elem, tu negde, pred svitanje, usnih ja sledeće:

„Jutro je, popila sam kafu i otvorila moj računar, koji nikako da bekapujem. Ukucah „najnovije vesti o štrajku advokata“, jer, evo, grešna priznajem da mojih 20 godina bavljenja advokaturom ne mogu zaboraviti, iako karijeru završih u potpuno drugim vodama, jednom advokat, uvek advokat.

Niko nije savršen!

I čitam ja tako naslove.....

„Štrajk advokata ispolitizovan“....

„Izbo ženu nožem, pa pušten zbog štrajka advokata“.....

„Pravosuđe blokirano zbog štrajka“.....

„Stala hapšenja tajkuna, zbog štrajka advokata“...E, taj mi se posebno dopada, do sada se država razbila od silnih hapšenja tajkuna, prosto ih žalim....

Gledam, izvori su naša tzv. Informativna glasila. Ali, ja odjednom vidim list „PRAVDA“, onaj sovjetski, iz 1938.godine. I počeše mi pred očima igrati veliki natpisi:

„Nećemo dozvoliti da nam saboteri dalje uništavaju proizvodnju!“

„Zbog špijuna i stranih neprijatelja, udruženih sa trockistima i ostalim narodnim neprijateljima, žetva podbacila!“

„Obračunajmo se sa podrivačima napretka zdravog socijalističkog društva!“

I sve tako, u tom stilu, tim jezikom i tom frazeologijom.

Obli me hladan znoj. Zapalim novu cigaretu, gledam ekran, piše ono što piše, ali ne vredi, kada ja vidim ono što mi se čini da vidim.

Koliko sam upućena, advokati krenuše u štrajk, tačnije u obustavu rada, jer im povećaše poreze onako momački, odokativno, nikom manje od 100%. A posla sve manje, narod nema novca, sudi se samo onaj ko može postići dogovor „Platiću te onda kada okončamo“. Prosečno trajanje parnica oko desetak godina, pa ti vidi.

Pobuniše se advokatski gadovi protiv notara, koji odjednom dobiše ekskluzivno pravo sačinjenja i overe ugovora i ostalih isprava, sve to za nekoliko puta veće pare, no što to propisuje advokatska Tarifa. Pa još i zakazuju, evo baš čovek može dobiti novi termin u junu 2015.godine. Ne lipši magare....

Još i protestuju, uštve belosvetske, što prevodioci i daktilografi, dakle, oni koji pišu ili bolje rečeno prepisuju propise, propustiše da usaglase set novih zakona sa Ustavom. Možeš misliti, Ustav mi pa neki važan dokument.

Smeta im, materijalistima bez mere, što država lepo oslobodi sebe od mogućnosti prinudne naplate pravosnažne presude, kada država zezne stvar, recimo kod neosnovanog lišenja slobode i tome slično. Dakle, uvažene dame i gospodo, ako vas slučajno čorkiraju, drže mesecima i godinama, brakovi vam se raspadnu, odreknu vas se prijatelji deca, ugled vam odavno odneo mutni Dunav, ništa....Niente!....Nada. Okačite o zid, ako ga još imate pravosnažnu presudu. To  jr  jedina satisfakcija, koju ćete imati.

Dakle, što nema smisla, nema. Njih devet i po hiljada našli da pametuju državi. E, neće moći!

Onda je, je li, potpuno opravdano, anatemisati ih, pripisati im da mesečno zarađuju najmanje pedesetak hiljada evrića (kamo sreće puste, a, uostalom, neka neko imenom i prezimenom označi takve),  pasivno držanje prema tajkunima staviti njima na dušu, a to beše, koliko se sećam, jedno od udarnih izbornih obećanja, sporo i neefikasno pravosuđe (inače su bili brzi i vredni sve šta mi radiš), dakle, sve svaliti na njih.

Ma, linčovati žgadiju!

Visarionovič je sve to efikasno sređivao. Izgleda da njegova genijalna dostignuća nisu zaboravljena. Okreni jedne protiv drugih. Rasspali par vrućih parola i ne beri bruge. Ne okrećite se molim!

Barem ja, ovako sugestibilna, tako doživljavam te huškačke podvige.....

Uh, već mi se i kosa diže. Pa, ne može biti 1938.godina, sada je 2014-a, mi smo u nebeskoj Srbiji....Ovo je vreme demokratije, izvršna vlast se ne meša u sudsku, pravosuđe je vredno, nekorumpirano, nema nepotizma, par ročišta i gotova parnica.....

Ljudi žive opušteno od svojih plata, nezaposleni su samo oni koji neće da rade, penzije da se razvališ od trošenja, traju najmanje tri dana....

Lečiš se uredno, nema gužvi kod lekara, zakazuju ti pregled za desetak dana, lekova koliko hoćeš, svi na participaciju.....

Zatvori puni onih koji ojadiše, opljačkaše i oglodaše  zemlju, neka vide svi kriminalci da sa vlastima i državom nema labavo! Baš tako!

A opet mi ne ide u glavu odakle onda narodni neprijatelji, saboteri i strani špijuni, kada sve funkcioniše tako besprekorno.....Izgleda su i meni otrovali mozak!

I u tom trenutku se trgoh, sivo jutro se pomalja kroz prozor, a ja ipak samo sanjam!“

Sreće li moje puste, lepo je probuditi se, nema veze što dišem na škrge, bolovi mi probijaju grudnu kost i rame, sve je to bio samo san. Oporaviću se ja, izuzev ako ipak tresnem o ledinu  i odem na uzemljenje.

Prosto uroka radi, otvorim svoj računar. I utešim se, mo(nu)mentalno.

Dolazi Putin, ali mi i dalje istrajavamo na evropskom putu. Evropa nema alternativu!

Arapi se rastrošili, pa nam uputili neke silne pare, da saniramo posledice poplava. Naravno, samo one koje do sada nisu otklonjene, a takvih je malo. Još kada Beograd izađe iz vode i postane Beograd na vodi, kud li će nam biti kraj!

Crna hronika funkcioniše besprekorno.... Toliko i toliko ih se skrljalo u saobraćaju, tamo negde jedan popio dve litre rakije, nasekirao ženu i užu familiju, pa krenuo da se dalje raspravlja sa komšijama. Bitno je da ne puši, duvan nam je najveći neprijatelj.....

Ona, što joj sise dopiru do ušiju, opet na Ibici, sa verenikom, ni on a ona ne znaju kojim to po redu....A ona druga, što se prva uslika za „Plejboj“, otišla u Ameriku. Samo tamo, kaže, može da ostvari svoj puni potencijal.....Zvezdice padaju u nesvest od koncerata po belosvetskim kafanicama, čoveče, nije to mala stvar pevati (i mrdati ekstremitetima i atributima) pred pedeset, a bogami nekada i sto ljudi.....

Smanjenje plata i penzija neće biti 15%, već manje. Kud li ćemo samo sa tim silnim uštedama....Valjda u kupovinu novih audija, izgleda je malo onih 200, što nam ih Nemci skoro uvališe!

Ma, dobro da bolje ne može biti. Da ti suze krenu od prevelike sreće....Nama je ovde jako lepo, a tako nam i treba.

Dobro je! Sve je ipak bio samo košmarni san!




07.oktobar u 11,20


STIL....I još ponešto na tu temu









Pre nekoliko dana sam bazala malo po bulevaru; trudila se da od silnih apoteka, u kojima se najmanje može naći lekova, sve vrvi od čudotvornih špecija za brzo skidanje kilaže (5 dana 3 kilograma manje, gutaj tablete i razvaljuj se slobodno i dalje, jer, po mojoj izrazito subjektivnoj proceni, niko se nije ugojio od jela i žderanja, ajkulinog ulja za koje ne znam gde ih samo toliko nahvataju, okean bi trebao biti veličine Jupitera, čudesnih amazonskih preparata za sve i svašta, raznoraznih potencijala za potenciju itd.,... itd...), kladionica u kojima je sve više klinaca, a izgleda da sve zabole za to, uložiš 100, dobiješ bogatstvo, baš edukativno i podsticajno za razvoj radnih navika, što nije ni malo čudno u zemlji u kojoj nikog ne smeš pitati kako je zaradio svoj prvi milion (evrića), uspela sam da vidim i poneki tzv. Butik.

Koliko se ja ono sećam izraz Boutique  označava mesto gde se može naći samo ekskluzivna roba, dakle, stvari koje se proizvode i prodaju u malim serijama.

Ne. Kod nas je sve  Boutique. I šklj. turske i kineske robe, odela i kravata koji svi redom šljašte sintetikom, ne možeš njima ni pod obrisati (ko ne veruje, neka proba), veličina u koje mogu stati samo desetogodišnje devojčice, pod uslovom da ih puste u striptiz-bar, cipela i sandala sa platformom od 15 cm, onih o kojima sanjaju privatnici ortopedi i rengenolozi, jer ništa lakše nego se skrljati u njima....I seksi rublja. Valjda za lov na dobrostojeće muževe....

Butik mesa....

Butik pasulja....

E, još samo butik travke, pa smo kompletni.

I trenerki i patika....Svih mogućih modela, verujem da bi neki strendžer bio zadivljen koliko smo mi sportska nacija. Cene, mada svugde stoji natpis „sniženje 50%, 70% itd.) da se smrzneš. Pa, ko voli, nek izvoli.

Elem, već umorna od svih pobrojanih kulturoloških fenomena, reših da popijem kafu u nekoj bašti. Mesta nigde, a 11 je pre podne. Ja sam penzioner, dakle, nisam zbrisala sa posla, ne moram biti u školi ili na fakultetu, ali sam ubedljivo bila najstarija. Sedi lepo naša omladina, hvata prvo sunce, cuga pivo i žestinu, priča o stotinama hiljada EUR-a koje samo što nisu zaradili. Milice mi moje, nisam osluškivala, nije ni bilo potrebe, svi se dernjaju tako glasno da bih i preko ulice rekla – smanji decibele! Ali, ko to pa mene pita?!

Odoh ja daleko od teme.

Dakle, sedim ja tako, pijuckam produženi espresso i mineralnu vodu, otvorenu prekjuče, po kojoj pliva neko jadno parče limuna (ali je zato račun nekih 10% manji nego u bečkom Sacheru), obnavljam opasno srozan nivo nikotina u krvi... I posmatram.

Sunce je podosta jako, ali ipak prerano za kratke rukave, gole stomake i bose noge. Ili je moja cirkulacija slaba. Defiluju na metar od mog stola prolaznici, neki užurbani (takvih je najmanje), neki sporije, svako obučen na svoj način. I jako mnogo ženskog sveta.

Da se razumemo – imam idealnu kilažu po tablicama, ofarbana sam u neutralnu plavu boju, diskretno našminkana, u kvalitetnoj  (staroj  više od 20 godina, jer se jedino još onda kupiti nešto što je valjalo) garderobi. Sasvim pristojno nosim svojih još nepunih 57 godina, nisam izborana, mirišem na  „Eskadu“, naočare su original Paloma Pikaso, potpetice su mi manje od 12cm, ali nisu ni kineske s pijace, izgledam....pa, kao pristojna dama.

I nisam zlobna, ni konzerva, kako me ponekad nazove moja sestričina. Svako doba ima svoje.

Ali, dok palim novu cigaretu, ne mogu a da se ne zapitam pogledaju li se te devojke u ogledalu, pre nego što izađu iz kuće?

Mladost je sama po sebi raskošna i lepa, nema bora, oči gledaju drugačije, pogledi blistaju..... Karlične kosti se još nisu razvalile od rađanja, te pantalone, one koje se navlače kašikom za cipele, a skidaju žiletom, divno izgledaju na tim vitkim (a bogami, sve češće vidim i ne baš tako vitkim) telima.

Mora li se onda sve staviti u izlog – pantalone, tesne da se vidi pubični prorez, goli stomaci sa obaveznim pirsingom i delićem tetovaže, koji, pored tangi, obavezno viri iza zadnjeg dela....pa još ako su ravni, ali ako ima par pojaseva za spasavanje.....kratke, kratke majice, očito sa neke pijace ili možda Najlona......duboki dekoltei sa vonderbra dodacima, ako se već nema para za silikone.....dva prsta tekućeg pudera, loše nalepljene veštačke trepavice, uvećana ili bar prešminkana usta, nalik majmunskom dupetu......nokti od 3 cm, srebrni, zlatni ili crni......loše i nekvalitetne sandale previsokih potpetica u kojima ne znaju da hodaju......i obavezno loše ofarbana kosa, mahom plava, sa izrastkom od nekoliko centimetara....

Da li je to lepota? Hoće li to nekoga impresionirati, pogotovo onu ciljnu grupu kojima je uglavnom namenjena, onima koji najpre na sto bace telefone, veličine manjeg TV ekrana i ključeve od auta sa obaveznim priveskom na kom je znak marke automobila....

Trgovci znaju da roba ne sme dugo stajati u izlogu. Izbledi. Izgubi svežinu. I neće više niko da je kupi.

Sedim ja tako, gledam, razmišljam da očito sve to smeta samo meni, jer ne mogu svi biti u krivu, a ja jedina prepametna. Kad, pogledam malo bolje, spustim naočare, umalo ne zapalih filter na cigareti....Ide u susret devojka od nekih 22 – 24 godine.

Visoka i tanka, poput mlade prolećne breze......Duga, ravna, čista i zdrava kosa.....Kreon na krupnim očima, maskara, jedva primetna, malo rumenila i svetli ruž, koji prelepo skrojene usne čini još primamljivijima....Haljina, pre bi se moglo reći uska nego široka, od nekog mekog materijala, moje stručno oko bi to opisalo kao kvalitetnu mešavinu pamuka i vuna, obzirom na način na koji pada....Sa izrezom, tek tolikim da se može nazreti prva izbočina lepih, očito prirodnih grudi. Dugačka, skoro do gležnjeva, vitkih i lagano potamnelih, sa izrezima sa strane..do kolena....da je ne ometa u hodanju. Cipelice jednostavne,  nekoliko cm visoke, ali gazi u njima, kao po oblacima.

Dakle, kroz tanak materijal se vide i divna ramena, osinji struk, nežni kukovi, dugačke i očito lepo građene noge. Uz zlatne karike i dugačak lanac, jednostvan i tanak, leprša kosa, hoda svesna svoje lepote. Ma, oči da ne skineš sa nje...

Nije me mrzelo da obratim pažnju na muškarce i žene, svih uzrasta, koji su joj dolazili u susret ili išli uporedo sa njom.


Niko, ali baš niko nije skidao oka sa nje. 

26. март 2015.

AMITIA NOSTRA DISSOLUTA EST





Kada je ono Neronu, pre nekih dve hiljade godina, zasmetao Seneka, uz nalog da izvrši samoubistvo, poslao mu je i ovu poruku, a prevedena sa večnog latinskog glasi: NAŠE SE PRIJATELJSTVO ISTOPILO.

Bez namere da časkom obavim kratku samoanalizu, smatrala sam da nema boljeg uvoda za priču o prijateljima, bolje, rečeno, o bivšim prijateljima.

Delimo dobro i zlo. Uz kafu (ponekad i neko piće) pričamo o nekim teškim stvarima, jer se  lakše osećamo, ako naš problem ispliva iz naše paranoje. Nasmejemo  se. Pomažemo jednih drugima, neprekidno imamo u planu neku dobru žurku, koju već jednom moramo sprovesti, jer nam je svima svima dosta. Delimo cigarete, pušimo kradom. I srećni smo. U našim srozanim  svetovima nismo sami. Rođendane  zajedno slavimo, radujemo im se i prihvatamo sve što se dešava sa jednako emocija. Lakše je i lepa i teška vremena podnositi zajedno.

Onda naiđu famozne promene i ljudi, u koje bih bila u stanju da se zakunem, da stanem ispred njih, kada ih neko napada, ljudi,  koje smatram svojim, odjednom napreduju. Radujem se, zaslužili su, pripada im nešto bolje, kad oni - ispare. Promene lik. Izgube osmeh. I više nemaju vremena.

Nisam pila kafu u 10, dok se ne bismo svi okupili. Sada, sada ih, odjednom, nema. Namršteno dolaze u Direkciju, glava im puna novih zadataka, koji ne trpe odlaganje, žuri se, jer čekaju zakazani sastanci. Postali su jako važni. I više ih nema u mojoj kancelariji, vreme je, znaš, kratko, ah, kako sam natovaren obavezama, pa više i ne znam gde udaram.......O,O,O.....Brzo su stigli u mnogo više sfere, one koje mi obični smrtnici ne vidimo niti naziremo golim okom, one sfere u kojima se mi neobavešteni, ne bismo nikako mogli ni nači, a kamoli bitisati u njima.

Telefoni su mi ućutali. Pamtim razgovore koji su trajali i trajali, ali, sada izgleda više nisam neophodna kao sagovornik.

I pamtim ćaskanja i te čuvene zajedničke kafe gde sam uvek za nešto bila pitana, konsultovana, kada smo svi tražili najbolje rešenja, ali uvek uz moje učešće, jer su mi priznavali kako „ti to najbolje znaš“.

Izgleda da su svi rekordnom brzinom sve naučili, savet, a ne daj bože kompletno mišljenje, bogohulno je i pominjati, zašto, kada sa funkcijom automatski dobijaš i silnu količinu pameti. I znanja, baš o svemu.

Prijatelji moji bivši, ne želim vam ništa zlo. Samo vi žurite sa sastanka na sastanak, gledajte kroz staro društvo, koje vam je (izuzev ako tada niste bili svetski prvaci u pretvaranju i foliranju) , postalo teret. Skoro i sramota. Jer nivoi vaših stremljenja hrle ka neslućenim visinama, a tamo je studeno, bojim se da vam se duše ne smrznu od visoke vlasti i visoke politike.

Više ne znam gde putujete za praznik, ko vam je bio na slavi, jesu li klinci dali ispite, više ništa ne znam o vama. A, kada malo razmislim, baš nešto i nemam volje da znam takve pojedinosti o vašim životima; samo vi uživajte u njima.

Dok traju!

Dok se ne promeni odnos snaga u Skupštini, pa nastane bežanija gde će ko. E, nešto se bojim da ćete te trenutke ipak proživljavati bez mene.

Hvala vam prijatelji moji, hvala vam svima koji ste me na vreme razočarali.

I uživajte.

Onoj sveći, onoj koja nikad do zore nije gorela, jednom se mora zacrniti i fitilj, onako, na dnu svećnjaka  zadimiti,  jer se uskoro gasi.

Nemojte me tada zvati. Budite moralne gromade, pa i to podnesite.
Samo, bojim se da je takvih kao ja puno, porušili ste previše mostova, a bujica brza, mutna, svakojake gadosti nosi.

Biće sve više telefonskih poziva, na koje nećete imati odziv. I to, pazite – srazmerna je proporcija ćutanja vaših telefona i onih silnih sastanaka, na kojima više baš i niste potrebni.

Službeni automobili sve će češće trebati nekoj novim snaga,a, poslušnijim, podobnijim.....

Reprezentacija najednom biva prvo smanjena, pa onda i potpuno ukinuta. Smanjuje se i limit na mobilnom telefonu. Dok ga još imate.

Broj pozivara koji vam čestitaju Slavu, Božić i Uskrs se otapa, kao sneško u maju. Nemojte proveravati da li ste dostupni, da li telefon dobro radi, pomirite se sa neminovnošću.

Prijatelji moji bivši, tek ćete onda shvatiti neumitne zakonitosti pada. Bolje je da to spoznate na vreme, ako ste uopšte u stanju da shvatite kako  i vaša zamena zauzima niski start. Istekao vam rok upotrebe.

Nemojte onda tražiti ljude koje ste zaboravili, koje ste reciklirani kao bespotreban balast prošlosti, baš onda kada ste mislili da će vaše trajati večito.

Sve ima svoj neki rok trajanja. Jedino ljudsko pamćenje ne posustaje, ne priznaje vreme ni prolaznost, ne prašta izdaju, sebično i zadrto smatra da su pravi prijatelji – prijatelji uvek, da nije sentenca „u dobru i u zlu“ rezervisana samo za čin venčanja, dok se svatovi dosađuju i čekaju kad će već jednom taj ručak, šest su rakija popili, a niko hranu ne nudi.

I te kako se to primenjuje i na prijatelje. Pogotovo na njih!