25. мај 2015.

IQ = BROJ CIPELA



Čeznem za tim statusom. Bar jednom dnevno poželim da imam pola vijuge više od  kokoške – da ne serem po dvorištu.

Što više znaš, to si glupaviji. Što više čitaš, to pre spoznaš razmere sopstvenog neznanja i nebrazovanja. Što više čuješ, to jače čezneš za slušnim aparatom, koji isključiš kad hoćeš i onda ti ničije gluposti ne mogu dopreti do uma.

Razmišljanje je jedna od najopasnijih i najnezdravijih delatnosti. Tek sada,
posle 40 godina, skontala sam razloge zbog kojih su Tiletova obraćanja narodu uvek počinjala sa pozdravljanjem „radnika, seljaka i POŠTENE inteligencije. Znao čovek da bilo kakvo angažovanje ganglija, izuzev šta će se jesti, popiti, eventualno kresnuti, vodi do subverzivnih stanja. Po sebe ili po druge, svejedno.

Iako su psiholozi i psihijatri odavno anatemisali izraz IQ, smatrajući isti zastarelim, neadekvatnim i ko zna zbog čega još, razloge znaju samo oni, ja ga i dalje svakodnevno i svakonoćno upotrebljavam.

Koliko god se trudila izbeći sve potencijalne uzročnike nerviranja, što znači da ne gledam vesti, ne čitam dnevnu štampu (a tek nedeljnike pogotovo, svi su jako pametni, dok se ne domognu funkcija i onda najednom obole od potpune amnezije), izbegavam reklame, čak ni filmove, pogotovu na domaćim kanalima, ne gledam zbog njih; budući da sam prinuđena biti socijalno biće dopre do mene mnogo toga što mi digne pritisak u to meri da imam osećaj kako bi aparat eksplodirao da ga slučajno pokušam izmeriti.

Poslednjih nekoliko meseci učestalo slušam jadanja samaca, u ubedljivo najvećem broju muškaraca, razvedenih ili udovaca, svejedno.

Dakle, moji poznanici, koji su već dobrano gaze osmu banku, ne prestaju da kuknjaju kako im je teško što su sami, nemaju ujutru sa kim popiti kafu, „ne mogu se ni čestito posvađati“, večeri im prazne, jer im dojadilo da bez publike gledaju TV.....Nemaju sa kim otići na godišnji odmor, praznici im postali mora, jer su mladunci uglavnom negde po belosvetskim nedođijama, dojadilo im da bazaju po jeftinim restoranima, sa hranom za poneti, jer ne možeš skuvati lonac pasulja samo za sebe, željni su da pojedu domaći kolač i domaću žutu supu, sa sve barenim mesom i sosom.

Osim dnevne štampe, ništa ne čitaju. Kažu kako nemaju živaca.

Ni filmove ne gledaju. Emisije, tipa ZNANJE IMANJE, jutarnji program, sve nešto mislim i raznorazne folk i hoćudabudemzvezda budalaštine su im uvek uključene, uz poneku političku talk-show emisiju, gde slušaju kako će već od septembra 2017-e biti mnogo bolje. Cvrc!

Imaju osrednje automobile, stare nekoliko godina, ali u dobrom stanju,nisu baš „Yugoslavi“, mahom OPELI ili RENOI, pod uslovom da još uvek MOGU DA PRODUŽE VOZAČKU DOZVOLU.

Svi žive u svojim stanovima, uglavnom malim, jer takvi stanovi nisu mnogo zahtevni za pospremanje....Imaju uglavnom pristojne penzije, dovoljne da plate račune, normalnu ishranu, poneki odlazak u restoran, bar tri puta nedeljno kafu ili sok u nekom kafiću i obavezne dodatke ishrani, kako bi živeli još barem 50 godina. Od onoga što imaju uštekano, plaćaju česte odlaske u privatne ordinacije, kontrolišu bar jednom u 2 meseca krvnu sliku.... Neće da priznaju, ali opravdano sumnjam da su redovni konzumenti kojekakvih afrodizijaka, jer su svi, ali ponavljam, baš SVI opsednuti redovnim seksom. Ili bar čeznu za njim.

Dakle, svi ispod 40 trebaju drhtati od čežnje da dočekaju tih famoznih 70 i kusur....Da krešu, konačno, kako valja.

I, živeći tako, svi se žale da nikako ne mogu naći ženu svog života.

E, tu smo, konačno.

Natera me u par navrata onaj repati, čije se ime ne izgovara, jer dođe i sam, da pitam kako je moguće da ne mogu naći baš NIKOGA. Pa, toliko mnogo samih žena, nešto iznad šezdeset godina, pristojnog izgleda, deca odrasla pa se više ne mlate sa domaćim zadacima i plaćanjem školarina, čak i stambeno obezbeđenih, u penziji, dakle nisu bez prihoda, pametnih, vole da čitaju, vole da pogledaju dobar film, dobre su domaćice, vredne i štedljive, ostane im para za poneko putovanje, rade su i da izađu ponekad u restoran i da zapevaju.....

Milice mi moje, upustih se u razgovor, bez ikakve zadnje namere, jer nisam u tim godinama, udata sam i status ne mislim da menjam, dok to sama priroda ne učini, a i ne mogu razumeti šta će jednoj takvoj ženi jedan gnjavež i davež, koji neprekidno kuknja, što na život, što na političko stanje, za koje ga baš niko ni ne pita, osim kada ga dave da izađe na izbore, da joj kuknja na išijas, tvrdu stolicu i šuljeve, hipohondar, koji 10 puta dnevno samomeračem meri pritisak i ne kapira da je to jedno lepo dizajnirano govno, koje svaki put daje isti rezultat, a to ih žive pojede.

*********************

Jaaaaoooooj.......Koje su to bile žučne reakcije.....Ne bi gore reagovali ni da sam im tražila 200.000 evrića na zajam, vraćanje kad mogu ili bubreg.

Jesam li ja normalna????!!!!!!! Žena koja je napunila 60 je baba, ma ni to, to je BABETINA!

I onda, nakon što sam u sebi izbrojala do 11262, popila tri smiralgina, čujem KAKVA TO TREBA BITI ŽENA KOJA NJIMA, ŠESTOPOZIVCIMA, SA SKORO PUNIH 8 BANKI ODGOVARA.....

Ništa ispod 1965-og godišta....Zgodna, vitka, doterana, dobro obučena....Plavuša.....

OBAVEZNO mora imati svoj stan, uredan i lepo namešten, u dobrom delu grada, da se preseli kod nje, a svoj da izda i taman pokrije troškove dvojice specijalista kod kojih ide mesečno.

Penzija ne sme biti ispod 60 hiljadarki (dinara, nisu oni neskromni), bez kredita.

Deca, ako ih već ima, mogu proći samo ako su u inostranstvu i tamo, naravno, dobro zarađuju, pa mogu da ulete sa kojom kintom, ako zafali.  I ako imaju onu drugu babu da im čuva decu, jer sa dotičnom trebaju samo da putuju i uživaju.

Kuvanje i spremanje treba im biti ne ljubav, slabo je to, OPSESIJA. I da uživaju da to neprekidno rade, naravno, kada nisu zauzete oko pranja i peglanja NJIHOVE odeće i glancanja NJIHOVIH cipela.

Imaju izričitu obavezu da vole sve njihove prijatelje, pardon, da budu pažljive i gostoljubive prema njima, tko da se domaćin može pokazati pred svojim manje srećnim pajtosima ekstra kuvaricom, tankovijastom lepoticom, dok ih ona služi i nutka bar jednom, a poželjno je i dvaput nedeljno. Naravno, klopu i cugu mora sama da isfinansira, njegova se penzija drži na NJEGOVOJ RAČUNU I NJEGOVOJ PLATNOJ KARTICI, za koju joj neće dati PIN kod, dok on njen naravno – zna. Zlu ne trebalo.

Svakako, to se podrazumeva, dotična FAM FATAL mora biti savršeno zdrava.Dozvoljen je nešto povišen pritisak, naravno  ponekad, npr.140/85. Ništa proširene vene, reumatizam, osteoparoza, jer kako će moći sve po stanu poraditi, peglati i kuvati ako neki od ekstremiteta ne štima, Teže dijagnoze – uopšte ne dolaze u obzir.

Njegovo mišljenje mora biti i njeno mišljenje! Šta god mislila, neka zaboravi, on valjda zna bolje. Slušanje, uz netremično piljenje u njegove oči, nakon što mu je prinela kaficu i domaće slatko, je obavezno. Od vokabulara ima na raspolaganju „Da“, „Jeste, u pravu si“, „Jao, strašno“ i obavezno „Srećo, kako si ti pametan. Kada si stigao SVE to da naučiš“. Naravno, sve izrečeno umilnim tonom, uz anđeoski smešak na licu.Sklonost ka neograničenom slušanju njegovih monologa se podrazumeva.

Još ako poseduje certifikat ili bar znanje psihoterapeuta, savršeno. Tako će satima i satima moći uživati služeći kao stručni savetnik i slušalac beskonačne kuknjave o onome što je mogao ranije, što je propustio, a hteo je, o glamuroznom životu, kojim je nekada živeo, priče o ženama koje u ginule za njim, a on ih nije hteo, čekao je pravu. Za slučaj da je razveden, idealna nova žena treba da se pripremi za beskonačne tirade o svim zlodelima bivše, kako bi se uzela u pamet i NIKADA se ne ponašala kao ex-wife.

I, naravno, na kraju, izabranica iz snova mora biti majstorica u krevetu, ali fina, bez nekih kurvanjskih fazona....Mora obožavati misionarsku pozu, eventualno ona nekad gore, ako njega bole leđa, a dobro poznavanje oralnog seksa (usmereno prema njemu) je OBAVEZNO. Od tvrdog se dobija rak, u to ona mora čvrsto verovati i posedovati vrhunska znanja maserke iz tajlandskog salona za masažu, kako bi njegov ponos, sa pola ili bez prostate, „podigla iz mrtvih“, a rečenicu „Ljubavi, ne brini, svakom se to dešava;ne nisam doživela, čula sam, biće drugi put sve u redu“ treba uvežbati do savršenstva. U pola noći da je probude, umesto da krikne, treba da izrecituje citirano i onda ponovo zaspi, pod uslovom da i on spava. Ako je budan, onda nežno i ženstveno mora da se privije uz njega, kako bi brže i mirnije zaspao.

Možda sam nešto propustila? Nema veze, setiće se oni uvek još nekog sitnog malog uslova.

Dakle, sa pozicija na kojima su i sa onim čime raspolažu, očekuju sve ove osobine, koje sam nadugačko i naširoko nabrajala. Mislim da mi matematika ide i da sam u pravu kada vidim očitu disproporciju – nesrazmeru između onog što dotični ima, a tu ne mislim samo na materijalna dobra, nego na ličnost u celini i – onim što, po njemu sasvim osnovano, očekuje i traži.

E, upravo iz tih razloga, dok ih slušam, držeći u glavi onu pravničku vagu sa dva tasa, gde je na jednom ono što on ima i nudi,a na dugom ono što bi trebala imati i biti ona, ništa mi ne štima, u toj meri, da me zaboli glava, a želudac krene prema grlu, tada poželim IQ 40.

Kada je to došlo vreme, a da ja, zauzeta svojim preokupacijama nisam makar ni naslutila kako nam se prikrada, da ti moji poznanici i većina njima sličnim sve to smatraju normalnim i da im takve žene, uz njih takve kakvi jesu, pripadaju po nekom prirodnom pravu?Nije problem u njima, već u meni, što smatram nenormalnim i smešnim ono u čemu oni ne vide baš ništa čudno.


Zamišljam srećnu mene, koja bih, umesto što jedem sopstvenu jetru, iseckanu na rezance od muke zbog tuđeg sebičluka, potpunog gubitka realnosti i samokritičnosti, zgađena zbog tuđe narcisoidnosti, nerealnosti i samoživosti,mogla mirno da svakodnevno uživam gledajući sunce ispred mojih prozora, po licu mi ćarlija prolećni povetarac, lete tu negdeu blizini šareni leptirovi i cvrkuću ptičice, dok mi je IQ = broju mojih cipela.

21. мај 2015.

OTAC ili TATA (2)






Na ovim ukletim prostorima, za celo stoleće, skoro da je bilo svega 10 relativno normalnih i mirnih godina.
                            
Njih svoje, zlatni par za sve svoje kolege, su imali sreću da počnu rađati decu,  kućiti se i stvarati baš u tom lepom vremenu.

Jedva da je odradio i pripravnički staž, kad je zemljakov zemljak ispunio svoju obavezu do kraja i on se našao na kadrovskoj listi za dodelu stanova. Doduše, morali su čekati godinu dana na useljenje, ali nov dvoiposoban stan, nešto preko 70 kvadrata bio je njihov. Odmah su se dokopali tlocrta stana, njegov tata je, u dogovoru sa sinom i snahom već počeo još u toku gradnje da izluđuje zidare svojim zahtevima – koji zid da pomere, ne ove pločice, ja sam kupio druge, u kuhinji mora biti drugačiji raspored instalacija, premalo je utičnica, pomerite kabel za luster, neće biti u sredini, nego u uglu pored prozora....Nije im silazio sa grbače...Prošlo bi to daleko teže da novopečeni deda nije prilikom svakog odlaska na gradilište nosio gajbu piva, a onda zasukao rukave, presvukao pantalone i barabar sa radnicima zidao, štemao, malterisao.... I baš ništa mu nije bilo teško, to je dom za njegovu decu, i kožu će sa leđa dao da njima bude dobro.

Ona se nekako oporavila od teškog porođaja, malog Milana prestali da muče grčevi i počeo je da raste kao iz vode iz vode, sve više pokazujući svoju dobroćudnu narav, koja ga nikad nije napustila.

Bilo je to jedno zadovoljno, veselo dete, koje je sisalo i spavalo, prelep onako zlatastih uvojaka, modroplavih očiju i kože, meke i mirisne poput tek pomuženog mleka. Čak i kada bi bivao budan, prvo se igrao prstićima, čupkajući šarene igračke u krevetiću, pa tek povremeno ispuštajući poneki glasić, davao bi do znanja kako mu je dojadilo da bude sam. Brzo se navikao na kupanje, cičući od zadovoljstva, kada bi mu njegov tata duvao u stomak, golicao mu malena stopala, grickao mu prstiće na rukama. Da, tata, jer je ona uglavnom bila umorna, iscrpljivalo ju je i dojenje i noćno buđenje, nije bitno što nije ustajala, čula bi ga i poremetila san.

Jedva je Milan napunio tri meseca, već je počinjao da guče i da se otvoreno smeši i smeje, kada je saopštila kako joj je mleko slabo, moraju preći na veštačku prehranu, a „i uništiće joj se grudi“. Progutao je knedlu, izbrojao u sebi do 100,  izbegavajući i razmišljanje o njihovoj bebi, kojoj će biti uskraćeno majčino mleko, a dovoljno ga ima, jer će njene „grudi potpuno izgubiti oblik“. Neka bude, možda je tako i bolje, tešio se, ona treba da uči i ispolaže još tih par preostalih ispita.

Tako je ona ponovo krenula na fakultet, učeći u biblioteci, „tamo ima više mira“, a Milana je čuvala njegova mama, ne žaleći se na 4 sata putovanja svaki dan; šta je značilo malo drmusanja u autobusu, kada svaki dan može biti sa svojim anđelom od unuka. Dok bi on spavao ili igrao se, spremila bi celu kuću, oprala veš i ispeglala ga, kuvala za sve njih, vodila dete u šetnju. Nije postojala i jedna stvar, koja joj je padala teško, gledajući unuka kako je svaki dan sve napredniji, pametniji i odrasliji, smatrala je sebe najsrećnijoj ženom na svetu.

Njeni roditelji su im bili retki gosti. Nekako, uvek su bili tako jako zauzeti. A i uviđavni, kako su neprekidno naglašali, nisu želeleli „da ometaju hranjenje, kupanje i presvlačenje“. Šetnja je dolazila u obzir, ali onda kada bi to baki odgovaralo, negde izmeđi friziranja i krojačice, kao i uklapanja u novo putovanje u Italiju – znate, Venecija je najlepša baš u oktobru.... Dakle, veoma retko.

Dobro je što su tako organizovali stvari. Ona je po ceo dan bila odsutna, sada oslobođena i dojenja; trudio se da ne misli je li zbilja potreban ceo dan van kuće, od 9 izjutra, do 7 uveče, svesno ignorišući informacije svojih kolega kako su je videli u tom i tom kafiću, u kupovini, dok je obilazila radnje. Ima i ona prava na malo slobode, toliko je mlada, mnogo je obaveza za nju, pravdao je njene, sve kasnije dolaske.

On nije mogao dočekati kraj radnog vremena, žurio bi kući i još sa vrata, nakon što bi brižljivo oprao ruke, odgovarao na ushićenu ciku svog mališana, koji bi uvek znao da je stigao. Srećan što ih majka oslobađa svih poslova, svaki svoj popodnevni i večernji minut posvećivao je detetu. Vodio ga u šetnje, kad god je to vreme dozvoljavalo, pokazivao mu ptice i cveće..... Pevao mu je, pričao priče, pričao o svemu šta će raditi kada poraste.... Govorila bi mu, onda kada je bila kod kuće, kako samo gubi vreme, deca jedva i da progledaju, a kamoli čuju pevanje i priče. Odćutao je odgovor, jer je osećao da je bebac  bio svestan svake reči, pokreta, svega oko sebe.

Savršeno joj je odgovarao takav raspored poslova. Opet, posle više meseci, imala je dovoljno vremena za sebe.

Ali joj zato baš i nije bilo svejedo  što se mališa smeje i guče u njegovim rukama, dok i njeno lice iznad svog krevetića dok bi mu tepala, dočekuje plačem. Nije joj prijalo što ga on veštije presvlači nego ona, kupa i sprema mu popodnevnu pečenu jabuku i mleko sa keksom uveče, što ućuti u njegovim rukama kada se plačući probudi iz nekog strašnog  dečijeg sna gde nema mame i tate, odmah smiri u njegovim rukama, zavuče mu  toplu i mirisnu glavicu na vrat i .....zaspi. Na majčine ruke, makar ni reči ne progovarala, reagovao bi vrištanjem.

Naravno, prva joj je reakcija bila kako su ga „svi sem nje razmazili, dete se od malena mora učiti disciplini“. Njemu se baš takav način vapitanja nije dopadao, ali – ćutao je.

*************************

Veliki je to bio dan kada je i ona diplomirala. Uspeli su, izborili su se, uprkos tmurnim predviđanjima kako „dete i studije ne idu“, eto „videće oni da to baš i nije tako lako i jednostavno“. Od njega je dobila prsten sa svetloplavim safirom, okružen sitnim dijamantima, od svekra i svekrve još jedan, poslednji komplet nakita, a i njeni se nisu izbrukali. Poklonili su svojoj jedinici vaučer za sedmodnevno obilaženje Azurne obale. Za jednu osobu, jer, kako će tako malu bebu voditi na put?

Naravno da je otišla na to putovanje. Izbegavajući njegov pogled, govorila je kako je to šteta propustiti, Azurna obala je divna, a Milan je još toliko mali, da neće ni primetiti kako je nema. On baš i nije tako mislio, ali se nije otvoreno protivio. Imao je osećaj da ne bi ni vredelo, da bi samo izazvao svađu.

***************************

Nije bilo nikakvog razloga čekati da se i ona zaposli, njihov anđeo čuvar je opet odradio stvar i sada je već imala opravdan razlog da bude stalno umorna, neraspoložena, budući da je posao donosila i kući. Raspored poslova je bio kao i ranije, s tim da su povremeno, umesto majke, uskakale njegove sestre. Tek, znalo se da Milan do dve godine mora biti kod kuće, da ojača, da nauči sam koristiti nošu i oslobodi se pelena,

Srečna su i bila prelepa ta vremena. Sa dve plate, istina, opterećene kreditima, mogao se na otplatu kupiti sav nameštaj, kućni aparati, italijanske zavese, slike  i sve one ostale stvari, koje u jednom domu nemaju neki upotrebni značaj, ali ga i te kako čine lepim i udobnim. Bunila se jedino kada je ceo jedan zid hteo zauzeti bibliotekom, sa knjigama koje je već imao i onim koje je počeo uveliko kupovati. U kući trebaju dve knjige, govorila je, sanovnik i kuvar, šta će mu samo toliko knjižurine? Tu je bitku, uspeo dobiti, ne bez velike borbe i solidne doze gorčine.

Uspeli su sve srediti i Milanov prvi rođendan je proslavljen u novom, STVARNO NJIHOVOM  stanu. Mališan je već pomalo nesigurno hodao, brbljao bez prestanka, nerazgovetno, ali se moglo primetiti da sklapa cele rečenice. Sav ponosan, otpevao je sa gostima rođendansku pesmu, pa ugasio  svećicu na skupoj rođendanskoj torti u obliku auta, okićenog plavim cvećem, jednoj monstruoznoj tvorevini koju su doneli njeni roditelji....Olizao malo fila, ispljunuo ga na novi tepih, a onda bez najave obema rukama zagrabio iz čokoladne torte sa orasima, koju je napravila baka po tati, obrisavši mirno ruke o nove pantalone i, ne obazirući se na majčine glasne i oštre grdnje, krenuo da cepa šareni papir na rođendanskim poklonima.

***************************
Za par godina napredovali su oboje na poslu i domogli se šefovskih mesta. Izlasci u restorane bar jednom nedeljno, zimovanja i letovanja, Nove godine u nekom hotelu sa 5 zvezdica... Garderoba koju poželi, cipele i tašne za koje joj zapadne oko...Novootkriveni pariski parfemi, kojih je skupila zavidnu kolekciju u rekordnom roku......Kreditne rate, izlizane inflacijom, više skoro da i nisu osetili i bilo je dovoljno para za skoro sve što su poželeli. Pa, skoro sve.....
                                                                                           
Niti jedno osmomartovsko putovanje u Trst, odakle bi se vraćala natovarena kesama sa, uglavnom stvarima za sebe, dok bi sinu kupila neku igračku, a njemu flašu pića, nije propustila. Pored zajedničkog letovanja u Grčkoj, odakle bi obavezno došla sa novokupljenom bundom, par tašni i nekoliko pari cipela, sprijateljila se sa direktorkom jedne putničke agencije.
Nije bilo sezone, kada bi joj ova predložila putovanje koje se nikako nije smelo propustiti i na koje je obavezno išla sama. Dete treba da pazi neko pouzdan, a i on baš ne voli mnogo boraviti van kuće, umiljavala se oko njega, dok je smišljala iz kojih će sve izvora nabaviti novac za šoping. Nije se protivio; želeo je da joj nadoknadi bar deo onoga, za šta su njeni roditelji tvrdili da je ostala uskraćena udajom......A možda bi ona isterala svoje, bez obzira na cenu, uz nedvosmisleno izraženu notu tvrdoglavosti, kojoj se nije mogao načuditi, pitajući se da li je to postojalo od uvek ili on toga nije bio svestan, jer se uglavnom sve odvijalo prema njenim željama.

Sve se to kotrljalo po nekom automatizmu, sve dok jednom, dok je sama kod kuće (on je vikend sa Milanom provodio kod roditelja, njoj je tamo bilo smrtno dosadno), dok je ležala u kadi tople vode, sa granulama jabukovog cveta i jasmina, belo vino na stočiću pored kade, blistalo je osvetljeno desetinama zapaljenih mirisnih sveća.....Bilo je prelepo, ali nekako...nekako to nije bilo ono pravo. A šta je to pravo, pitala se, paleći cigaretu? I začas, kao da je stalno bio tu negde, na njenom ramenu, spoznala je odgovor – ubijala ju je ta svakodnevna kućna rutina, koliko god da je bila oslobođena kućnih obaveza, čak je i Milana on vodio u obdanište i vraćao kući....Svaki dan je nalik na drugi, to ne može prihvatiti niti se pomiriti sa tim tatina i mamina princeza, kojoj su roditellji svojevremeno obećavali svet na dlanu....Ona diže punim plućima samo onda KADA POBEGNE IZ SVAKODNEVICE.....Kada je na nekom lepom putovanju, sama.....Kada je na službenom putu, koji su se, polako ali sigurno , počeli gomilati......

Život gde je prethodni dan u dlaku sličan kao onaj danas, samo se listovi na kalendaru menjaju, sa istim dosadnim obavezama, nije ono za šta je rođena!

Nema mnogo ljudi koji bez velikih lomova u duši mogu izdržati suočavanje, bolje rečeno, sudar izmaštanog sveta koji im se smešio još od detinjstva i neprekidno obećavao da stiže, tek što nije, pogotovo ako im neko stalno priča kako su za takav svet i život isključivo rođeni i svakodnevice, neglamurozne, obične, dosadne, ispunjene izluđujuće dosadnim poslovima koji se svakog dana ponavljaju i kraja im nema, pa veslaš i veslaš po okeanu, izgledavajući kopno, koje nikako da se pojavi i tako sve dok ne umreš.

Njene koleginice i poneka malobrojna drugarica (imala je jednu ili dve) živele su daleko lošije. Ništa joj to nije značilo; ona nije kao one, niti se uopšte mogu upoređivati i meriti, ona je sveopšta mezimica, svuda u centru pažnje, uvek jedna i jedina.

Gde je taj raskošni svet, koji su joj roditelji obećavali? Život, koji je sve više otaljavala nije bio to. Ni blizu.

On je bio prvi koji je primetio njeno ćutanje, eksplozije neraspoloženja, kada ne bi išlo po njenom, nezainteresovanost za sve, osim onog što je njoj činilo zadovoljstvo, agresivnu netrpeljivost prema svakom, bilo to i njeno dete, ako bi joj narušavali mir, kada bi i mališana otresla poput dosadne muve, ne primećujući njegove progutane suze i pogled pretučenog šteneta. I muža je jedva primećivala, odrađujući „bračne dužnosti“ samo onda kada je on insistirao, ležeći ispod njega bez grimase i pokreta, samo sa izrazom dosade na licu, koji nije uspevala da sakrije. Nisu se čak ni svađali – ne možeš uči u duel sa nekim, ko se odmah zatvori u sebe, poput školjke.

Proći će je to, nadao se i molio. Premlada se udala, kada sazri i stekne više saznanja o svetu, promeniće se i biti ponovno njegova zlatna devojka u koju se zaljubio i koju je tako silno voleo.

Brak se ne dobija na poklon, poput kuće „ključ u ruke“. Brak se gradi, danima, koji se pretapaju u mesece i godine, kompromis pa razgovor, razgovor pa kompromis...Vezivno tkivo čini strpljenje pomešano sa ljubavlju; tek onda je to čvrsta tvorevina, koja odoleva i orkanu, a kamoli običnoj oluji.




******************************

Uvek besprekorno doterana i obučena, hladna i odbojna, kao magnet je privlačila druge muškarce. Nisu je zanimali i nikada se nije upuštala ni u bezazazlene verbalne flertove, a kamoli vanbračne veze, Seksualnost joj nikada nije bila jača strana, a tzv.opsednutost seksom, koju je prebacivala i mužu, gadila joj se. Čitajući neki ženski časopis, shvatila je da nikada nije doživela orgazam. Nije to smatrala problemom.

Neosetno, osetila je da pliva u toploj, udobnoj, ali užasno lepljivoj žabokrečini. Nema talasa, nećeš se udaviti, ali sve su manje šanse da izvučeš noge iz mulja, koji te još vuče naniže.

Da bi pobegla od svog haotičnog sveta, tog crnog tunela kome nije videla ni kraja ni izlaza, iznenada je odlučila da prihvati poziv za 10-todnevni seminar u Dubrovniku. Radilo se o spoljnoj trgovini, oblast o kojoj je malo znala, ali, nema veze, neka se putuje, Dubrovnik je uvek bio san svih kancelarijskih kosmopolita na državni račun. Put je bio lak, išlo se avionom i brzo je stigla, raspakovala delimično veliki kofer, jer se nikada ne zna šta može zatrebati, obradovavši se kad je saznala da koleginica, koja je trebala biti sa njom u sobi, nije mogla doći, razbolelo joj se iznenada dete i da proslavi svoj samotni odmor u tišini, sišla u bar hotela „ARGENTINA“. Sela je, osvrnuvši se letimice po polumračnom lokalu, kada je videla konobara kako joj donosi čašu šampanjca, dok piće nije ni stigla da poruči.

Na njen upitan pogled, konobar je samo rekao – Gospodin sa Vaše desne strane – i već je za njen sto, kao da ga je maločas kupio, a ne banuo, seo njen kolega, koga je samo letimično poznavala, iz kratkih i retkih viđenja po hodnicima firme.

Prekrstio je noge, sipao i sebi punu čašu šampanjca, francuskog, kako je odmah primetila, orošene flaše u ledu i počeo da razgovara sa njom kao da su se mesecima dogovarali da će sve ove dane provesti zajedno.

Bez iskustva u flertovanju, ali sigurna u sebe i puna sebe, smatrala je normalnim da joj se ovako nešto desi. Jedino što nije mogla predvideti je da se odjednom osetila silno zainteresovanom, jednog trenutka je bila još umorna, tek pristigla putnica, da bi već sledećeg sama sebi delovala kao samosvesna i slobodna žena, koja zna i šta hoće i šta neće.

Milovao ju je njegov svileni glas, ispunjen mehurićima šampana, kojim je poslušno nazdravila, čim je on podigao čašu, koji joj je govorio koliko je prelepa, posebna, koliko već vremena skuplja hrabrosti da joj priđe....Čuj, skuplja hrabrosti....Pa, taj je prevrnuo svaku ženu ispod četrdeset godina, koliko je otprilike i sam imao, njegovim reckama se broja nije znalo, pola firme ga je zvalo „Ubode pa ode“, ali badava...Kao da joj je, sa onim mehurićima skupog pića, mozak ispario, primila se kao snajka na saučešće na njegov medeni glas, muka da te uhvati koliko je bio sladak, da na svetu ne postoji žena poput nje, ponekad sumnja da su je sa Olimpa spustili na ovaj svet.....

Trajalo je to celo veče, dok je slušala ode o svojoj lepoti, jednu ljigaviju za drugom, al, opet, ubedljive....Odveo je na večeru, prvi put je probala ostrige i jastoga, šampanjac, još poznatiji i sigurno skuplji, dolazio je za sto, srebrna posuda ispunjena ledom i flaša u njoj, sve jedna za drugom, plaćanje računa iz debelog svežnja strane valute i velikodušna napojnica;  dok nisu krenuli u hotel. Oduševio se što je sama u sobi, već je satima sam sa sobom kalkulisao kako se oslobiditi cimera;  na delić sekunde nakon što je zatvorio i zaključao vrata hotelske sobe, posegnuo je za njenom haljinom, usput joj oslobađajući i ljubeći čvrste grudi, a onda preklopio svojim otežalim,  skoro pa potpuno pijanim telom, zakucavši je za krevet svom težinom; par sekundi pokretanja levo-desno i već je klonuo na njeno rame.

Dotad se već rastreznila; odjednom su svi maligani isparili i razmišljala je hladne glave.

Za svoju prvu preljubu odabrala je dobrog ljubavnika. Perspektivnog! Sin jednog od čelnika pokrajinske vlasti, već je dobio mesto trgovinskog predstavnika u Bankoku,  vrlo skoro, ni sva meseca ga nisu delila od putovanja. Govorkalo se, nadalje, kako ga otac sprema u diplomatiju, maltene ga čeka visoko kotirano mesto u ambasadi u Vašingtonu. Sa takvim argumentima nije joj zasmetalo ni što je svega par santimetara viši od nje,  već primetni stomačić, koji više nije mogla prikriti garderoba, a retku proređenu tamnu kosu prebacivao je sa jedne na drugu stranu glave, nije skupila nos na njegov težak znoj čoveka koji se već pet godina nije napio – od onda samo doliva, adekvatnih isparenja....Dok se pokušavala malo pomeriti ispod njegovog preteškog tela, sa osmehom je pomislila kako je konačno ulovila „kapitalca“. Ćinjenica da novootkriveni Princ nije ni do kolena, što po izgledu, što po manirima i nežnosti njenom mužu tog trenutka joj nije značila baš ništa.

**************************
Nema tu nešto mnogo da se priča - potpuno hladne glave, upetljala se u preljubu za koju su, naravno, svi odmah saznali, prvo od njega, a posle toga nisi morao biti genijalac da ne shvatiš prirodu njihovog odnosa – neprekidno zajedno, njegova ruka više oko njene zadnjice, nego oko struka, vlažni poljupci nasred ulice i nasred hotela – nije marila. Niti je žuljala glavu sa kontracepcijom, jer tablete, zbog straha kako će se ugojiti, nije uzimala, oslanjala se na plodne i neplodne dane, a ti dani, kada se iz petnih žila trudio predstaviti sebe kao nenadmašnog ljubavnika, a ona se svakog dana pela na lestvici kandidatkinja za najbolje odglumljeno zadovoljstvo,  bili su baš oni OPASNI dani. Sve je to uopšte nije brinulo; u najgorem slučaju mislila je „valjda neće“, a ako se i desi „brinuću o tome, ako i zaglavim“

Jer, Princ je bio baš onakav muškarac, o kakvom je kao devojka sanjala i kog su joj želeli roditelji. Bar joj se u tim danima tako činilo.

**************************
Kada se vratila kući, još hladnija i odbojnija nego ranije, već posle par nedelja shvatila je da je – zatrudnela. Nema veze, tešila se, moj Princ je neženja, koliko je znam dece nema, možda mu je ovo dar sa neba. I prvi put, posle nekoliko godina, hladno i bezlično, razmišljala o razvodu.

Bez odlaganja mu je zakazala sastanak i saopštila srećnu novost. Za trenutak, mislila je da će se udaviti, ponašao se kao neko kom je snažnim udarcem izbijen sav vazduh iz grudi. Onda se nasmešio, obema rukama obgrlio njeno lice, poljubio je u čelo i saopšto joj kako mu ništa lepše nije mogla reći, pred ove presudne trenutke njegove karijere. Neka mu ostavi samo par dana za pripreme i onda će njih dvoje zajedno otploviti u zalazak sunca.

Za nepuna dva dana je njen Princ pobegao u Bankok, ne dajući nikom broj telefona i upozorivši roditelje da ne razgovaraju sa nekom ludačom, koja ga progoni, koliko god im njena priča delovala logično.

**********************
Ovakav razvoj situacije nije očekivala....Nikada, nikada nije ona bila ta, koja je ostavljena.

Imala je još uvek vremena za abortus. Međutim, ovog puta NJOJ nije padalo na pamet da izvrši pobačaj. Sve se desilo brzo, mislila je, šta, ako on razmisli, potraži je, a ona se oslobodila NJEGOVOG DETETA?

Uostalom, ako tako i ne bude, dete koje rodi će je zauvek podsećati na jedinog čoveka koga je, bila je ubeđena u to, istinski volela u životu. Njen muž? Dokle će uzimati sebi za pravo da odlučuje o stvarima koje se tiču NJENOG TELA.

Dok Princu nije mogla otkriti ni „a“ od adrese ili broja telefona, on je uvek bio tu, siguran i stabilan, mirna luka na uzburkanom moru. Kada mu je saopštila vesti, ozario se, podigao u vazduh i okrenuo se sa njom. Od sreće. Od miline. Od olakšanja što njihov brak neće ostati samo na jednom detetu, a već je skoro bio izgubio svaku nadu.

Gledajući njegovo srećom obasjano lice, na trenutak je, ali samo na jedan kratki trenutak, osetila grižu savesti. A onda se brzo povratila, gurnula nepoželjne misli duboko u podsvest, računajući termin i kada može očekivati porođaj.

Ova trudnoća, za razliku od prve, bila je teška od samog početka. Ko li je smo izmislio „jutarnje mučnine“ kada ona bljuje po ceo dan, kada bi stalno plakala ili spavala, kada je karlične kosti bole, kao da će je rasturiti na komade.

Sve su spremili, kupili novi beli krevetić sa svilenim ružićastim mašnama, jer su oboje bili ubeđeni da nosi devojčicu, a onda se približilo vreme porođaja i otišla je da donese novu bebu na svet.

Ni drugi put nije bilo lako, mada ne toliko dugo i teško kao prvi. Posle nešto više od 8 sati, iz drugog napona rodila je malenu devojčicu, guste crne kose. Kao i kod Milanovog rođenja, prvo je njoj poslao istu veliku korpu tamno crvenih ruža, a on se od sreće nije treznio dva dana. Prvo sin, sada ćerka, nema od njega na celom svetu srećniijeg čoveka.

***********************

Ostali su u bolnici punih 8 dana, jer je beba imala tešku fiziološku žuticu; svaki dan su joj po tri puta kontrolisali nivo bilirubina, kako bi na vreme uspeli izvršiti zamenu kompletne krvi. Pri prvom razgovoru sa internistom hematologom saopštio joj je da beba ima AB– krvnu grupu, dok oboje roditelja imaju 0+. Na izričito pitanje o čemu se tu radi – oćutala je. Šta je i mogla da kaže. Sada je bila potpuno sigurna da dete nije muževljevo, ako je možda i jednog trenutka i sumnjala. Žena uvek zna.

Kada su konačno pušteni iz porodilišta i stigli kući, vrlo brzo su ušli u rutinu od pre 5 godina, mada je sada tu bio i Milan, o kom su posebno vodili računa da se ne oseti zapostavljenim. Doduše, mnogo više on, nego ona, ali ne treba čovek biti sitničar.

Tako maloj bebi nisu potrebni gosti. Zato su stalno bili prisutni njegovi, a vrlo sporadično njeni roditelji. Ni jedni ni drugi nisu se mogli načuditi činjenici da postoje manje slični brat i sestra. Jer, dok je Milan bio plavokos, izrazito svetlle kože, Olivera se rodila sa gustom skoro kao gar crnom kosicom i tamnije kože, nego brat joj. Toliko je često plakala, da joj prvih desetak dana nisu ni videli oči, ali, kada je prvi put (začudo) ućutala i počela gledati lica oko sebe, iz krevetića su u roditelje, brata, dede i babe zurile tamno-smeđe oči.

Bio je zbunjen zbog toliko velike razlike između dece, ali se onda pojavio njegov otac sa pričom o pradedi Stevi, onom što je imao „špicname MURGAŠ“ iste takve kose, pa još i kovrdžave i takvih smeđih očiju. Genetika je čudo, rekli su svi i ostalo je na tome. Ali, papire iz porodilišta sa otpusnom listom, gde je nedvosmisleno bila upisana krvna grupa deteta ona je – sakrila.

**********************************************

Koliko je Milan bio miran i nekomplikovan za rašćenje, sve su te cehove platili kod Olivere. Do 6 meseci su je mučili grčevi, ali su joj do tog vremena krenuli rasti skoro svi zubići. Zahtevna, plačljiva, nije volela da bude sama i uvek bi tražila nečiju pažnju. Ona je proglasila kako ima postporođanu depresiju, tako da je sva briga o novorođenoj devojčici pala na njega i njegove roditelje.

Nije se žalio; bile su to slatke i nezaboravne muke. I nju je kupao  i presvlačio, hranio, ustajao noću da je drži uz sebe kada plače, jer je naprosto vapila za dodirom. To mirisno, pufnasto i mirisno-meko maleno stvorenje u njegovim rukama postalo je centar njegovog sveta, koliko god se trudio i ostalima davati dužnu pažnju. Ali, oni su veliki, mislio je, a ona je tako mala i nemoćna, toliko željna ljubavi, dodira i pažnje.

Kao što je, skoro potpuno sam podigao Milana do obdaništa, isto tako je uradio i za svoju, samo je to sebi smeo priznati, Oliveru. Devojčice su tako posebne, one su male manipulatorke i uvlakače, govorio je sam sebi kada bi bivao ljut, ali je bilo dovoljno da ga ona pogleda suznim krupnim očima i sve je bilo onako kako je htela. Ceo njegov život bili su – oni.

********************************
Koliko god da se trudio, pored oboje dece, solidnih materijalnih prilika, njihov brak se gasio, ali bolno i teško, poput velike gangrenozne rane. Ona nekada mila i dobroćudna devojka, postala je ogorčena na ceo svet i ni za koga lepu reč nije imala....Nažalost, takva je bila najviše prema njemu i deci......Jednostavno rečeno, nepodnošljiva.

Još je nekako on to mogao i podneti, ali deca...Uplašena, zbunjena, trzala su se na svaki šum, ubeđeni da su oni krivi što je majka ljuta na njih. Pa su je jednog dana, kada se ceo stan orio od njene vike zbog neke sitnice, oboje upitali, privivši se uz nju kao dva mačeta šta su to loše uradili i može li prestati da se ljuti na njih i da im OPROSTI, ako su jako pogrešili......

Prvo je zastala, očito zatečena pitanjem, a onda se onaj uobičajeno zli, ogorčeni pogled vratio u njene oči; proderala se da prestanu i ostave je na miru, a onda ustala, gurnuvši ih oboje od sebe – Milana, starog 11 i Olivere, stare 6 godina....

Bilo je to tako naglo i brzo da je jedva pogledom ispratio dešavanja, a kamoli stigao reagovati. Deca su, naglo odgurnuta pala, Milan na mekani tepih, ali Olivera prvo obrazom na ivicu komode, pa na parket.

Toliku količinu krvi nije video ni kada je njegovom ocu na svinjokolju veliki mesarski nož skliznuo na ruku.....Odjurio je po peškir, pritisnuo ga zanemelom detetu na lice, pa odjurio do komšije da ga odveze u bolnicu; sam nije smeo. Milan je takođe krenuo sa njim. Nije hteo ostaviti sestru ni ostati sa razjarenom majkom

Pacijenata nije bilo mnogo, devojčica se u njegovim rukama smirila relativno brzo, tek pokatkad ispuštajući još po koji jecaj, došao je hirurg, stavio joj tri kopče, šaleći se da se trudio da takvoj lepotici ne ostane ožiljak i......došli su kući.

Zatekli su mrtvu tišinu. Sedela je u tišini, pored nje na stočiću stajala je puna čaša viskija,koji je u polslednjih par godina postao njen redovni pratilac, već dobrano pijana,,,,, Odveo je decu u krevet, svakom dao po veliku čokoladu da jedu dok im ne pozli, poljubio ih za laku noć, rekavši da je sad sve u redu i da mirno mogu spavati.....I otišao da se suoči sa njom,

Nikada do tada u njihovom skoro dvanaestogodišnjem braku nije palo toliko teških reči. Rekla mu je kako je pun sebe, kako svesno sebe predstavlja kao velikog dobricu, samo da bi nju što više ponizio i ocrnio.

Trudio se da ne bude vike, deca su spavala, komšije načuljile uši kroz tanke zidove. Uzalud....Ona je sipala i sipala, neki gadan čir se otvorio u njoj i sada je sav gnoj morao izaći.

Onda je i on izgubio staloženost i strpljenje, stigli su do betonskg zida od koga dalje nije moglo. Rekao joj je da se ponaša kao zla veštica, prema svima i prema njemu i prema deci; ali da je on odrastao i može se odbraniti, ali deca su mala, nemoćna, a ona je sa njima gora od najgoreg neprijatelja. Milan kreće u pubertet, on je ipak jači, ali Olivera je toliko mala, krhka i osetljiva....Zar nema emocija bar za nju.

Kao pljusnuti lavor vode, one kojom se peru ulice nakon utakmice, zgromio ga je njen odgovor:
-         Šta se ti petljaš i šta se tebe uopšte tiče Olivera?  Šta me tako, gledaš, mamlaze, da, o njoj ti govorim! Prema Oliveri se ja mogu ponašati kako god želim ali ti....ti nemaš prava na to,  Ti joj nisi otac, bogu hvala i nemaš pravo da kažeš i jednu reč, kada je ona u pitanju! –

Dok je potpuno zanemeo od šoka i stajao, a soba se ljuljala oko njega, njoj očito nije bilo dosta drame. Ostalo je još otrova. Otišla je do komode u kojoj je držala svoja dokumenta i sa dna jedne fascikle izvukla papir, bacivši mu ga u lice:
-         Ja jesam popila, kretenu, ali nisam pijana. Evo ti dokaza, ako misliš da alkohol govori iz mene! To ti je Oliverina otpusnica, pogledaj joj krvnu grupu AB-. E, da znaš, prostačino seljačka, kada otac i majka imaju krvnu grupu O+, kao ti i ja, dete ne može imati ni jednu drugu, pogotovo ne Rh negativnu! I dvoje ljudi plavih očiju ne mogu imati smeđooko dete! Jesam li te sada ubedila naivna budalo?!


Nikada se nije mogao setiti kako je uspeo da bude toliko staložen i organizovan, dok je sve u njemu gorelo......Probudio je decu, spakovao im stvari, seli su u auto i otišli kod njegovih roditelja. Ujutro je majka javljala u njegovu firmu da mu je pozlilo u roditeljskoj kući. Istu tu priču ponovila je Milanovoj razrednoj i Oliverinoj vaspitačici.

Deca su se brzo oporavila, mažena i pažena u dedinoj i bakinoj kući. On je bio lud od bola i jada, neobrijan, neispavan; bez hrane je danima lutao po već izraslim kukuruzima, samo bi ponekad zastao da oliže rosu sa lista i ovlaži usta.

Mesec dana je ostao kod roditelja. Za to vreme, deda je zahvaljivao nebesima što je školski raspust i lekarsko opravdanje treba samo za sina, a ne i za unuke. Na snahine pozive je isprva samo kratko odgovarao da još nije vreme za bilo kakav razgovor, a onda se jednostavno više nije javljao.

 On je najviše bio sam, prelazio dnevno kilometre i kilometre, po vrelini ili kiši svejedno, razliku nije ni primećivao......Nije trebalo mnogo da omršavi 20-ak kilograma, bled kao kreč, sa podočnjacima skoro do već dobro izrasle brade.

Mesec dana mu je trebalo da se sabere, pokupi deliće svog rasturenog života. I onda se odlučio.

Vratio se kod dece, rekao im da se spreme, jer putuju u Novi Sad, zaustavio pokretom ruke oca i majku, dovoljno jasno im dajući do znanja da ga ništa ne pitaju, sve će saznati kada dođe vreme – i vratio se sa decom u Novi Sad

**********************
Koliko je agonija bila duga, epilog je bio kratak. Jednostavan. I surov.

Nije uopšte obraćao pažnju na njena histerično-vrišteće-plačuća uveravanja kako je SAMO ŽELELA DA GA POVREDI i ništa od onoga što mu je rekla, nije tačno.... Da je Olivera vezana za njega više nego za nju, pa ako već nju više ne voli, neka bar misli na to dete...

 Sačekao je da ostane bez glasa i onda joj jednolično mirnim glasom saopštio da ima 10 dana na raspolaganju da iznese sve svoje stvari iz stana i ono što smatra daje njeno, povede Oliveru i ode. Kuda, nijega interesovalo. Kod roditelja, kod ljubavnika, svejedno mu je.

Uporedo sa parnicom za razvod braka, pokrenuo je i postupak osporavanja očinstva deteta u braku. Dobio je nalaz tima lekara veštaka da se ISKLJUČUJE kao otac 99,98%.

U stanu su ostali on i Milan, nju je video samo jednom, tokom parnice, Oliveru više nikad. Zakleo je sina da sestri objasni, kada napuni 18 godina, da ju je previše voleo, a da je mogao živeti sa saznanjem da joj on nije biološki otac. Nadao se da će jednog dana, kada bude imala svoju decu, razumeti svoga TATU. Tu je reč, kada je mala bila u pitanju, tada izgovorio poslednji put.


Sve fotografije su prenete sa GOOGLE pretraživača



20. мај 2015.

OTAC ili TATA (1)








Izdvojili bi oni jedno drugo iz one bezlične većine mnoštva studenata u amfiteatru  nisu bili oboje toliko različiti od drugih – oboje nordijski plavokosi, svetle kože, a očiju toliko plavih, da ti se činilo kako ćeš potonuti kroz njih…. Od koga li su samo nasledili sve te osobine, pitali su se ostali, gledajući ih svakog ponaosob kako skoro lebde, jedva dotičući pod od uvek prljavog ultrapasa, boje koju nisi mogao nazvati ni žućkastom ni smeđom; skoro blještali naspram uvek isprljanih i išaranih zidova. Izdvajali su se od mnoštva smeđokosih, tamnije ili svetlije, farbanih plavuša, uvek sa bar malo izrastka, oboje visoki, tanki, dugih  vretenastih udova….Blizanci, a da nikada ni reči nisu prozborili, samo su prolazili jedno pored drugog na hodnicima, jer ista predavanja nisu pohađali, budući da je on bio stariji od nje celu jednu godinu. Ali, toliko slični, nisu mogli oči skinuti jedno sa drugog, još kada su se prvi put sreli.

Još se ona  nije baš toliko izdvajala iz mnoštva blajhanih plavuša, mada uvek skockana i doterana, koliko on u svojoj generaciji. Pravilnih crta lica, stasit, a vitak, svilenkasto zlatne kose, koju je šišao na kratko, onda kada su svi momci svoje ravne ili polukovrdžave uvojke, izrasle do ramena, nosili zavezane u rep, u inat zapanjenim roditeljima, navikli na uniformnost izgleda I ponašanja.

I kao u svim ljubavnim romanima i niskobudžetnim filmovima “B” produkcije, njihovi prvi kontakti bili su obojeni netrpeljivošću, jedva prikrivenom s njegove, otvoreno neprijateljskom s njene strane…Različitih godina na faksu, jedino predavanje koje su zajedno pohađali bilo je odbrana i samozaštita (da, baš se tako zvao predmet), profesor potpukovnik u penziji, neostvareni general po ambicijama, prepun amfiteatar studenata, koji su se upisivali na spisak prisutnih, jer bez redovnih dolazaka nisu mogli dobiti potpis…..i njih dvoje, svako u različitom redu, ali ona nešto povrh njega. Predmet dosadan, predavač monotoni davež, a on je baš pričao najnoviji vic, dok su se svi unaokolo grohotom smejali, kad je ona našla da reaguje – to nema smisla, neka se cerekaju napolju, možda bi neki i da prate predavanje, a ne mogu od larmadžija i bukadžija…..Okrenuo se, odmerio je, koliko je mogao, sasvim mirno izdržao sevanje plavih očiju sa najmanje dva sloja maskare, prokomentarisao da su učiteljice na drugom fakultetu, biće da je pogrešila zgradu  ….nastavio sa pričanjem, ovog puta novog vica. I nije više obraćao pažnju na njeno glasno negodovanje, dok se ona pušila od besa, nenavikla da je neko tako ignoriše.  Nisi stigao ni da

pljesneš dlanovima, kada su već pale teške reči, on je za nju bio prostačina i seljačina, ona, po njemu, isfolirana kvazi dama, realno veštica, pitao je gde joj je metla, kad je visokoumnu svađu gromoglasno prekinuo neostvareni general, urlajući kako na njegovim predavanjima mora biti tišina i kako će ih sve poizbacivati napolje…. Bez prava na polaganje ispita u prvom narednom roku.

Nije, od tada, bilo susreta, kada se ne bi prostrelili pogledima, ona kroz stisnute zube procedila “SELJAČINA”, on zamahao rukama kao da čisti pod metlom. Netrpeljivost, nemoguća za objasniti i njima, a kamoli okolini, crna i gusta, mogla se seći nožem.

Kada je to došao trenutak, da su, bez ikakvog razloga, odustali od skoro neobjašnjivog sukoba, gledajući se netremice, dok prvo njemu, a onda njoj nije počeo da se pomalja smešak, prvo u očima, a onda na usnama, niko nije znao. Tek, jednakom brzinom kojom su pali u prvi duel, buknulo je nešto snažno među njima, gorela je njena ruka u njegovim prstima… I više ih niko nije video drugačije, nego spojene – rukama, zagrljajem, vrelinom koja je isijavala iz njihovih usplamtelih očiju, dok joj je milovao svilenkastu ravnu kosu, slobodno puštenu na ramena, u vreme kada su sve devojke mlatile sa “minivalovima” i toplim uvijačima.

*************************

Lepi, slični i privlačni do te mere da im niko nije ni zavideo, jer ne možeš zavideti savršenstvu, nerazdvojni u svakom trenutku, koji su mogli otkinuti od obaveza, bili su zlatni par celog fakulteta, sijamski blizanci, kako su se šalili ostali, govoreći da je to jedinstveni slučaj blizanaca, spojenih posle rođenja, a statusa različitog, da veći nije mogao biti; čak su se i nebo i zemlja činili bližim. Ona – jedinica, mezimica sa ocem pilotom, zaposlenim u uglednoj stranoj kompaniji, retko kod kuće, ali uvek ruku prepunih poklona i dobre zarade, toliko da majka nije ni morala da radi, odgajala je i podizala kćer lepoticu, koju je čekao ceo svet; ona sa svojom sobom, prepunom plišanih velikih igračaka i lutaka iz celog sveta, svetlo žutih zavesa od markizeta, nabranih bogato na prozoru, svilenim vijetnamskim tepihom na podu, u vreme kada je i “Sintelon” bio san za mnoge, uvek najbolje I najmodernije obučena, prvo što se pojavi u časopisima bilo je njeno, sopstveni auto, nakon što je ispolagala prvu godinu….I on, treće dete u porodici iz varošice na dva sata vožnje drndavim autobusom od Novog Sada, ali uvek uredan i pristojno obučen, ilegalac u domu, jer su i ovako i roditelji i sestre skoro gladovali da bi se voljeni sin i brat mogao školovati. Nije im to smetalo ili su tako bar onda mislili.

Postao je inventar u Studentskoj radnoj zadruzi, tražeći najteže, ali najbolje plaćene poslove…Istovarao šlepere i šlepere raznorazne robe, kopao kanale za tek modernu kanalizaciju u okolnim selima, učio po cele noći, pokušavajući da ispravi bolna leđa, jureći ispit za ispitom…. Ništa mu nije bilo teško, jer je novcem, koji je zarađivao mogao obezbediti svojoj princezi izlaske i večere po izvikanim restoranima, ruže dugačkih stabljika i plave irise, kad bi im bila sezona, tako slične boji njenih očiju, bombonjere u plišanim kutijama, zlatne narukvice sa privescima u obliku srca…Jer, smatrao je, ne postoji niti jedna jedina lepa stvar na ovom svetu, koju joj može uskratiti.

Njihovo prvo vođenje ljubavi, kada je uspeo da izbaci cimere, stavi tek kupljenu svilenu noćno-plavu posteljinu, uz desetine zapaljenih sveća i belo vino, koje se hladilo u plastičnoj kanti, pozajmljenoj iz domske kuhinje, napunjenoj iskamčenim ledom, uz čaše od najtanjeg stakla koje je mogao pronaći, one sa visokom nogicom, bilo je toliko prirodno i logično, a opet, uzbudljivo da bi mu i sat brže zakucao, kad bi se setio njenog prelepog tela, svilene kože, na kojoj su goreli njegovi uzdrhtali prsti…Bol, koji je gasio poljupcima, ljubeći joj suzne oči….Bio joj je prvi muškarac i to mu je to bilo nekako….normalno. Tada se i očekivalo da devojke budu nevine.

Imao je on par njih i pre nje. Ali, niti jednu  nije voleo niti smatrao svojom kao nju.

**************************

Prvi izostanak menstruacije dočekala je u suzama, a on sa oduševljenjem. Možda jesu mladi, ali to je njihovo dete, začeto u ljubavi, spremno da se rodi i odraste voljeno. Uostalom, studije su mu pri kraju, ni njoj nije ostalo još dugo. Kada se beba rodi, on će već biti zaposlen, moći će izdržavati svoju porodicu.

Sa nepunih 22 godine, ona nije bila spremna za dete i obaveze. Od kad zna za sebe, uvek je o njoj brinuo neko drugi, rasla je i odrasla bez ikakvih obaveza, osim da uči i završi fakultet. Osim učenja, nije postojala niti jedna druga stvar, koju je morala da radi. Nikada nije skuvala ručak, uzela usisivač u ruke, ispeglala nešto…Majka to nije ni tražila ni očekivala od nje. Ni da se budi, kada nema predavanja, dok se ne ispava….U podne, u podne, nije bitno, čekala ju je uvek skuvana kafa I isceđen svež sok. Kad joj se čitalo, čitala je, kad bi poželela da se vidi sa prijateljicama, to je trajalo i satima. Ceo svet čeka na nju, govorili su joj roditelji čim je mogla to da razume, putovanja, učenje stranih jezika, skupa garderoba i unikatni nakit, sve je to moglo biti njeno. Ako se, naravno, uda za onog ko joj to može priuštiti. Siromašni provincijalac, možda perspektivan, ali praznih džepova, nije odgovarao čvrsto i duboko ukorenjenim kriterijumima i već okamenjenim predrasudama.

Svako vreme ima svoje breme. Ona nije bila spremna ni voljna da ga prihvati. On to nije smatrao teretom.

Njihova prva žestoka svađa usledila je nakon njenog saopštenja kako je već zakazala abortus. Tada je prvi put, otkako su se počeli zabavljati, podigao ton na nju, nakon što ju je satima ubeđivao….. I molio…. Tek posle, kada je smogao snage “vratiti film unazad”, setio se da nije vikao, urlao je, izgubivši svaku kontrolu. I takvim tonom joj saopštio da se ne pita samo ona, da je dete I njegovo i da će ga roditi, makar je privezao za krevet u kući nekog od svojih školskih drugova, kako je ne bi njeni našli, dok god ne bude prekasno da naudi NJIHOVOJ bebi.

Nikada nije saznao koji su je to razlozi naterali da odustane od namere da prekine trudnoću. Nadao se da se majčinski instikt probudio u njoj, da je razumela I prihvatila njegove argumente.

************************

Kada se ima volje, onda i jako komplikovane situacije mogu biti brzo razrešene.  Trebalo je mesec dana da nađu podstanarski stan, čiju su jednogodišnju zakupninu, sređivanje i opremanje platili njegovi roditelji iz izvora, koji su mu za sva vremena odstali nedokučivi. U kratkom vremenu su se uselili u svoj novi dom i začas je sve bilo kao da su oduvek tonuli u san i budili se zajedno. Osim poneke sitne poteškoće.

Njeni roditelji…..Zapitao se tada, po prvi put, šta to sa njim toliko ne valja, da se prema trudnoći I braku svoje kćeri postavljaju kao prema najvećoj nesreći u životu. Normalan je, izgledan, staložen, vredan, za koji mesec fakultetski obrazovan, sigurno neće ostati nezaposlen, odan kući i svojoj budućoj ženi, ne uleće iz avanture u avanturu, ne pije, nije kriminalac. Ništa nije vredelo.

Golja uvek ostaje golja, govorili su, kao da vode poreklo direktno iz dinastije HESSEN DARMSTADTA.

Njihove simpatije sigurno nije mogao pribaviti ni izričitim protivljenjem (pre)skupoj i razmetljivoj svadbi. Oni su za kćer jedinicu želeli venčanje iz snova, sa tri stotine gostiju, ruzmarinom, muzikom, mladenačkom tortom na nekoliko spratova….. Imali su pravo da sanjaju o tome. Nemaju desetoro dece, nego samo nju, jednu i jedinu. A on, onako mladalački arogantan, bez imalo dara za diplomatiju, ako je to uopšte i bilo moguće, smatrao je da će taj novac, razbacan na pokazivanje i prikazivanje statusa i “nivoa” daleko korisnije poslužiti za stvaranje i opremanje doma, u kom će živeti i njihovo unuče. Zato ih nije utešila ni prelepa, ali nažalost iznajmljena, venčanica, sa buketom bledoljubičastih orhideja, ogrlicom I minđušama od prirodnih bisera, čudom spasenih i sačuvanih kroz desetine godina, pravi poklon snahi od njegove majke – jedini ostatak nekada ,solidnog bogatstva ugledne trgovačke kuće, ni diskretno svečan i lep ručak u jednom od najlepših novosadskih restorana. Došli su na venčanje, sa izrazom lica i ponašanjem nekoga ko se zadesio na pomenu, a ne svadbenom ručku.

*********************
Uselili su se u svoj stan.

Njene naizmenične napade plača, pa onda skoro histerične veselosti pripisivao je hormonima. Koliko god da je pazila, ipak se ugojila nešto preko 10 kilograma, pa je većinu vremena, koju je od sna I odmora otkidao za nju, ubeđivao da je kao Kanaređova slika, putena, lepa i raskošna…Nije mu verovala, ali je ipak uspevao da joj izmami osmeh. Jurio je po celom gradu, tražeći prve jagode, tek ponegde stidljivo izložene, kupovao najfinije belgijske čokolade, koje je mogao pronaći….Masirao joj satima otečena stopala i listove, ruke, oteklih prstiju….Bez kraja i prestanka ubeđivao je da je najlepša žena, koja je kročila u rajski vrt….Trljao joj bolna leđa, podmećući jastučiće pod njih, pa bi, kada se oraspoložila,  birao sanjom ime za dete – Olivera, za devojčicu, Milan za dečaka. I nikako nije mogao poverovati da ih je zadesilo toliko sreće – zajedno su, vole se, njihovo dete će ukoro upotpuniti celinu i napraviti je čistim savršenstvom.

Preostalo je tek nešto više od mesec dana njene trudnoće, kada je diplomirao i već u narednih dve nedelje dobio posao u dobroj, uglednoj i solventnoj firmi. U varijantu je uskočio njegov otac; obratio se za pomoć zemljaku, koji je opet imao zemljaka što može sve učiniti jednim telefonskim pozivom…. Uglavnom, već se osećao starim i iskusnim radnikom, uprkos neugodnom saznanju kako posle završenog fakulteta ne zna ni dopis da napiše, a kamoli nešto komplikovanije, kada im je oboma postalo jasno da porođaj počinje i odlazak u porodilište ne sme biti odlagan ni minut, bar im je, onako neiskusnim, tako delovalo.

Nakon puna 24 sata i bezbroj telefonskih poziva (već su mu i glas prepoznavali, nezainteresovano govoreći kako nema ništa novo), 24 sata koji su mu se činili dužim nego ceo njegov život do tada, na ponovni poziv, umesto ko zna koliko puta saslušanog odgovora, koji kao da je izgovarao automat, čuo je čestitku - dobio je zdravog i krupnog sina. Onako sluđen, dok su otac i majka bezuspešno pokušavali da ga smire, odjurio je da kupi korpu tamno crvenih ruža, pa onda zauzeo busiju ispod prozora na drugom spratu ronđavog i skoro u raspadnom stanju porodilišta, iako su mu očevi pored njega, koji su isto šetkali, povremeno dozivajući svoje žene kroz jedva odškrinute prljave prozore, govorili da će se načekati, to traje dok je ne dovedu u sobu, bolje da ode i nešto popije. Nije hteo. Čekao je sve do večeri, dok kroz staklo nije video njen lik  i podignutu ruku kao znak da ga je videla i zna da je tu.

Kada su je, nakon tri dana pustili kući i kada je primio maleni, uplakani zamotuljak u ruke, kao gromom pogođen, skoro ga je oborio nalet ljubavi prema tom nemoćnom stvorenju, koje je deo i njegovog tela. Koliko god da je čitao o tome, slušao od svojih roditelja, od prijatelja i poznanika, shvatio je da ne postoje reči kojima se može opisati ni dočarati snaga ni silina emocija, koje su ga  plavile u talasima. Zagrlio je i svoju ženu, trudeći se da prikrije strah od njenog bledila i dubokih tamnih podočnjaka, vodeći svoju porodicu u njihov dom.

Onih prvih, haotičnih mesec dana, kada je maleni Milan skoro neprekidno plakao, kako reče babica zbog grčeva, ona jecajući hranila bebu, još nenaviklih i preosetljivih bradavica, sa ožiljcima od epiziotomije, zbog kojih nije mogla ni da se čestito okrene u krevetu, a kamoli da sedi – prošlo je tako brzo, skoro da nije ni primetio kada. Njegovi otac i majka podmetnuli su leđa, otac je sređivao po stanu po još neku preostalu sitnicu, išao u nabavku, tražio u junu sveže narandže, jer je samo taj sok mogla da pije….Majka je spremala, kuvala, prala i peglala bezbrojne mašine pelena, benkica, švedskih gaćica i mnogo toga čemu ni nije znao ime, presvlačila bebu i prinosila je na dojenje, s tim da bi njoj prethodno pomogla da  presvuče spavaćicu skorelu od krvi  mleka. Njeni roditelji su bili cela dva puta, nisu se skoro ni videli od ogromnog plišanog panda, za koga se odmah zakleo u sebi da ga beba skoro neće dobiti, jer je velika životinjka uplašila i njega, a kamoli ne maleno dete; prvi put….Drugi put došli su sa profifotoaparatom, napravili par stotina snimaka bebe i svoje kćeri, koja se još uvek bleda i iscrpljena, sklanjala od objektiva, majka je otresla nepostojeću mrlju na suknji, otac, pogledavši na sat veličine osrednjeg slanika, ustao, rekavši kako mora da ide, uskoro ima let, “a i bebe nisu tako interesantne dok malo ne porastu” i….otišli. Trudio se da ne gleda u njene suzne oči, izbegavajući pogled koji je govorio koliko joj ništa nije bilo jasno.

I on je, čim se vratio sa posla, presvlačio dete, uveče ga kupao, mazao Pavlovićevom mašću osetljive i nežne prevoje, puderisao ih talkom, ustajao bi noću na sam prvi njegov uzdah, nosio ga satima, samo da bi ona mogla da odspava….Dok bi zagnjurio lice u svilenkasti vrat, svež od dečijeg pudera, na ruci mu stajala topla glavica, koja je mirisala na nevinost, čistoću i bezgrešnost. Znao je da je napravio pravi potez, sujeverno se plašeći tolike sreće, koja ga nije napuštala ni jednog trenutka…. I da mu je život bio potpun onog samo onih trenutaka kada bi grlio njih dvoje, u širokom bračnom krevetu, držeći zaštitnički nju jednom rukom, a drugom privijajući sebi mirisnu, toplu i nežnu pufnicu.

- kraj prvog dela -



Fotografija preuzeta sa GOOGLE pretraživača

13. мај 2015.

OTETO





Josef Leibl došao je na svet u sam osvit 20-og veka
, u jednom malom selu na obali Dunava, na krajnjem jugu Austro-Ugarske, blizu Srbije, u kom su živele mahom podunavske Švabe, sa nešto malo Mađara i Srba.  Kada su ga, onako krvavog zbrčkanog, zamotanog u zagrejani čaršav, stavili na ruke majci, iscrpljenoj skoro trodnevnim porođajem, oglasio se prvim krikom, kao da je znao da će život, u koji tek beše stupio, biti tegoban i pun nevolja.

Željno je bio čekan, jer su roditelji već imali tri devojčice, pa su rođenje sina doživeli sa olakšanjem. Ženska deca odrastu, udaju se i odu, a sin ostaje da se brine o imanju i roditeljima, svakog dana sve starijim.

Die Familie Leibl je bila vredna i radna. Otac Stefan je uvek govorio da nisu bogati, ali nisu ni siromašni. 7 – 8 jutara zemlje, kuća od naboja sa velikim prednjim dvorištem u kom je majka Marija odmah po udaji posadila voće, prepuno cveća, popločano, čisto i uredno, drugo dvorište- ekonomsko sa kokošarnicima i svinjcima, velika bašta....Dovoljno da porodica živi udobno, jer kada imaš zemlju sa koje žanješ svoje žito i bereš svoj kukuruz, kada imaš baštu, prepunu pod konac zasađenog povrća, pun svinjac i živinarnik, onda gladi nema niti je sme biti.

Svi su radili – otac je obrađivao zemlju i namirivao stoku, od tek napupele zore do mrklog mraka, majka se starala o bašti i živini, devojčice, kako je koja stasavala sve više su se uključivala u kućne poslove i njihovo je bilo održavanje kuće, a mališan je sa nepunih šest godina počeo da pomaže ocu; najpre da preže i raspreže konje, očisti svinjce i daje im hrane i vode, pa sa ocem na njivu.

Samo je zimi, u dugim večerima, dok su u peći plamsala drva, koje bi otac sam leti pokupio na Dunavcu, kada se povuče naplavljena voda, bilo vremena za priče, pesmu, za štrikanje i ručne radove, u koje su sve devojčice uključivane, čim su znale držati iglu u ruci, učene od malih nogu da svoju devojačku spremu moraju same izraditi.

Srečno je i mirno bilo Josefovo detinjstvo. Igrao se nedeljom, nakon povratka iz crkve, sa decom iz ulice, kada je majka kuvala supu, beli sos i pohovala piliće, sa obaveznim kolačima sa višnjama, odlazio leti da peca, pecaljkom sačinjenom od pritke za pasulj, gde je na tankom kanapu bila vezana udica,; niko nije bio srećniji od njega, kada bi se vratio kući, a na žici nosio nanizane  zlatne karaše, koje bi morao sam čistiti, a onda majka pekla u crnoj tučanoj tavi.

*************************

Došla je 1916.godina. Josef je samo iz razgovora starijih načuo da se nešto dešava, da je rat, ali ga to nije mnogo doticalo, niti je imao vremena za to. Kako  je rastao i raskrupnjavao se, radio je jednako kao i otac, sve su se sestre poudavala, pa je u kući, on bio najmlađi. I morao da sluša.

Kada je stiglo neko pismo zvaničnog izgleda, nije ni znao o čemu se radi. Tek su ga majčin plač i očevo sumorno ćutanje okuražili da pita šta se dešava, da bi saznao kako pappa mora da ide u rat, dobio je poziv, kome odbijanja nema. Tek je u obližnjoj varošici, na železničkoj stanici, video mnogo očeva svojih drugara iz sela, već u uniformama, sa ruksacima u koje su uplakane žene uspele da ubace parče slanine i veknu hleba. Kada ga je otac zagrlio na rastanku, govoreći mu kako je on sad veliki momak i njemu ostavlja na brigu majku i imanje;  dok se majka gušila od plača, presekao ga je neki težak osećaj da je sve konačno i da oca vidi poslednji put.

Nije prošlo ni tri meseca, kada je stigao telegram sa crnom štraftom – Stefan Leibl je poginuo, stradao je negde na ruskom frontu, ni kosti mu se ne znaju gde su. Tada je prvi put iz glasa plakao, sakrivši se iza čardaka,  da  ne bi otežavao još više potpuno izgubljenoj majci.

Nikada Marija muževljevu smrt ni prihvatila, a kamoli prežalila, nije. Ubrzo je počela da poboljeva, za nekoliko dana je ostarila 30 godina, posedela, savila joj se leđa....Oči su joj zasvetlele samo kada bi pogledala u svog snažnog, vrednog i poslušnog sina.

Napunio je Josef 18 godina, kada je u apoteci, odlazeći po lekove za sve slabiju i bolesniju majku, upoznao Teresiu, tri godine stariju od njega, apotekarevu kćer, koja je morala prekinuti školovanje u pansionatu u Beču i zaljubio se u nju, onako silno i snažno, kako to samo mladost može. Teresia mu je uzvraćala osećanja i brzo su se venčali, uprkos žestkom protivljenju njenih roditelja, jer se apotekarska kći, još školovana za damu, morala udati za sebi ravnog, a ne za ćutljivog siromašnog seljaka. Obzirom da je već bila punoletna, nisu joj mogli zabraniti, ali je dobila mali miraz, tek toliko da se ne kaže kako je devojka puštena iz kuće bez ičega.

Nije se Josef na to obazirao, bio je najsrećniji čovek na svetu, jer je njegova mlada žena olakšala poslednje dane svekrvi, koju je pokosio veliki grip 1918.godine. Sa uzdahom je pomilovala sinovljevu i snahinu ruku, okrenula se prema zidu i otplovila u beskraj, da se pridruži svome stradalom mužu sa kojim je život provela i decu izrodila.

************************
Kada ti je dan ispunjen teškim seljačkim poslom, vremena za tugovanje nema. Teresia, koja je iz svog prethodnog života ponela samo ljubav prema muzici, svirajući svake nedelje na svom devojačkom klaviru, preuzela je brzo i vešto sve poslove svoje pokojne svekrve. I odmah zatrudnela.

Rođeni su jedan za drugim dva dečaka, Stefan (kao deda) i Joachim, pa dve devojčice. Već je Teresia bila ubeđena da je sa decom gotovo, kad je došlo i peto dete, Ulrih.

Sada je Josef morao brinuti za šestoro usta i nije mnogo pridavao značaja što živi u novoj državi, zvanoj Jugoslavija i što u kući treba držati sliku Kralja, a ne Cara. Vlast je vlast, umovao je, svaka se valja poštovati, porez plaćati na vreme, zemlja obrađivati a stoku namirivati. Neka su njegova Teresia i dečica dobro, a ostalog će biti, tešio se, dok bi u četiri sata ustajao iz još toplog kreveta, jer posao nije čekao baš nikoga.

Počela je porodica napredovati, kupilo se još malo zemlje, od ono okrnjene očeve imovine, što je otišla Josefovim sestrama u miraz. Pa onda prva krava, ubrzo posle nje još jedna, tako da je preostajalo dovoljno mleka da se pravi sir i kajmak za prodaju; seljaku niti jedna dodatna para nije suvišna, svaka će biti uložena u kuću.

Radeći i štedeći, štedeći i radeći, skuckali su Josef i Teresia neku ušteđevinu, trajalo je to godinama, pa su rešili da naprave malo bolju kuću, sa više mesta za njih dvoje i njihovo petoro dečice. Deo po deo rušena je stara kuća, dok je kupovan materijal, da bi se na kraju Leiblovi stisli u kući jedne od Josefovih sestara i za tri meseca je sagrađena nova kuća. Od naboja, ali velika, sa sobom do ulice, dugačkim  gankom (hodnikom) , popločanim žućkasto-bordo keramičkim mozaikom, iz koga se ulazilo u kuhinju i sobe, gde su spavala deca. Josef i Teresia su, kako to i priliči domaćinima, za sebe zadržali onu najlepšu prednju, uličnu sobu. Iznad cele kuće je bio tavan, najvećim delom za ovršeno žito, a tek pri kraju za krunjeje kukuruza, koji se nastavljao u senik, pa na kraju bio spojen sa čardakom za kukuruz.

Kroz  čamovim daskama obložen deo, što je odvajao i štitio od mirisa stoke prednje dvorište, popločano ciglama, uredno i čisto kao apoteka Teresiinih roditelja, sa puno muškatli, sve do poslednjeg crvenih, jorgovana i jasmina, a na bedemu prema ulici mnoštvo divljih hibiskusa, dok se sunce jedva probijalo kroz več odrasle vočke, od kojih je svaka uveliko i izdašno rađala;  kroz posebna vrata se išlo u tzv.ekonomsko dvorište, gde su carevale kokoške, a iz štala za konje i krave, te obora za svinje, jutrom i večerom dopirali zvuci žedne stoke, a odatle – u veliku baštu, sa redovima i redovima kao pod konac zasađenog povrća, koja je, zahvaljujući vrednim Teresiinim rukama, bila prebogata, a onda i deci, jer su znala da moraju majci pomagati; dečaci doduše ređe, dok su manji i ne stasaju do njive, devojčice neprekidno, naravno, nakon što spreme sobe; hranila porodcu, a ostajalo je i za pijacu.

I, kada je kuća bila konačno gotova, okrečena u bledo žuto, sa tamno braon podestom, sa lepim, nekoliko stepenika podignutih, vratima za pešake, velikom drvenom kapijom, ofarbanom u tamno braon, kao i podesti na kući i zidanoj ogradi, između dva mala tavanska prozorčića, ponosni Josef je napravio tablu, okrečenu u istu bledo-žutu boju kao i kuća, sa natpisom:

J O S E F    L E I B L    1938

Tako je ispunio obavezu svakog muškarca, koji mora sagraditi kuću u kojoj će udobno živeti žena i deca, koju je sa njom izrodio, kuću koja će za sva vremena svedočiti kako je JOSEF LEIBL bio čestit, vredan i domaćinski čovek.

.................................................

Sreća je relativna i varljiva stvar. I nikada ne traje dugo

Za neke, nju su činili kovčežići prepuni dukata, onih veliki sa likom Cara Franca Jozefa, koji su mogli priuštiti višednevne provode po Pešti i Beču, sa rekom šampanjca i lepim ženama, svilene haljine, pariske šešire i blještav dijamantski nakit.

Za druge, kao Josef i njegovi prijatelji, to je bilo dobro snadbeveno domaćinstvo, desetak jutara zemlje koja su mogla prehraniti porodicu, a da i pretekne, zdrava stoka u štalama i svinjcima, stotine živine, koja je čeprkala po travi i svake večeri davala divna sveža jaja, još pomalo krvava, tavan prepun kobasica i šunki od njihovih svinja, na stolu svake večeri toplo, sveže pomuženo mleko i sir od njihove tri krave, rakija koju je pekao od njihovog voća.....A prvo i najvažnije, vredna, skromna i privržena žena i još bolja majka, dobra i poslušna deca, od koje je malo odskakao samo najmlađi Uli, uvek negde na Dunavcu, gde je pecao i u školjkama tražio bisere za majku, ali  toliko umiljat i drag, da ni otac ni majka mu jednostavno nisu imali srca da ga grde.

Josef Leibl (Lajbl) je sebe smatrao jako srećnim čovekom.
******************************

Skoro neprimetno prikrala se 1941.godina.

Još u toku te zime, kroz selo je počela marširati neka mlađarija, uglavnom sve lumpen proleteri, jer tu deteta iz čestite kuće nije bilo, u zelenim uniformomama, pojavilo se i udruženje „KULTURBUND“, pa se najednom počeo pominjati  DER FUHRER i LEBENS RAUM, sa obaveznom himnom DEUTSCHLAND UBER ALLES.

Nije mnogo obraćao pažnju na njih, samo bi ponekad slegnuo ramenima, pitajući se odakle tim ljudima vremena da se mlate sa glupostima, kada ni on, ni iko od njegovih ukućana nije znao kog će se pre posla prihvatiti.

Momci su stasali, radeći uz oca ravnopravno i istom snagom, kao i on nekada uz svog, devojke se udale u dobre kuće, a bilo je i već nekih naznaka o unucima. Teresia se radovala, vezući benkice i štrikajući kapice i cipelice.

*****************************

S početka jedva primetno, a onda sve neumitnije, shvatio je Josef da se život počeo jako komplikovati, da je sa srećnim vremenima gotovo. Koliko god da se trudio gledati samo svoju kuću, svoju porodicu i svoj posao, nije mogao ostati ravnodušan na neprijatne promene u njegovom neposrednom okruženju.

Ljudi su se promenili; većina se povukla u sebe, iz dvorišta nisu izlazili osim do njiva, dok je nešto malo lumpenproletera počelo šetkati u uniformama....Krenuli su neki silni popisi, što imovine, što ljudi pogotovo onih mlađih, niko nije smeo ići bez  AUSWEISS-a, a onda je svima u selu stigla naredba o obaveznoj predaji žita, kukuruza, stoke....I to sve u zamenu za obveznice, sa kojima niko nije znao šta će.

Pa se počeo slaviti napad na Sovjetski Savez...

Neće biti dobro, sa zebnjom je shvatao, ovo se ne može drugačije završiti nego katastrofom.

*********************************

Jesen se tek nazirala, kad je kurir doneo dva zvanična pisma – pozivi za mobilizaciju, naslovljeni na dva starija sina Stefana i Joachima, sa nedvosmislenom i krupno označenom pretnjom privođenja. Teresii su grunule suze, a njemu, po drugi put u životu, nešto oštro preseklo grudi. Odjednom je opet video voz, što mu ono davno odnese oca, da ga više nikad ne vidi.

Odoše njegovi momci; trudio se da teši očajnu Teresiu, krijući sopstveni ledeni strah, dok su retko pristizala pisma od sinova, sa više cenzurisanih crnih redova od ono malo priča da se ne brinu. Onda je i to prestalo, čekanje puno neizvesnosti im je oboma potpuno oduzelo san.

Negde pred Božić, nikada sa manje radosti čekan, do te godine, jedva dorasli uniformisani momčić je zakucao na vrata, pružio im telegram sa crnom trakom i pobegao.....

Odmah je znao.... Ukočenih prstiju, koji ga nikako nisu hteli slušati, pocepao je omot da bi mu pred  već vlažnim očima zaigrala slova, hladan birokratski tekst koji mu saopštava kako su i Stefan i Joachim poginuli za REICH.

Magnovenje crnje od noći, gomila ljudi kojima se imena ne seća, a odrasli su zajedno, Teresia luda od bola i jada, oštra probadanja u grudima....sve se to smenjivalo brzinom, koje nije ni bio svestan, dok je posrtao obavljajući sve ono što se mora, jer je neko morao imati snage. Nije imao koga sahraniti, za tela se nije ni znalo gde su; nije bilo groba gde se mogao isplakati, niti staviti slike na spomenik, da makar tu na svetlosti vidi njihov lik. Kuća, tako ponosno i srećno sagrađena, otežala je tišinom. 1941.godina je na izmaku.

**************************

Onih tri naredne godine, iscurelih u crnom magnovenju,  jedva se i sećao. Obrađivao je zemlju, brinuo se o stoci, koja je počela jedno za drugom, da ugiba, u bašti je ponešto malo začeprkao, da ne bi gladovali, jer se Teresia – slomila. Samo je sedela, često i pored ugašene vatre, sa kolutovima presnog krompira privezanih za čelo. On je počeo pušiti, prvo desetak cigareta dnevno, dok više nije prestajao gasiti, na žaru prethodne, palio novu. I noći i noći proveo šetajući po opustelom dvorištu, da ne gleda izbezumljenu ženu svoju, kako, suvih zglaslih suvih očiju, u kojima više nije bilo suza, nepomična gleda u jednu tačku.... I jedino se sećao mrmljanja pokojne majke kako je nebo visoko, a zemlja tvrda. Tek tada je shvatao na šta je mislila.

Spoznao je da bol ima boju – bleštava belina, kroz koju pokatkad promiču senke.....I krvavi led u grudima, koji prži dušu.

***************************

Tiho i naizgled sporo, počela je i 1945-a godina.

Tek je nešto zasejao na svojih par njiva, otaljavajući to kao i sve drugo, što nije pitalo može li i ima li snage, kada je, onako bezvoljan, čuo da DEUTSCHLAND UBER ALLES gubi rat...Da je gotovo. Nije mu to ništa značilo. Njegov se svet srušio onog decembarskog dana, kada mu je stigao telegram, crnog oboda.

Još su voćke cvetale, kada je stigla nova vlast, sa kolonom mladih namrgođenih vojnika. Već dan kasnije, na ivici nasutog puta, kod samog ulaza u selo, strgnuta je ranija tabla sa nazivom sela i osvanula nova, sa crvenom petokrakom i nevešto napisanim crnim slovima – BAČKO NOVO SELO.

Vreme, koje je dotad stajalo, pojurilo je kao tek pušten, a dugo zatvoren, mlad ždrebac.

Prošlo je svega nekoliko dana, ni cela sedmica,  kada je Josefu Leiblu, stigla NAREDBA – da je, kao pripadnik okupatorske fašističke Nemačke dužan U ROKU OD 24 SATA sa svim ukućanima NAPUSTITI KUĆU i predati je OSLOBODIOCIMA. Od stvari smeju poneti samo tri presvlake, malo hrane, a sve ostalo – SVE dragocenosti, pokućstvo, odeća, rublje, zalihe hrane, stoka i živina, plugovi i ostale radne sprave, naravno i zemlja – OSTAJE. Dalje, sa stvarima ima se javiti sutradan na zborno mesto, GDE ĆE BITI OTPREMLJENI U NOVO BORAVIŠTE. Kazna neodazivanju i nepoštovanju ove naredbe bila je nedvosmislena.

Gomila muškaraca i žena, od onih najmlađih, sve do starih od kojih neki nisu mogli ni hodati, pocrnelih i unezverenih od očaja, plakala je samo poneka žena i stotine male dece, bila je smeštena na fudbalsko igralište, pod vedrim nebom. Tri su dana tu čekali, zbijeni jedni uz druge, kad je kiša  počela liti neprestance, samo nebo se otvorilo, bez ikakvog zaklona, dok su iz njihovih nekadašnjih kuća dopirali njištanje konja, skičanje gladnih i žednih svinja, mukanje nepomuženih krava. Svako od odraslih je prepoznavao vapaje svojih gladnih i žednih životinja. Pokušavali su da se obrate golobradim čuvarima...Bez uspeha! Na sam nagoveštaj obraćanja, dobijali su uperenu pušku,

************************

Sve su ih potrpali u vojne kamione i odveli u LAGER, negde u Sremu. Tu su, ograđeni bodljikavom žicom, prvo pod golim nebom, a onda u drvenim sklepanim barakama, koje su sami napravili, boravili pune dve godine. Glad i hladnoća, hrane je bilo sporadično i jedva ponešto, vode retko i malo, drva nikako, a nisu ih sami smeli seći...Koliko god se trudili da održavaju higijenu, svi su ubrzo bili puni vašiju, buva i stenica..Onda su krenulo epidemije.

Teresia se bukvalno ugasila ni mesec dana, nakon dolaska u LAGER. Bez suza i makar jednog uzdaha, uhvatila se za grudi, na kojima je i dalje stezala slike svoje mrtve dece, zakrkljala i klonula joj glava na Josefovo rame. Na blatnjavu travu pale u slike dva momka, mladih i lepih kao jabuke....

Prvi se pojavio šarlah, koji je odneo tri Josefova unučeta i najstariju ćerku Mariju...Onda tifusna groznica, dizenterija od koje su mahom umirala deca i stari. Lekova – nigde. Više nisu ni mogli izbrojati umrle, ćutke ih sahranjivali na jednoj njivici, dovijajući se da nekako krstovima obeleže humke.

Beskonačna ispitivanja, započinjana uvek uveče.....I pucnjevi, koji su razbijali bremenitu noćnu tminu.

U LAGERU su tako desetkovani proveli pune dve godine, a onda je ono malo preživelih smešteno u stočne vagone i vozovima otpremljeno u Nemačku. Među tom izmoždenom i odrpanom grupom, od svih članova porodice LEIBL, otišli su samo Josef, ćerka Sabine
 (i sama udovica)  i izrasli, kao drvo tanak, najmlađi sin, već dečarac ULI.

Tu je kuću, kolonizacijom. „dobio“ moj deda Božo Milošević, sa bakom Ankom i petoro dece.

Nikada u njoj nije bilo sreće! Ali NIKADA!

Baka i deda su se ubrzo razdvojili, crkvenim jezikom rečeno, rastali od stola i postelje. Jer, nije više mogla trpeti njegovu samoživost, kurvanje, boleštine koje je donosio, batine do krvi, njegovo cicijašenje i poganu narav. Deda je, kao pripadnik NOB-a (patio se od 1942. u sremačkim zemunicama, gde „ništa nisu imali jesti ni piti, osim slanine i vina“, dobio dobar posao, povlašćene karte za snadbevanje, koje je uzimao isključivo sebi. Ostala deca, osim najmlađeg Branka, oca moje sestre Snežane, kao da nisu ni postojala. Samo je za Branka bilo hleba, slanine, poneka kobasica, našla bi se čak i čokolada....Ostali? Njih je baka mukom prehranjivala, jer joj deda od svoje povelike i za to doba odlične plate, nije davao niti jednu paru, radeći od rane zore, do mrkle noći, što na njivi, što u bašti, hranila živinu i svinje i odlazila da radi u nadnicu, dok bi noći provodila perući veš, krpeći, šijući „na ruke“ njihovu odeću i štrikajući im.

Kako su deca odrastala i odlazila od kuće, često su obilazili majku, uvek nervozni i nadrndani, večito u sukobu jedni sa drugima; vika, svađa, nesloga, prebacivanje koliko ko radi i koliko ko doprinosi orila su se i preko kapije, tako da su i sve komšije znale kako će „biti svađe, Miloševići se okupili.“

Kako su dolazili unuci, od kojih je većina tu odrasla uz baku, bivalo je nešto malo bolje; voleli smo se mi i relativno lepo slagali, svi okupljeni oko nje, kao pilići. I uprkos tami, koja je uvek obavijala kuću i usnule voćke, valjda je samo njena ljubav, nežnost i požrtvovanost za nas, bila poput sveće u mrkloj noći. Imali smo lepo detinjstvo, zahvaljujući isključivo njoj, sirotoj kao sirće, ali je i poslednje parče hleba ostavljala nama, volela nas, lečila od upala pluća, bronhitisa, visokih temperatura nepoznatog uzroka, arbitrirala u našim prepucavanjima i bila neprikosnoveni autoritet za sve nas.

Umrla je moja majka sa jedva navršenih 24 godine....I još nekoliko njih. Svi u problematičnim brakovima, uvek nezadovoljni, nikada složni i svesni da su iste krvi. Kako je ko od dece ili unuka odrastao i odlazio, svako se borio za golu egzistenciju, trudeći se iz sve snage da pobegne iz tegobne atmosfere, koja je u kući prečesto dominirala.

Nikada u toj kući sreće nije bilo.

*********************************
Bila sam devojčurak, možda sam imala nekih 13-ak godina i provodila letnji raspust, zna se – kod bake. Bio je vreo dan ranog nedeljnog avgustovskog popodneva, kada se ispred kuće zaustavio veliki OPEL sa stranim tablicama. Izašao je markantan, visok, prosed čovek, sada mogu proceniti četrdesetih godina.....Prvo je gledao kuću, pomilovao ljubičasti cvet divljeg hibiskusa, izraslog preko bedema. Pa je prišao kući, došao do ulaznih vrata, klekao i ,obliven suzama, koje su jedna drugu stizale, poljubio ulazni prag. Sve smo to gledali, što preko kapije, što izašavši napolje. Pogledao nas je, pa bojažljivo zakucao na vrata. Kada mu je baka otvorila, pozdravio je, ne mogavši zaustaviti osmeh koji mu se prvi put pojavio na licu, kada je čuo da mu baka odgovara na nemačkom, bolje rečeno, dijalektom. Predstavio se, rekao da je najmlađi sin Josefa Leibla, Ulrih Leibl, bojažljivo pitajući sme li ući da vidi kuću i dvorište gde je odrastao. Baka ga je ljubazno pozvala da uđe, a on se vratio do kola, noseći nekoliko lepih šarenih kesa, kakve do tada nismo ni videli. Odmah je baki dao kafu i bombonjeru, a nama deci svima po gomilu slatkiša. Ustao je, milovao zidove, pa opet seo u „ganku“ (hodniku), za sto sa sveže skuvanom kafom i sokom.

Zahvalio se što smo ga PUSTILI da uđe u kuću, pričajući kako radi kao lekar i kako su ga tek sada Nemci počeli prihvatati, jer je odrastao kao građanin 3.reda.....kako se tata nikada nije privikao na Nemačku, govoreći za sebe da on nije Nemac, već podunavski Švaba......da je pappi svake godine pravio svinjokolje, na čuđenje celog sela......I da je umro od infarkta sa nepunih 50 godina. Dobro je i toliko izdržao, rekao je Ulrih, nikada nije prežalio svoju porodicu i svoj život, koji nije jednostavno imao snage nastaviti.

Onda je ustao, zamolio za dozvolu da napravi nekoliko fotografija, kako bi ih mogao pokazati svojoj deci, krenuo prema autu, da bi se najednom vratio i slikao samu kuću spolja. I posebno, nekoliko puta, napravio snimak one table ispod prozora na tavanu pročelja kuće
J O S E F    L E I B L    1938

Tada je, već ne mogavši zaustaviti suze, koje su mu neprekidno oblivale lice, seo u auto i otišao. Baka nije htela, a verovatno ni mogla, reči progovoriti o onome, čemu smo bili svedoci. I ona je plakala.

Onda ih nisam razumela. Sada znam. I nikako ne mogu razumeti zašto se to ja stidim.

****************************
Odrasla sam, uveliko se bližim šezdesetoj, dakle odrobijavam svoje  poslednje „zrele“ godine.
Već dugo nema ni bake ni dede, umrli su odavno, promašeni do samog kraja. Nema više ni mog jedinog deteta, kada ja umrem, ostaće samo nešto fotografija i mojih tekstova da nekome pričaju o meni, ako ikoga uopšte bude zanimalo; sve mi se čini da neće. Moj ujak i tetke ne govore, posvađani su, a oko čega, nikada ne bi mogli dati valjan odgovor. Komuniciraju i to ne svi, još samo neki od unuka i praunuka. Ali, niko od nas nije bio istinski srećan.

I sada, kada već uveliko svodim bilanse, definitivno sam ubeđena da tuđa nesreća nikada ne može biti temelj zadovoljnog i mirnog doma. Nema značaja što mi tu ništa nismo skrivili, iskajavamo tuđi jad i golgotu.

Pravi krivci, i sa jedne i sa druge strane, izvukli su se. Nekažnjeno.



Fotografije preuzete sa GOOGLE pretraživača