30. април 2015.

Jači pol 1.deo





Ubedljivo najgluplje pitanje, koje gosti/rođaci/dede i babe postavljaju deci je: „Koga više voliš – mamu ili tatu?“

I, šta sad da siroto klinče odgovori na to, bez obzira na količinu nade za naglas izgovoren željen i očekivani odgovor, a oni to uvek osete i dobro znaju, osim: „Volim i mamu i tatu!“......

U zbirci približnih idiotarija je i fama o tzv. jačem polu; nema, naravno nikakve dileme da su to muškarci i isključivo i jedino muškarci. Bez diskusije!

A druga glupost u potpuno jednakom rangu je tzv. ravnopravnost polova.

Međutim, da ne prođem kao onda kada sam počela pričati priču, da bih posle 15-e stranice skontala da imam toliko toga reći, da od priče nema ni govora, već se posle nepuna dva meseca sa po 14 – 16 sati dnevno, iznedrila cela knjiga, nimalo kratka, rešila sam da ovo pisanije ipak podelim na dva dela. Previše je obimno, odbiće mi ga GOOGLE kao preopširan.

Dakle, neću sada da se mlatim ko je sa Marsa, a ko sa Venere....To, uostalom, uopšte i nije tema. Nego, reč je o nečem sasvim drugom.

Izričito i neopozivo smatram i niko me neće ubediti u suprotno da je najveća podlost, koju su muškarci napravili ženama u poslednjih 150 godina – feminizam.

Jer, šta su to žene dobila izborenom i kobajagi dobijenom bitkom, osim tri radna vremena?

 Jedno 300 puta više obaveza.....jutarnje jurcanje na posao, sa sve spremanjem kreveta, razbacanih čarapa, majica, pantalona i raščišćavanjem kuhinje od kasne večere nekog od ukućana noćobdija, uz šminkanje na brzaka, traženjem suknje, koja nije pretesna, celih hulahopki, jer, moraju biti uredne i atraktivne......trka u pauzi, da bi se ulovio deterdžent na akciji.....teglenje kesa provijanta i tog istog „akcionog“ deterdženta, sa sve elegantnom tašnom kupljenom na rate, natečenih nogu na štiklama....ulaska u kuću, koja izgleda kao da je u njoj eksplodirala bomba....uključivanja šporeta za podgrevanje ručka, dok usput skidaju te mučiteljske cipele i peru ruke, sklanjajući opet rasturenu garderobu i pidžame.....razgovore sa decom koja se pojavljuju sa pozdravom iz škole za plaćanjem ovoga ili onoga, nikad dosta i nikad kraja......postavljanjem stola, zarad skrpljenog ručka, pa onda beskonačnog pranja sudova i brisanje zamazane kuhinje......presvlačenjem u međupauzama, dok supa nije još provrela, a jelo se ugrejalo......razvoženjem dece na časove jezika, na trening....izradom domaćih zadataka, kada svaka majka konstatuje da je: 1. Što su školski programi obimniji, deca sve manje obrazovana i zainteresovana; 2. Vreme je odavno pregazilo.....

Za to vreme, premoreni muž je, hukćući i žaleći se na saobraćaj stigao kući...seo, onako obučen u omiljenu, već razvaljenu, fotelju pa paćeničkim izrazom lica izjavio da stvarno ne zna gde sve to ide i koliko će još moći, da bi dva sekunda kasnije, dok uzima daljinac da pregleda spisak predstojećih utakmica, pitao kad će već jednom taj ručak.....usput urlajući na klince da ućute i ima li on prava na mir u rođenoj kući....pa, kad ga žena, koja ne zna kud će pre konačno ubedi da se presvuče, u razglavljenoj i izvešenoj na dupetu trenerci sedne za već postavljen sto, gunđa što je supa vrela, hleb bajat, krompir hladan, a meso tvrdo....onda ustaje od stola, a da ni stolicu ne vrati na mesto iako to u kafani čini, uzima daljinac, odgleda 8 minuta utakmice i – zahrče snom pravednika! Umorio se!

Dok glava kuće hukće, puše, dok mu sa nakrivljene glave lagano curi iz usta, feministična i oslobođena žena konačno stiže da se dohvati mašine za veš, prekontroliše ima li u belom vešu neka crvena čarapa ili tamno plava kineska majica, uključuje tu istu mašinu, prebacujući se momentalno na peglu, kojoj gajtan baca iskre na onom delu,  što se oštetio od savijanja, jer njen najdraži nema vremena, a „ne mora on baš ni sve da zna“, pegla njegove košulje i pantalone, čisteći usput fleke od paprikaša, razbijajući glavu kako da onih preostalih 5 sati do spavanja razvuče u 15, jer je to polovina vremena koja joj treba da stvari dovede u kakav-takav red, pristavlja ručak za sutra, dok se naizmence hladi usisivač, konstatujući da je ponestalo mleka, ulja ili vegete, a u prodavnicu nema ko da ode jer klinci „ne mogu baš sada, može li malo kasnije“, a dragi ne skida pogled sa uvek istih vesti i ostalih sličnih idiotarija sa malog ekrana......

Onda ona, konačno, poluonesvešćena od umora dolazi da sedne, da bi posle dva minuta ustala da spremi nešto za večeru, jer „ručak i nije baš bio neki“, pa kada i to smandrlja, dok pokušava da, pod uslovom da su prošle vesti i da je poluvreme, gleda svoju omiljenu tursko-indijsko-venecuelansko-meksičko-argentinsku seriju, budući da za nešto drugo ni nema snage, sa malog ekrana zasipaju je reklame, gde skockane mame od 21  godinu sa širokim osmehom služe supu iz kesice, koja je „jednako dobra kao one što su ih spremale naše bake“, anoreksične klinke baljezgaju kako su liniju dovele do savršenstva tim i tim čudotvornim praškom za mršavljenje, a nju grize savest što nikako ne može da skine onih 10 suvišnih kilograma, jer nema vremena za teretanu, ni snage za gladovanje, jede usput i to mahom ono što ostane od dece, bivše balerine mašu kosom od metra sa čudotvornim šamponom koju daje volumen i „sjaj dijamanata“, isfenirane kose do savršenstva i naprskane fleksi lakom „dostupnim i u maloprodaji“, a ona se seti da ni ove subote nema vremena (ni para) za frizera, pa je na kraju dočekaju i definitivno ubiju u pojam jedva napupele tinejdžerke, koje tako ubedljivo, šminkane brat-bratu više od 2 sata, pričaju o čudotvornom serumu za zrelu kožu, koji posle 4 nedelje upotrebe čine kožu glatkom i satenski nežnom, sa 67% bora manje......

Jedva hvatajući radnju serije, gde su svi lepi, vitki i bogati, par puta zaspi, dok je definitivno ne probude klinci sa zahtevom za nove patike, koje „već svi imaju“, mobilni itd.,, itd..., i dolazi vreme (konačno) za odlazak na spavanje....

Padajući, onako premorena u krevet, priseti se da nije pripremila ni ispeglala svoju odeću za sutra, kada kreće.....ruka. Dragi se setio da je konzumacija uslov za postojanje i opstanak braka, a već se i naspavao, sve onako iskrivljen u fotelji, dok ona skoro da više ne zna ni kako se zove od silnih briga, obaveza i sečenja ušiju, kako bi se zakrpilo dupe. Horor!

Pustiti ili eskivirati, pitanje je sad!

Kako god da se završi, on okrene leđa i blaženo ili demonstrativno, zavisi već koliko je bila uporna u (samo)odbrani – zahrče. Sve to dok ona gleda u plafon, pitajući se ima li svemu tome nekog doglednog kraja i koliko će još moći da izdrži taj tempo.







Ujutro zvrnda sat i opet sve ispočetka.

Godišnji odmori?

Ako ima uslova i 10% sigurnosti da zna kad će ga moći koristiti, pa još i ako počne otplaćivati od februara tih famoznih 10 dana sa sve putovanjem, mesec dana gladuje i prežderava se naizmence, da ne bi sa svih strana kipelo iz kupaćeg kostima, a onda na Kvantašu počne kupovati gotova jela, suvi vrat i viršle iz Mađarske, jer ona cena letovanja, koju tako mukotrpno otplaćuje, obuhvata samo put (autobusom) i spavanje, bez doručka, u kobajagi apartmanu, gde su u 12 kvadrata nagurani i kreveti i sto sa tri stolice, mali frižider i šporet bez rerne i ako ima sreće, dve šerpe, tri okrnjena tanjira sa izlizanim escajgom. Bez klime! To se plaća posebno. Pa će se kuvati u znoju lica svog, nakon što odganja ukućane na plažu, da se ne bi svi gurali jedan preko drugog u onih 12 kvadrata, dok priprema supu iz kesice i podgreva gotovo jelo, onako belo od nataložene masti, muti pire u prahu, praveći usput za sebe salatu, jer pokušava da makar za to vreme skine koji kilogram, verujući u uspešnost kombinacije salate od preskupog paradajza sa malo feta-sira i plivanja, a onda skonta da ni nema snage za plivanje, jer kad i pristigne da dođe do plaže i legne na peškir, već zasut peskom od dece, koja nemilosrdno trče unaokolo, namackana kremom sa faktorom 60 – odmah zaspi. I naravno izgori, jer je krema, kupljena na rasprodaji u poslednji čas, preslaba za sat sunca spavanja na + 46C, budući da ni za ležaljke ni za suncobran para jednostavno – nema. Možda se i može nagrebati tih 5 – 6 evrića dnevno, ali onda se treba oprostiti od onog jednog jedinog odlaska u piceriju i nekih cipeliški na rasprodaji, za kojima traga svake večeri, dok prolazi pored bleštavih izloga, prepunih stvari koje ni u snu ne može sebi priuštiti.

Tako oslobođena i ubeđeno emancipovana žena svesna svog privilegovanog statusa, u punoj ravnopravnosti, živi svoj život, dok se maltene do 80-e podiže starosni osnov i dužinu radnog staža, pa je sve više i više svesnija da penziju, onako jadnu i bednu, a sada i umanjenu – nikada neće dočekati.

I, da ne zaboravim, od vas se očekuje, ako ne savršena, a ono barem  prihvatljiva linija, uvek sređena i uredna frizura, uredna i moderna garderoba, obavezna šminka, naravno ne napadna već diskretna, koja je, inače, tri puta skuplja od te tzv. napadne.....i da ste u svakom trenutku raspoložene da primite goste, kojima ne padne na pamet da idu kući, dok od vas sve otpada, jer niste raširili veš ni dovršili peglanje, a čeka vas i ribanje kupatila i priprema garderobe za sutrašnji radni dan i to za sve ukućane, a gosti se samo rastoležu, čiste sve sa stola, dok se vi pitate šta ćete ako neko poželi još piva, koje niste stigli da dokupite, uz obaveznu opasku kako je „kod vas uvek tako prijatno“, pa, ako niste naučili da ignorišete zvono i prepoznajete telefonske brojeve, veče, koje ste teškom mukom odvojili za gledanje npr.“Gordosti i predrasude“ ili „Kad je Hari sreo Seli“, jer te večeri, gle čuda velikoga, nema neke krucijalno važne utakmice,  se oteglo kao gladna godina, oči vam se sklapaju i ruke više ne slušaju, dok se vode prepametni razgovori uvek prvo o politici, pa onda o (sve težem) ekonomskom stanju, a vaš doprinos celoj dogodovštini se sveo na „Mila toči, mila služi“......I ono malo, teškom mukom odvojenog večernjeg odmora, istopilo se u slušanju uvek istih priča, seckanju i služenju onog  što ste skrpili iz polupraznog frižidera, dok vam gošće značajno gledaju prašinu na komodi, koju onako sluđeni, niste ni primetili, a kamoli stigli izbrisati i primećuju kako vam“sjajno stoji novih pet kilograma, manje se vide bore“,  diskretno pogledavaju polupolomljene nokte, sa delimično oljuštenim lakom, jer osim nedelje popodne, drugog  vremena za sređivanje jednostavno nemate.


Dakle, hajde da vidimo šta nam je to toliko falilo pre „oslobađanja“.....

Ujutro ustajete pre muža, pripremite mu tacnu sa kafom i slatkim i budite ga; dok se on brije i zapira, iščetkate mu odelo, izglancate cipele i gamašne i onda – poljubac za rastanak. Ako već niste imale sreću da je vaš muž i gospodar makar iz neke niže srednje klase, npr. činovnik nižeg platnog razreda, kada biste imali služavku (onu što bi štedela za sopstveni miraz) i sve to radili uz njenu asistenciju.

Onda, lepo, na miru dovršite jutarnju kafu, pa se lagano obučete, polako i nežno budite decu, spremate im doručak i šaljete u školu; kad i njih ispratite, kada je kuća konačno vaša, u miru odahnete i lagano, otvorivši prozore, spremite kuću....Sledi priprema ručka, pa se ide na pijacu – dakle, idealna prilika za svraćanje kod neke rođake, gde onako lepo natenane protračarite sve novosti, pa, kada se vratite kući, bez žurbe pristavite ručak.....Ruku na srce, ako žena iole zna da kuva, priprema jela je uvek bila sitan doživljaj, jer je dobra domaćica znala čorbu napraviti od svačega, malo povrća, krompir na ovaj ili onaj način, palačinke su ionako uvek bile mućene pre pečenja, bolje su kada odstoje....I onda čekate svog čoveka da dođe kući i ruča, pa kada ga nahranite, i stavite ga sa sve novinama da odspava pola sata, eto dovoljno vremena da sredite kuhinju....Onda ga, opet uz poljubac ispratite (uvek je mnogo više muva išlo na med, nego na sirće, govorila je često pokojna moja baka), zamisli lepote od prazne kuće, koja odzvanja tišinom......Popodne je, bavite se cvećem i ručnim radovima, malo veza, goblena, pripreme devojačke spreme za ćerku ili ćerke, pa odlazak u društveni život, sve zavisi da li je vaš dan kada primate posete ili idete drugima u goste.....Tu se negde već bliži i veče, pater familias završava posao i vraća se kući.....Uz toplu večeru, na belom stolnjaku sa čipkom, vašom rukom rađenom, jer je to deo vaše devojačke spreme, prvo supica, pa onda i ostalo. Svi jedu zajedno, za večeru niko nije smeo da izostane, gospodar kuće priča, savetuje, kažnjava potomke, ako su zgrešili nešto što je iznad vaše uobičajene nadležnosti.....Onda on opet čita novine, a vi se posvetite goblenu koji uvek radite uveče, jer ćete sopstveno ćutanje na njegove monologe uvek moći opravdati gledanjem u šemu....Spavanje, gde je on uglavnom toliko umoran, pogotovo ako ste potomstvo već rešili, da mu ni napamet ne pada da vas spopadava – lepo čovek zaspi snom pravednika, a vaše je samo da mu ostavite čašu vode kod uzglavlja, ako noću ožedni....A, ako je baš i raspoložen za obavljanje bračnih dužnosti, to obavi ispod prekrivača, na brzaka, ne tražeći od vas kojekakve kerefeke, koje se nikad od poštenih žena ne traže. Zna se ko je zadužen za to.

Dakle, žene su se brinule o kući, muževima i podizale decu. I imale sasvim dovoljno vremena za sebe.

Kuća, makar nemali nikakvu pomoć, može biti uvek uredna bez ubijanja od posla, ako je redovno održavate. Muževi su očekivali da ih podržavate, u zamenu za to što obezbeđuju sva sredstva za izdržavanje porodice, da se pred drugima ponašate kao dama, a u kuhinji i kući kao dobra domaćica, na izvršavanju bračnih obaveza insistirali su samo u meri u kojoj se to i očekivalo od poštene žene – dakle, bez striptiza, seksi-veša, a tzv.francuskog seksa....Ne daj bože da i pomislite na to, ako ste, kao dobro vaspitana žena i imali prilike da saznate šta je to i kako to izgleda. Uostalom, nađite mi i 5 vaših poznanica koje zaista uživaju u tome i skidam vam kapu.

Posle prenatrpanog dana još da izigravate i seks-majstoricu.... Ma, kako da ne



A, ako se kojoj i omakne neka dodatna aktivnost sa strane, žene su ipak bile mnogo pametnije nego luda Ana Karenjina, uz malo mudrosti i veštine, sve se moglo sakriti pod tepih. Pa i neželjena trudnoća, nije bilo DNK analize, a dece, je li, nikad dosta.

Deca su vaspitavana da moraju da slušaju, a reč pubertet nije ni postojala, a kamoli priznavana kao faktor poremećenog ponašanja. Ćuška, kada mladunac zgreši ili kaiš kada baš zabrazdi nije sankcionisana kao zlostavljanje, đaci su nosili školske uniforme i kape sa oznakom razreda, dodir sa suprotnim polom bio je samo u školama igranja, posle šesnaeste, dečaci pre punoletstva nisu smeli ni da pomisle na kafanu, a kamoli da uđi i nju, a devojke su, tek kada bi obukle prve dugačke haljine, smele da razmišljaju o ljubavi i čitaju do tada zabranjene romane. I, naravno, podrazumevalo se da budu nevine.

Momak u kući? Samo kada se obavi veridba!

Sve u svemu, deca su odrastala pod stalnom kontrolom majke i ako porodicu nije zadesila nesreća da se potomak baci na strica, koji je popio 50 jutara zemlje, kuću, dva kapitala, a onda se obesio na još uvek svoj tavan, nisu odrastala niti u lošem društvu, niti je bilo opasnosti da upadnu u kriminalni milje.....Droga? Ni u teoriji, bilo je i onda i morfijuma i heroina, ali su to sebi mogli priuštiti samo oni jako bogati, a uz strogo kontrolisani džeparac, klinci nisu mogli ni sanjati o takvim glupiranjima. Kada završe škole ili zanat, dobijali su hleb u ruke i osamostaljivali se, bez zaposlenja je bio samo onaj ko nije hteo da radi.

Već čujem zamerke; polako drage moje, obradiću bar većinu njih.

Ženi su muža birali roditelji!

Živeći u zemlji, gde se svaki trećesklopljeni brak razvodi, nešto nisam uverena u promišljenost današnjih budućih mlada , koje, pod parolom „ja se udajem za njega, a ne za njegovu porodicu“, ako i ne žive zajedno pa se makar malo upoznaju, posle preskupe svadbe, koju nesrećni roditelji iskijavaju i par godina, saznaju da mladoženja voli da često i još češće popije, posla nema, živi na roditeljskim jaslama, svako veče provodi u kladionici, pa prokocka i ono malo što zaradi, decu  gleda samo kao kućne ljubimce, ne zna ni jaje da ispeče, a druženje sa prijateljima pretpostavlja i nabavci, teškim kućnim poslovima i druženju sa decom, uz prisustvovanje roditeljskim sastancima, a bogami, ume i da ošamari......Kada ga, eto, mlada iznervira....Nije on kriv i neće više, bar do sledeće prilike.

I šta je onda u tome bilo loše da se, kada devojka stasa za udaju i upeca se verenik, sprovede opsežna istraga od strane uže i šire familija, a bogami i prijatelja?

Tek se onda moglo otkriti da je u porodici bilo tušta i tma kockara, ljubitelja dobre kapljice i onih nervoznih, teške ruke, dece smeštene u domove, jer nikada nisu progovorili ni čestito prohodali, epileptičara i onih sa teškim naslednim bolestima, sve u svemu, činjenično stanje raspravljeno do tančina. Ne kažem da nije bilo onih koji su, ako je budući mladoženja bio bogat, prenebregavali dobar deo toga, ali itekako su roditelji razmišljali u kakvu porodicu daju ćerku. I barem je u startu zaštite od velikih nevolja, a sa onim manjim neka se bori sama. Pa, od malih nogu je vaspitavana da se uda i odgoji dobru porodicu, za ženu je to bilo najčasnije udomljenje.

A ako baš nikako ne ide, žena se vraćala u roditeljsku kuću na brigu ocu i braći, ako se ne uda ponovo. Ne kažem da su ovi baš skakali od sreće zbog takvog razvoja situacije, ali briga o nezbrinutoj kćeri ili sestri smatrana je i uobičajenom i obaveznom stvari. Danas sestre sa braćom najviše komuniciraju na ostavinskim raspravama – kada se (redovno) posvađaju oko  onoga što je preostalo od roditelja, a nakon toga više ni reči ne progovore, niti se viđaju.

Nisu imale svoju imovinu!

Svaki, iole oprezan otac, sklapao je takav dogovor da devojčin miraz i lični pokloni, dakle nakit, ostaju njeno lično vlasništvo. Ostala je imovina bila na imenu muža, ali, razvod se teško dobijao i bivši muž je itekako imao obavezu da finansijski obezbedi ženu i decu. Zato se nisu ni razvodili. Podvodni ribolov i ostale vrste krivolova se ne računaju, pod uslovom da je kuća podmirena.

Danas se žena ne može razvesti, ukoliko nema sporazuma o starateljstvu nad decom i podeli zajedničke imovine. Što se tiče dece, u najvećem broj slučajeva nema problema, ne otimaju se baš očevi za decu, ali imovina.......Nabeđeni dvoiposoban stan, površine 53,06m2, sa zatvorenom terasom pretvorenom u trpezariju, a trpezarijom u sobu, volšebnom brzinom preobrati se u jabuku razdora i predmet sutekovinskih parnica, koje traju i po 10 godina i koje je danas faktički nemoguće finansirati, jer je svako ročište skupo, ni jedan advokat koji iole drži do sebe, a takvi samo valjaju, neće pristati da radi na onu čuvenu  „plaćanje kada se okonča“, sudovi spori i kilavi, taman se zaukaš, a sudija ode na porodiljsko bolovanje, pa čekaj 8 meseci na zakazivanje novog ročišta, a bitke za svaku fotelju i ležaj, televizor i mikrotalasnu, komplet Cepter šerpi i porcelanski servis za 12 osoba, dobijen na venčanju od ujaka Stanimira, gore su i sa upotrebom mnogo otrovnije i teže artililjerije, nego one kod Some, Verdena, Staljingrada i Midveja zajedno......Takav mogući finansijski rasplet je, prema mom skromnom advokatsko-pravničkom mišljenju i razlog zašto se ne razvodi dobar deo (još nerazvdenih brakova), pa bračni sapatnici ostaju zajedno, trudeći se zdušno da se mrze do poslednjeg daha.

Muževi su bili neprikosnoveni gospodari sa pravom da tuku i maltretiraju svoje žene!

Auuu, sada je pak mnogo drugačije! Uprkos porodičnom nasilju koje se tretira kao krivično delo, uprkos svim sigurnim kućama, genetska struktura agresivnog sadiste je neuništiva. Policija i dalje izbegava da izlazi na intervencije, kad neko od komšija prijavi vrisku i udarce iz susednog stana, ako i izađu, pa se još ispostavi da je nasilnik i tabadžija, odjednom sav čestit i isprepodobljen, ma nema razloga da se gubi vreme, samo su se šalili, retko podnose prijave. Svi se sete da se sve moralo daleko ozbiljnije shvatiti onda kada padne krv, a žena, izbodena i iskasapljena nožem ili sekirom, izrešetana ili pretučena do smrti što bejzbol palicom što šutiranjem u glavu, rebra, stomak i bubrege, završi u čitulji.

Za isti rad – pravo na istu zaradu!

U ovim modernim vremenima, poslodavci izbegavaju da zapošljavaju žene. One će rađati decu i ići na bolovanje.....One će se nećkati da  rade prekovremeno, jer su baš navalile da rađaju i podižu novi naraštaj.....Javna je tajna da svaka devojka, koliko god stručna, vredna i pametna bila, pri zapošljavanju prvo mora potpisati blanko-otkaz.....Pa, čim napravi prvu ličnu, sledi joj šut – karta. Dakle, pre zarade, pričajmo o samom ugroženom pravu na rad. A i onaj jad i beda, što nesrećnica dobija (obično sa zaostacima, opterećen kreditima i sindikalnim kupovinama na rate, jer se drugačije ne može kupiti ništa ozbiljnije od hleba, završi isključivo za hranu i račune, a i to uz dovijanja i rastezanja. Jača, pa zarada!

Ne znam da li mi je strašnije da gledam te mlade ženice u supermarketima koje za manje od 200 EUR-a, svakog dana i praznika, bez slobodne nedelje, a kamoli subote dirinče i ćute na istresanja histeričnih kupaca......Ili te devojke i mlade žene po privatnim firmama i bankama, od kojih ni jedna ne radi dnevno manje od 10 sati, a prečesto i duže....Šta one uopšte mogu pružiti porodici, ako je imaju, a kamoli sebi posle 10, 12 ili 14 sati rada, a usput ti stalno prete smanjenjem radne snage, dakle, otkazom? Teško li ga njima!

I na kraju, famozno biračko pravo! Žene moraju imati pravo gloasa!

E, sad već ne znam da li da se smejem ili da plačem. Kakvo to, bre, crno biračko pravo?

Šta to dobijamo izlaskom na izbore, osim još gore vlasti, od one prethodne, a i nju nismo mogli očima da vidimo? Kako koja nova garnitura pristigne, shvatimo, nakon bezočno agresivne izborne kampanje, da od svih obećanja nema ni ič, ali zato žestoko žure da podele blago i nafatiraju se, dok su još na vlasti.... Sve se teže preživljava, a i one osnovne stvari nam postaju nedostižne....kosi nas rak dojke i reproduktivnih organa, jer ne možemo platiti preskupe preglede i intervencije kod privatnika, dok si u državnoj bolnici zakazana za maj 2019.godine.....deca nam silnim trudom završavaju fakultete, a onda ne mogu naći posao i odlaze u neku nedođiju, pa i njih i unuke gledamo samo preko skajpa, dok porazno konstatujemo da nam rođeni unuci govore srpski sa teškim naglaskom, ako uopšte i hoće da ga govore. Ne mogu ih roditelji naterati, da ne bi odgovarali za zlostavljanje, pa doživeli sudbinu da im ih oduzmu...

Upravo zbog toga, (zlo)upotrebljavajući svoj status blogera, koristim priliku da objavim oglas sledeće sadržine:

„Menjam biračko pravo za nacionalnu penziju. Neozbiljne ponude isključene!“

Ako su nacionalnu penziju mogle dobiti izvesne muzikalne umetnice, valjda je mogu dobiti i ja. Ne pevam ništa lošije od njih, zaklinjem se da neću pored ove penzije bez trunke griže savesti i dalje uzimati dobru kintu za tezge – krštenja, veridbe, svadbe i nastupe po belosvetskim lokalima.....Čak obećavam da ću ponovo uzimati časove solo-pevanja.

Obzirom da (konačno) završavam, još samo nešto – ne sporim da ovaj tekst govori najvećim delom o ženama. Ali, trudila sam se da budem objektivna i zaista nisam imala nameru da pljujem po muškom rodu. Dobri su oni, samo ponekad malo zastrane. Zato ih pozivam da se sete majki, koje su ih rodile i rođenih sestara, koje žive baš ovakvim glamuroznim životom emancipovane i oslobođene žene.

I da pogledaju oči premorenih majki svoje dece, kada jurcajući po kući, ne znajući šta će pre, uzdahnu, a onda krenu u nove radne pobede.

Možda onda i ima nade da se učini neki pomak. Na bolje. I na podnošljivije.





27. април 2015.

MRZIM PRAZNOVANJE!







Obožavam pileći paprikaš sa rezancima, naravno domaćim. Ili noklicama....

Sreća uvek ima mirise. Mirise nežnih i lepih dana.

Nisam napunila ni 9 godina, bio je to početak leta i školskog raspusta, koji sam uvek provodila kod bake u Bačkom Novom Selu, kada me je moja Anka navatala da sredim svoje prvo pile. I to onako iznebuha, bez najave.

Bila je nedelja, kuhinja je mirisala na skoro upaljenu vatru i jutarnju kafu....Pristavila je lonac vode na onom njenom, uvek čistom i blistavom, šporetu na drva, još smo pile tu nezaboravnu kafu, na koju me je ona navikla, kada mi je, onako mirno, kako je to samo ona znala, saopštila da ćemo danas praviti pileći paprikaš.....I da ću ja čistiti i pripremiti meso i rezance.

Presela mi kafa, počela sam da se bunim, ja to ne znam, kako ću kad to nikad nisam radila, na šta mi je ona hladnokrvno odgovorila kako žensko mora sve da zna, ustala, pogledala vodu koja je već skoro „bacala ključ“ i izašla. Šta ću, onako još bunovna krenem i ja napolje.

Evo ti nje, nosi tek zaklano pile i pokazuje mi kako se provlači kroz ključalu vodu (kratko, da ne spadne koža) i onda čisti. Naravno, ona krene, a ja nastavim. Nekako se ispetljah sa čupanjem perja, čišćenjem utrobe, sečenjem i pranjem, sve sa hladnom bunarskom vodom, kada evo je opet...Bila u bašti, donela tek izvađeno povrće i – čisti i seckaj.

Onda smo završile kafu, pa mi je pokazala kako se mese i razvijaju rezanci. Tvrdo testo, dobro ga razvaljaš, ostaviš da se osuši i onda opet – seckaj....I ostavi da se suše.

Pa sam iseckani luk stavila u široku crvenu šerpu sa belim tufnicama i prvi put u životu učila kako se dinsta meso....Dinsta, a ne kuva. To znači, stoj pored njega, mešaj do iznemoglosti, sve mora samo pustiti tečnost.

I tako ja skuvah prvi ručak u životu....Moj pileći paprikaš sa sveže umešenim rezancima.

Sećam se onog belog stolnjaka sa „ažurom“, njenom rukom porubljenim i izvezenim, sećam se belih porcelanskih tanjira, one crvene šerpe.....I predivnog mirisa jela, kuvanog sa malo tvrdoglavosti i puno ljubavi.

Srećni dani imaju miris i uvek mirišu na ljubav.....

Bila je jako, istinski sirota. Živela od nešto malo zemlje i bašte, uredne za izložbu....I isto tako rodne.

Ali, nikada nije dozvoljavala da se jede sa golog stola, onog sa ultrapasom, nikada nije žalila porcelanske tanjire za svakodnevnu upotrebu,  limene nije htela ni da vidi....Niti je ikad bila bez brašna, ulja, kafe, šećera, vanilin-šećera...I to sve od ono malo jada, što je imala.

Ni bez čokolade, koja me je uvek čekala kada dođem, pa makar punih mesec ili dva. I litre mleka na svakih dva dana – za kafu i po jedna šolja meni, uveče. Ona, govorila je, nešto baš i ne voli mleko.

Meso se jelo nedeljom....Uvek pile, za  koje je sama nasađivala kvočke. I ćurke za Božić, jedan i drugi.

Te godine, provedene sa njom čuvam u onoj sedefnoj kutiji lepih uspomena. Puštala mi je puno, ali je kod nekih stvari bila beskompromisna i nikad mi nije davala pardona.....A prvi od njenih aksioma je – žensko mora sve da zna, može imati šest fakulteta, nikad se ne zna šta te u životu čeka.

Valjda mi je, zbog tog siromašnog, a prelepog detinjstva sa njom, pileći paprikaš uvek bio najomiljenije jelo. Nisu mu bili ni blizu svi tartar bifteci, lososi, dimljeni ili na žaru, u sosu od ananasa, plodovi mora i sve ostale đakonije, koje sam svojevremeno konzumirala po belom svetu. Ma, ni prineti.

Evo, za nekoliko dana je prvi maj i obavezni roštilj. Čudi me kako već nisu počela masovna i svakominutna reklamiranja mesa tamo i ovamo, sve za čuvenu roštiljadu.

Zato iz dna duše mrzim tzv. prvomajski roštilj!

Zašto se uvek, ali neizbežno i nezaobilazno, držimo klišea, koji su postali obaveza i noćna mora.....Čist horor!

Prvi maj sam volela jedino zbog slobodnih dana. Inače......jeza me hvata od njega. I sada.


Prvo čekamo u redovima u mesarama, dok nam uvaljuju ćevape i pljeskavice od produkata čišćenja i pranja zamrzivača......Krmenadle moraju biti što masnije....Tzv. sveža kobasica, za koju ne smeš ni pomisliti, a kamoli pitati šta je sve u nju umuljano....I poslednjih godina, pošto smo, je li, postali pobornici zdrave ishrane, rešeni da živimo do 168 godina i onda umremo zdravi, ako baš moramo, piletina.....Iskošćena.

Ne mogu biti vegarijanac. Da li zato što imam krvnu grupu 0+ ili što sam dupli lav u horoskopu, pojma nemam, tek, priznajem grešna, obožavam meso. Ali, ne po svaku cenu i ne onda kada je to obaveza.

Dakle, nakon što smo se izborili za sirovinu za ždranje, svi ganjamo HEPO kocke i briket.....Vuče i tegli cuga u ogromnim količinama....Onda se svalimo u nečiju vikendicu ili čupamo kosu od muke, ako imamo svoju, pa nas seti najednom 30-ak najbližih prijatelja, koji su nas se poslednji put setili za  ....... prethodni prvi maj.

Dok muškarčine kreću da piju (čitaj – loču), seckaju se salate, a stručnjaci kreću u raspaljivanje vatre....Naravno, usput se barem tri puta posvađaju ko je najbolji specijalista za roštilj, uz obaveznu opasku kako žene nemaju pojma o kuvanju, jer se zna da su najbolji kuvari na svetu – muškarci. Napraviše, bre, nauku od toga.

Kada je sve gotovo i kada se navali na pun sto, svi jedu do iznemoglosti, kao da su svi proteklih šest meseci proveli na nultoj dijeti; posle nekih tri sata prežderavanja i prepijanja, dok je muzika sve glasnija, a diskusija sve agresivnija, uz obavezne tirade onih koji vole da slušaju svoj glas, osvedočenih stručnjaka za sve i svašta - onih koje udave prisutne svojim sve pijanijim pametovanjem i kada gosti konačno krenu da preživaju, domaćici ostane brdo sudova da opere, očisti višak polupojedenih produkata sindroma glavnih očiju i grebatorskog mentaliteta, jer je džabe i sirće slatko. Po stolu se vuku kolači, koje niko čestito i ne gleda, ali svi moraju probati i razmrljati. Ako se niko nije posvađao zbog politike i tzv. ekonomije ili jednostavno tako što mu nadošlo da se preganja....... kreće brojanje pića i promila. Zbog vožnje....Baš me zanima kako će biti ove godine kada je dozvoljeno – 0,00 promila, dakle, ništa....

I kada se svi raziđu, a nesrećna domaćica konačno opere silne čaše, pokupi prazne plastične flaše od mineralne, nađe barem dvadeset polupopijenih piva u raznoraznim nivoima, već je veče i ne može potrefiti krevet, onako izbezumljena od umora, ruku isečenih i otečenih od vode i deterdženta.

Gosti unekoliko plate ceh, što do doma svoga putuju bar tri puta sporije nego obično i....opasnije. Branik uz branik, pa tako klaj-klaj, uz obavezne policijske patrole u zasedi, jer se prilika za popunu budžeta od kazni zbog previše maligana ne sme propustiti.

Tako izgleda baš svaki tzv. prvomajski uranak, već nekoliko desetina godina, koliko ih pamtim.

Umreću glupava, što sam god starija!



Sve fotografije skinute su sa Google pretraživača


Zašto ne možemo čitati lepe knjige i gledati dobre filmove, zbog čega se prvomajsko praznovanje prvo, jedino i osnovno svodi isključivo na masovno ždranje?

I zašto se taj jebeni roštilj ne može praktikovati u nekim drugim prilikama, bar danas, kada imamo i hitre pekače i električne sprave, jednako dobre kao i one na ćumur?

Pamti li iko, naravno ako je učestvovao u pripremama i troškovima, da se zaista, ali iskreno, dobro proveo za taj izlizani i ofucani prvi maj?

E, zato ga mrzim. I već sam obećala sama sebi, praviću pileći paprikaš, onaj iz mog detinjstva.....Neće imati ni približno takav ukus, mi smo odavno sasvim drugačiji, ali neće biti ni otrcani kliše, zvani prvomajski roštilj. A, ako me i to bude mrzelo, biće hleba i masti, sa sve crvenom paprikom i običnom solju, a ne onom kobajagi morskom.

Sve, sve, samo ne prvomajski roštilj! Obećavam i sebi i potencijalnim dobrim gostima, onima koji me se sete samo kad je gošćenje u pitanju.

Mrzim praznovanje!




24. април 2015.

BRAJANE, dođi nam malo u goste...






.....i napravi film sa srećnim krajem!

Bogdan Tirnanić, nažalost sada  pokojni, vispren, dosetljiv i obrazovan do nemerljivog, i ne mogu prežaliti što ga nema,  jer nismo imali baš puno tako pametnih ljudi, je svojevremeno, u jednoj kolumni, najbolje filmove nazivao „Filmčugama“, a ljubitelje filma podelio na dve kategorije – „Filmofile“ i „Filmomanijake“.

Priznajem javno i prihvatam sve posledice ove hrabre izjave, ja pripadam ovoj drugoj kategoriji.

Dakle, nema dileme da sam filmomanijak.

KUMA I i KUMA II gledala sam preko stotinu puta. Znam napamet svaki kadar, svaku rečenicu i izraz lica....Jedino sam KUMA III teškom mukom odgledala i preplakala jedan jedini put. I to ne zato što film nije sjajan, redak je treći nastavak tako uspešno i dobro osmišljen, nažalost poprilično istinite i realno tematike, već zbog one scene kada mu ubijaju ćerku. Previše me podseća na neke svoje trenutke, koji mi se često provlače kroz najgore noćne more, kada me bude sopstveni jauci...

„Đavoljeg advokata“ možda koju desetinu manje.....

„Elizabetu“, „Henrija VIII-og“ i „Golden age“ otprilike isto toliko....

Nije ta lista gotova, ima ih još nekoliko, kupovala sam originalne kasete ili snimala svoje, ali otići ću previše u širinu. Inače, jedna sam od retkih koji imaju najskuplji sat u kući – video rekorder.

Uporno odbijam da ga se otarasim; nekako, nije mi merak kada stavim DVD....Mnogo, brate, komplikovano....Ovako, stavim kasetu, daljinac u ruke i uživaj do mile volje!

Namerno nisam spomenula „SKARFACE“, po meni najbolji film Brajana De Palme. E, to je baš „filmčuga“. I njega znam napamet.

Ne znaš ko je tu bio bolji – da li Al Paćino, koji je onako neprevaziđeno odslikao krimosa, prvo jajaru, a onda velikog macana, neobrazovanu   prostačinu a velikog emotivca ili sam De Palma, sposoban da gledaocu „prikuje“ pažnju u meri da ponekad prestane i da diše, dok ga vodi putem do velikog sna – prvo sitan pilićar, pa redom do zlatnih kadilaka, odela od 1.000 dolara (bila je to tada jaaako velika lova),  najlepše devojke na svetu, tigra u bašti i džakuzija u dnevnoj sobi....Dakle, do svega što novac može pružiti....Do bedare u koju zapadne svako ko uleti u narko biznis – nikad ne konzumiraj svoju robu.....I do one filozofske „želim ti da nikad ne stigneš do vrha“....Zato, što put sa vrha vodi samo u nadole!

A posebno je upečatljiva ona scena obračuna uz motornu testeru.....Ajme meni, koja li je to scena kada čuješ zvuk, a vidiš krv na sve strane! Upečatljivija od svih slika ubadanja i probadanja (čak je i Hičkoka nadmašio), odsecanja ekstremiteta itd..itd...kada se velemajstorima scenskih efekata razradi mašta.

Koliko god da je posle toga snimio dobrih filmova, ubeđena sam da mu je taj najbolji. Jednostavno neprevaziđen“

Ali, sjajnom Brajanu je, izgleda, ponestalo ideja, bar se meni neukoj tako čini.....

Džabe mu i „Nesalomljivi“, nedovoljno je jaka  i „Nemoguća misija“....

U njegovoj rodnoj ,Ju Es Ej ima nekih tridesetak puta više stanovnika nego u našoj Srbiji. Dakle, bilo bi logično da prave i toliko puta više govnarija.

Dobro, ako apstrahujemo onih 5 miliona Indijanaca, koji su samoinicijativno rešili da, što izvrše masovna samoubistva, što da se iseljavaju u krajeve odakle bi i sotona zbrisao glavom bez obzira, golim pustinjama bez hrane i vode ili da se toliko trude oko omasovljenja i negovanja virusa velikih boginja i ko zna čega još, šta su to toliko imali?

Ti isti nerazumni Indijanci su im omogućili da se domognu ogromnih prostranstava sa 6 vremenskih zona od okeana do okeana, od severnog pola, pa maltene do polutara, milione i milione hektara plodne zemlje, so da baciš i ona bi nikla, nemerljiva bogatstva u zemlji i iznad zemlje, život za jednu solidnu grupu ljudi, u odnosu na koje je saudijska kraljevska porodica jedva niža srednja klasa!

Velika ekonomska kriza? Jeste, ali se pojavio Džon Mejnard Kejnz da prepusti Ruzveltu plan Nju dil, pa se izvukoše. Nekako!

Uhvatili ih Japanezi na spavanju u Perl Harburu? Tačno je, bio je to udarac, bokserski žargonom rečeno, „ispod pojasa“, no, ipak su jedina zemlja koja je izvukla lovu, kako tokom rata, a pogotovo posle. Obaška, šta su sve pokupili Japancima.....I to nakon što su ih roknuli sa dve atomske bombe, čime su udarili temelje, je li, masovnoj primeni u mirnodopske svrhe nuklearne energije. Pa, sad ti vidi koliko su zaradili na tehnologiji, koju su prodavali kupcima, a da dotični nisu ni pitali za cena. Ma, uzeli su šuškavih zelembaća koliko im je trebalo.

Teorija zavere oko ubistva Kenedija? Pa i odatle su izvukli teške pare, jer su obaveštene pristalice teorije zavere prodavale milione knjiga, bez ikakvog konkretnog zaključka, onim neobaveštenim (nisu članovi DSS-a, bez brige) zaluđenicima teorije zavere. Pa, pojeo vuk magarca, Džeki maznula Onazisa, Edvard se izvukao kad je uhvaćen u krivolovu sa sekretaricom u onoj saobraćajci kod Čapakvidika...I sada su elita, koliko god da su osnivački kapital stekli čistim kriminalnim radnjama, a nisu se ni libili izvesnih praktičnih poslova sa „ljudima koji znaju ljude“.

U Vijetnamu su slomili burgiju, što jest jest, no i pored svega toga, proizvodnja i prodaja  zvezdanih zastava nije opala. Naprotiv, sumnjiv je svaki onaj ko je ne okači na kuću. A i potrošili su zalihe oružja, pa je proizvodnja dobila neviđen zamah, taman su imali poligon gde su mogli testirati hemijsko i biološko oružje. Rezultat – više zaposlenih, više para i svi zadovoljni.

Osim onih milion veterana, koji su imali nesreću da prežive, ko bez ruke, ko bez noge, ko sa šrapnelom u glavi, pa da završe na socijalnoj pomoći, na ulici,  redovni pacijenti psihijatrijskih  (i ostalih) klinika. I iz toga su izvukli korist, jer tada nastali izraz „vijetnamski sindrom“ je kasnije ušao u šifarnik bolesti kao PTSP ili iz milošte zvan posttraumatski stresni sindrom. Možda vam tu nešto zvuči poznato?

E, onda su krenuli i do sada još nikako da ih prođe volja, nadahnuti, kako sami zdušno tvrde, rečju Božjom da šire demokratiju u celom svetu. Interesantno je da uvek počinju tamo gde hoće nekom da učačkaju ili da ga skinu sa vlasti. Dakle, prvo ojačaš opoziciju, naoružaš je naravno, dovedeš na čelo onog ko će da sluša, pa ožeži......I to uvek tamo gde ima nafte, zemnog gasa, neke retke rude, nisu gadljivi ni na opijum, hašiš i slične produkte za podizanje sveopšteg raspoloženja. Pa, pošto se uvek neko pobuni i „ugrozi uložene nadljudske napore“ sve za odbranu demokratije, uključuje se iz sve snage vojni lobi sa jastrebovima, pa proizvođači oružja opet imaju prilike da na licu mesta isprobaju horor-novotarije, a i da se bogami potroše i stare zalihe! Ko je u dobitku – pa opet država, jer se važnih sirovina dokopala jeftino, oružje potrošeno, valja proizvoditi novo, opet nova zapošljavanja i sveopšta sreća.

Taj recept furaju i danas, još nijednom nije omanuo....Jedino što im ratnici Džihada, oni što po svaku cenu hoće da postanu šehidi, povremeno pomrse račune, a ne shvataju koliko je svaka nova akcija samo povod za novo gomilanje oružja i novo bogaćenje.

U svoj ovoj rašomonijadi, postoji par drugačijih situacija, ali one samo potvrđuju pravilo – radi kako god znaš, bitno je da ima profita!

Doduše, ne kažem da se zadesi i neki izuzetak – kada je ono Džeki Niki prvo totalno zabrljao u Vijetnamu, zatim počeo da se igra sa Yuta-koktelima u južnom Pacifiku i spremanjem za biološki rat, pa mu onda proradila paranoja i počeo i sam sebe prisluškivati, dok je sedeo u ćenifi.....pa morao da da ostavku, odmah mu je novi predsednik pomisao pomilovanje. Valjda se tek vratio sa inauguracije, gde se smrznuo do kostiju, pa je uz čivas, da se zagreje, pre inauguracionog bala, prvu stvar koju je uradio, potpisao pomilovanje svom predsedniku. Za svaki slučaj, vruća je to stolica, ko zna šta će njemu sutra trebati....I mogao je“Vašington post“ da trubi do besvesti, soli na rep, izvuče se Džeki Niki. Čini mi se (ali nisam, priznajem, sigurna) da jei zadržao sve privilegije bivših predsednika, a tek predavanja po raznoraznim skupovima uz honorar od 100 hiljadarki USD.....Baš mu je bilo eventualno.

I, naravno ostavih za kraj istorijski impeachment,(namerno sam napisala reč u originalu, da se šaljivdžije ne bi dosetile varijacija),  kada je lepi Bili morao da se koprca pred Kongresom i to za 2 dela – krivokletstvo i opstrukciju pravde. Kako je samo izigrvao semafor – crvena, žuta, zelena, pa sve tako redom..... Ali, izvuče se lepi mali Billy, koliko god da je imao putera na glavi i koliko god je mala slatka Mony plakala i arlaukala, sve sa onom haljinom, koju je, mora biti slučajno sačuvala, zlu ne trebalo, sa sve tečno-okorelim dokazima zajedno. Epilog - dočepa se nevinašce Mony para i para od intervjua, prodaje autorskih prava za film i knjigu, malom Billiju je onaj silni pepeo, kojim se posuo i posipao neprekidno po glavi, odlično stajao, baš mu lepo išao uz sedu kosu, a prepodobnu Hilly umalo ne kanonizovaše, baš iza majke Tereze, kako je eto, dostojanstveno i stoički podnela ono što ni jedna žena ne bi izdržala da se ne slomi, dama nad damama, svetica nad sveticama, ko zna šta sam sve propustila od zagrcnutih panegerika... A sad će im još, ko kanda, biti i predsednik. Pa sad, neka kaže neko da li je iko od njih loše prošao. Jok. Ni u ludilu. Naprotiv.

Zaključak – kako god koja pizdarija, uvek podosta njih izvuče korist iz nje, zauka se proizvodnja, makar i oružja, zastave se vijore i ženske bezglavo jure za tipovima u uniformama. Oduševljene su, kažu, što su dotični imali tako divan patriotski stav prema svoj zemlji. I uvek se budžet uvećavao, po ovom ili onom osnovu.

Dakle, muvaj, ako možeš ukradi identitet, predstavljaj se kao neko ko nisi, samo šišaj travu jednom nedeljno i ne zlostavljaj pse. Kroz sve će ti kako-tako progledati kroz prste, osim plaćanja poreza. E, to je nedodirljivo. I Kaponeo navataše na tu foru, još davno pre donošenja RICO zakona.

Elem, da se vratim na početak, uz ovakvo stanje stvari ti si, dragi i sposobni Brajane De Palma, malo posustao sa inspiracijom. Pošto je šteta da sçenarista i režiser tvog kalibra zapadne u takvu kreativnu krizu;zato prihvati naš poziv, koji ti upućujemo od srca – dođi kod nas i ostani koliko god želiš. Imaćeš posla i ideja za narednih 50 godina, glavu da ne digneš.

Doduše, utrpala se u varijantu anoreksična Endži, pa napravila ono sranje od kobajagi filma. Verujem da je pukla ko zvečka, jer se u tematiku razume kao Mara u krivi......

Kad smo mogli godinama da trpimo kojekakve belosvetske spodobe, pokupljene s koca i konopca, kud li nećemo tebe, tako sposobnog i pametnog. A još ako nam dovedeš i Al Paćina – bićemo ti zahvalni do groba. A i šire!

Dakle, dragi Brajane (izvini na neosnovanom intimiziranju, toliko te cenim i znam tvoj opus da mi se čini kako se već dobro poznajemo), ako dođeš, imaćeš prilike da se uveriš kako su novokomponovani bi(n)zismeni do savršenstva za ovih trideset godina doveli delatnost muvanja i lapanja, naravno, uz svesrdnu dužnost države, gde je ogroman broj zvaničnika baš u svakoj vlasti od 1986.godine pa na ovamo završio pravo (svi su u pravu, što reče moj pokojni drug Đuza), a sve uz jedini i najvažniji uslov da rezultat (ne)dela nikako ne sme biti ispod milion....Maraka, evra, dolara, franaka, svake valute koja ima kredibilitet, ali su pobrojane najčešće. U protivnom, dotični seda na optuženičku klupu, baš kao onaj moj nesrećnik sa zapišanom daskom.

Prvo se država setila u drugoj polovini 80-ih da raspiše legendarni „Zajam za preporod Srbije“.....Svi smo morali odvajati po jednu platu godišnje, a one naivčine, što su svojevremeno zbrisale napolje, uložile su svoje ušteđevome. Bilo je tu slikanja, neverovatno pohvalnih ćlanaka o junacima koji podržavaju svoju zemlju, ma divota jedna.....Svima je bilo lepo – i onima koji su dali lovu, smrtno ubeđeni da su napravili potez svog života, a naravno još više onima koji su je primili.

Zakopani su neke kamenčuge-temeljci, izgrađeno je i po 8 kilometara puta, dobro da bolje ne može biti. Stvar funkcioniše besprekorno, Srbije će zahvaljujući pomoći svojih građana koji bezrezervno veruju u nju za 3 do 4 godine prepišati i Nemačku. Onda će oni dolaziti kod nas na rad....

1990.godine, kada je marka bila 1 dinar, pohrlili su i ostali da ušteđevinu, koju su držali u zamrzivačim, starim kaljevim pećima, polurasturenim kaučima i ostalim sličnim štekovima, stave u banke, jer „za ulog garantuje“ država“ i treba konačno onu crkavicu za ne daj Bože, držati u banci, gde joj je i mesto.

Onda je, dok si dlanom udario u dlan, došla 1992.godine, pa čuvena 1993-a,
Kada je inflacija viševiševišestruko premašila i onu za vreme Vajmarske republike i onu argentinsku. E, tada je nastala prava tarapana!

Onih nekoliko desetina ili možda stotinak njih, prepoznaće se oni već, ini macani kojima je Bog bio ujak, pa prišapnuo da uzmu kredite od 10 pa naviše miliona maraka, otplatne rate vraćali su najpre vrednošću jednog boksa cigara, a onda isplatili sve....Za siću...Umešala se tu i srpska majka i gazda Jezda, ljudi su prodavali stanove (ruku na srce, to su bili mahom oni koji su podobijali društvene stanove, a onda ih otkupili za tepsiju ribe) ljudi su u redovima od stotinaak metara čekali da daju rođene pare, jer kamata od 15% mesečno nije za baciti......Dafina je davala pare na sve strane, čini mi se da je udarila kamen temeljac i na onu rupu na Slaviji, poklonila tadašnjoj gradonačelnici basnoslovno vredan dijamantski komplet – ogrlica, naušnice i prsten, (za koji dotična dama tvrdi kako ga je vratila), a bečke i čelarevački Cig....pardon, Romi, pamte vremena kada im je Bracika lepio na oznojana čela novčanice od po 1.000 maraka....I tako po tri dana.

Prvi su popušili ulagači u banke, koji više do svog novca nisu mogli doći...Nema! Onda oni zajmodavci za Zajam za preporod Srbije.....Pa Dafinine i jezdine žrtve......Više niko nije podigao ni cvonjka, velika pljačka ludih i naivnih Srba zahutkala se do brzine svetlosti.

Pokupili su nam najmanje 80% onog što smo imali. I ništa! Pojeo vuk magarca.

Niko živi u ovoj (nesrećnoj) zemlji ne zna ili ne sme da kaže gde su završile te pare, koje su inače, u džakovima, bez brojanja, specijalnim avionima vvožene na Kipar. Svaki politčar koji se kleo kako će sve vratiti do poslednjog novčića, ćutao je kao som pred zimu, onda kada bi se vratio sa čarobnog ostrva.

S druge strane, krenule su prve privatizacije. Onda su oni, koji nikad nisu vratili milionske kredite (devizn) imali sasvim dovoljno para da pokupuju najbolje firme, koje su do tada sasvim dobro radile.

Od tada, pa naovamo prodali smo, uglavnom, sve!

Beočinsku fabriku cementa, sa sve zalihama kamena laporca......Koliko se sada buši, jednom će se samo sručiti cela Fruška Gora, sa sve Petrovaradinskom tvrđavom zajedno..

Zalihe(?!?!?) vode u Aranđelovcu.....

„MERIMU“ iz Kruševca.....

„TIGAR“  iz Pirota.....

„ZASTAVU“ iz Kragujevca........

Železaru u Smederevu....

IMT u Rakovici....

„YUMCO“ iz Vranja-.....

„ZMAJ“ u Zemunu

„NOVKABEL“ u Novom Sadu...

Veliki hoteli, a posebno hoteli na Kopaoniku....

Šećerane....

Banke...... I Poštansku štedionicu, u kratkom roku preprodatu po višestrukoj većoj ceni.....

Struja?!?

Stotine hiljada hektara najbolje obradive zemlje u Vojvodini...

Ma, daleko mi je lakše da nabrojim ono što nije prodato, već obratno!

Fond PIO i zdravstveni fondovi ispražnjeni su do poslednjeg cvonjka! Pa, ni to nije dosta, već se sa bedne pare prodaju banje, hoteli i odmarališta, dakle, svi objekti koje je desetinama godina gradio FOND. Dakle, otpišite banjsko lečenje, bez da za to ne calnete više nego da sta putovali, recimo, u Brazil, na karneval.

I sve se to nalazi u rukama stotinak ljudi. Kada su za sitne pare došli do velikih giganata, ako ih nisu prodali, napravili su konzorcijume, koji sada drmaju i pale našom privredom, ako se to uopšte može tako zvati. To je njihova privreda.

Zatvori su prepuni sitnih krimosa, jajara, pilićara i narkomana, Niko iznad 10.000 evrića.

Dovoljno je da se prikačiš uz neku političku stranku, na vlasti ili joj predstoji vlast još bolje i bukvalno si nedodirljiv! Kao medvedi, stonoge i spomenici kulture.

E, tako su nas pljačkali i opljačkali!

Svaka izborna kampanja vrvi obećanjima kako „će se svi tajkuni naći iza rešetaka i sve će biti procesuirano (čuj, procesuirano, ja glupača bila ubeđena da o tome može govoriti samo sud) u roku od godinu dana....šest meseci, zavisi već koliko je dana ostalo do izbora i izborne tišine.

Ne lipši magare do zelene trave. Niko, ali baš niko nije ispunio obećano, Zamazuju nam oči glupostima, koje pojede vreme, jer uvek pristigne nova afera.

Jahte, avioni, kamioni, bunde od činčile, firmirana garderoba, automobili rađeni po meri, dvorci na Dedinju i Senjaku, a bogami i po svim većim gradovima.....Ne daj ti Bože smelost da pitaš odakile sve to....Odmah bi svirao klavir u „Novim Putevima“....

Tačno je, imate i si vaših silnih pizdarija. Ali sam ubeđena da nisu tako bezočne, da njihove posledice ne trpe milioni ljudi.

I od svega toga ova država, kao entitetet, nema baš ništa! Kada se Poreska uprava i usudi da objavi spisak najvećih dužnika, uglavnom su uvek ista imena tamo....Mahom tih koji su jeftino kupovali, naravno sve uz svesrdan amin Agencije za privatizaciju......I još mnogih, koji ni trunke stida ne pokazuju, još nam javno, onako sa TV-ekrana drže predavanja zašto nam je loše i kada će nam biti bolje (2026, verovatno), ako je uopšte i dočekamo,

Dakle, Brajane dragi, to su ti činjenice. Stotina je opljačkala ovu zemlju, novac su izneli na ko zna koja ostrva, ostavljaju da nas lagano umiremo, bez kvalitetne hrane, bez lekova, bez lečenja....

Ali se bez stida i srama slikaju u svojim grozomornim dvorcima, jahtama, avionima, prisustvuju svakom diplomatskom prijemu, obavezni su gosti kod tzv.prestolonaslednika koji za 25 godina još nije naučio srpski. I nikad ni neće.

Valjda ti je jasna poenta cele stvari!

Prevaziđi sebe, napravi film o seljačinama (ne seljacima, njima svaka čast), koji su se domogli nezamislivo velikih para, velikih i po merilima tvog Junajded stejtsa, uhvatili prave veze, lizali guzice gde su morali, podmetali dupe gde je trebalo, plaćali reket pravim igračima.....Pa onda ojadili jednu bogatu zemlju, opljačkali je, ostavili je bez samopoštovanja i dostojanstva....

A onda dopali pod udar zakona, kod poštnih i nepodmitljivih sudija, sudija koji drže do svog ugleda......I bili osuđeni na duge, duge vremenske kazne, recimo po nekoliko doživotnih rodija, ako smo već toliki humanisti, pa smo gadljivi na smrtnu kaznu....Bez prava na uslovni otpust.

Upotrebi koju sekvencu iz „Skarfejsa“ i ideje rešavanja stvari iz „Nemoguće misije“, pa da makar na filmu vidimo ono što nikada u stvarnosti dočekati nećemo.

Brajane, samo u tebe još verujemo!





21. април 2015.

Pušači svih zemalja - UJEDINITE SE!

Moja malenkost, Maroko, Fes -Medina i naravno - cigareta


Poštujući svoj autorizovani recept za kakav-takav duševni mir, izbegavam da gledam naše TV kanale. Prvo zbog već bezočno i bezobrazno dugačkih reklama, kako na tzv.komercijalnim televizijama, tako i na mom ljubljenom RTS-u, čije vlasništvo, je li, delim sa svim ostalim građanima Srbije. Pošto su ih provalili za plaćanje obavezne pretplate, koliko god da se grebu o sve one, čije ime ili logo moraju blinkati sa ekrana, nešto i Skupština zateže, mada mi se čini da je to samo žvaka za budale, jer drugi program i dalje prenosi sednice ljubljene nam i kulturne skupštine, sa sve onim sirotanima koji su se našli teško uvređeni zbog izrečenih kazni od celih 7.000 dinara (čini mi se, nešto skuplje, nego kad te ulove da nisi usred šljaštećeg sunčanog podneva uključio svetla na autu), jer, bože moj, šta ime u tome tako strašno da pred milionima ljudi nekome kažeš da je lopov, budala i ostale lepe kvalifikacije tog tipa, pa, takvo ponašanje je karakteristika našeg nacionalnog identiteta i folklora, prema tome, valja ga poštovati, a ne kažnjavati, dakle i pored toga (opet se ja rasplinuh), RTS 1 nas uredno zasipa reklamama. Prekidaju utakmice, za koje obavezno imaju
sponzora, prekidaju filmove, prekidaju tzv.političke emisije, baš u trenutku kad neko od gostiju zapeni (valjda im voditelj(ka) u toj pauzi pripreti da će zbog tehničkih smetnji prekinuti emisiju, to verujem da pogotovo predočava onima iz opozicije, prekidaju vesti, ma, ne mogu da se setim niti jedne jedine emisije, kada nam za jedno 200 decibela jačim tonom, ne grunu sa nekom fenomenalnom akcijom (kupujte bolje, jeftinije, domaće i šta još sve ne).

A ostali?

Nije me mrzelo da merim vreme trajanja – ispod 10 minuta nema niti jednog prekida sa prilikom za razrađivanje advertajzinga i uvaljivanje za tešku lovu preskupih sekundi za emitovanje, uglavnom, masovnih zaglupljivanja. Za vreme trajanja jednog filma (nisam mogla odoleti ponovnom gledanju KUMA), mogla sam da stignem sledeće – pristavim ručak, potopim veš, operem ga na ruke, isperem, ostavim da odleži u omekšivaču, usput dovedem ručak do onog stadijuma tihog krčkanja, raširim veš...i obavezno izduvanim koju, uz frišku kafu. Sve to, a da ne promašim ni jedan kadar.

Vesti? Direktan i najkraći put do psihijatrije, uz dijagnozu kliničke depresije sa paranoidnim manifestacijama, nekontrolisanim napadima besa i suicidalnim tendencijama.

Ali, šta ću, nisam juče do kraja gledala Noleta, nema mi druge do da uključim spravu (TV), da vidim koji kadar meča i naravno rezultat.

Kad ono – po celoj Evropi, naročito Nemačkoj, demonstracije. Neće ljudi da prihvate novi trgovinski sporazum sa SAD, prema kojem američka hrana, između ostalog, treba da se prodaje po celoj EU, bez uvoznih taksi.

Znaju štrajkači za jadac – sve što kauboji nisu mogli da uvale tamo, jer se njihova Uprava za hranu i lekove ne zajebava, a ni sudski sporovi nisu baš za zanemariti – GM soju, žitarice, meso prepuno hormona, jer kako pile za tri nedelje može doseći preko kilograma težine, nego tako i dr., i dr..... – sve će to valjati nama. Kao da nas do sada nisu dovoljno opljačkali , zatrovali i ojadili.

Dakle, od nacije sa ubedljivo najvišim procentom ekstremno gojaznih (negde čini mi se oko 80%) mi treba da uzimamo-kupujemo hranu. Biće tu i nekih drugih stvari, verovatno garderoba u veličinama do 88, automobili niskih cena i preskupih rezervnih delova, garderobe od reciklirane plastike, možda nešto malo dobre tehnike, ali – sve što valja, tamo je zaista jako, jako skupo. Je li to za nas, koji već i Kineze izbegavamo, jer naše bedne plate ni to ne mogu podneti? Nije!

Neko će reći, šta ja tu imam da se petljam, najavljeni sporazum odnosi se na EU i SAD....Još kako imam, jer i Evropa sve škartove i ono što je za bacanje baca nama. Kako? Vrlo jednostavno! Umesto da plaćaju uništavanje i to ne male pare,  rešili su se bede tako što šleper za šleperom namirnica odavno isteklog roka upotrebe bez pola problema prelazi naše granice. Nabavi dobar kuter, boje i konzervanse – eto ti lepih proizvoda, koje gutaju Srbi. Nema veze, oni su i onako na sve navikli. I ćute. Ne bune se.

Kod nas se niti jedna proizvodnja ne isplati. Ako te i krene, imaš pametnu ideju, dobar poslovni plan, volje i snage da radiš od jutra do naksutra, počnu te ucenjivati oni koji preuzimaju sirovinu; sad im baš ne treba toliko, sad im nije zgodno da plate, neverovatno su kreativni u izgovorima. A, kada i dobiješ finalni proizvod, zapadneš u kandže velikim trgovinskim lancima – da bi ušao u proces prodaje, prvo više puta besplatno puni rafove,  a nakon toga, ako prođeš, plaćanje je.....kad njima odgovara. Ili na dođem ti. Ko se usudi da tuži, čekaju ga najpre visoke takse, kilavi sudovi, a na kraju crna lista – jednom si tužio, nikad više nećeš biti dobavljač. A, ako si baš toliko uporan i jakih živaca, da sve te prepreke preskočiš, dočeka te država sa porezom na porezovog poreza porez. I inspekcije, kod kojih bez dobrih stimulacija baš ništa ne prolazi. Račun  -  nikakav, počeo si sa  kreditom, završio sa potpuno izgubljenom imovinom i mnoštvom dugova pride.

E, zato i jesmo ovce za šišanje i umirući pelikani. Sve gutamo, koliko god da bazdi. I ne bunimo se.

Dakle, jureći i dalje prema Evropi, hranićemo se sve lošije, bivaćemo sve bolesniji. Umesto jednog dnevno, koji se razboli od raka, doći ćemo vrlo brzo do faktora tri. Uz umiruće zdravstvo, gde se može lečiti samo onaj ko još ima neku crkavicu, biće nam malo mesta za groblja.

Bolnice su pune dece ispod 30 godina, koju (bezuspešno) leče od karcinoma.
Uz nove GM novotarije i hormone, niko neće dočekati 40-u, svi ćemo skapati od visokog pritiska, dijabetesa i pratećih zadovoljstava.

Počelo se sa Milosrdnim anđelom, završiće se sa trgovinskim sporazumom. Baš tako.

Ali, nade ipak ima.......Detektovali smo najvećeg neprijatelja – duvan!

I krenuli svim silama u borbu protiv tih odvratnih zagađivača, koji nam kvare inače nepomućenu idilu, jer nam je dobro da bolje ne može biti! Svuda natpisi sa onom precrtanom cigaretom,.....Daju se i poslednje pare za detektore dima.....Nema šanse da kupiš kutiju cigareta, bez smrtovnice, kada ti saopštavaju šta te sve čeka ako pušiš.......Neverovatan uspeh, za Nobela, ta  snaga  sa kojom smo se uhvatili u koštac sa najgorim neprijateljem, od kad je sveta i veka.

U junajted stejtsu postoje cele čevrti, gde se cene kuća kreću na milione dolara, a ne smeš zapaliti ni u bašti. Ko ne veruje, neka pita jednu moju poznanicu, koja je otišla kod brata na Floridu (tip se pametno oženio 20 godina starijom, bar toliko ona priznaje, Amerikankom), pa u nikotinskoj krizi siđe pored bazena, sedne ispod palme i zapali....Leleeee.....Kada su krenule prskalice, pa počele da zvrndaju sirene, a onda vatrogasci......Koštala ju je ta cigareta, koju bar da je izduvanila do kraja, nekih 1.000 USD. Jeftino, neka ide život.....

U istoj dotičnoj zemlji, filmska industrija je iznedrila novog klasičnog negativca. Mora biti Srbin.....I mora biti pušač.....Zajedno ili odvojeno, izlazi mu na isto. Pa, zar nije još u onoj seriji „Dosije X“ najveći negativac bio Pušač....A svi se palili na ušećerenog  Moldera.....Meni, koja  i samoj sebi često idem uz očin, ubedljivo je najbolji tip bio njihov šef Skiner. Ali, nije to tema.

Još kako vodite računa, kada vas negde pocepaju za hotel, ima li soba za pušače. Inače, bićete prinušeni da i poslednji cvonjak istresete, a da kafu i cigaretu konzumirate ispred hotela!?!

U Švedskoj celog radnog veka odrobijavate jedan stan, ali zgrada je ekiološka, ne možete pušiti ni na terasi. Makar napolju  severni vetar duvao 150km/m, a temperatura bila umilnih minus 30C.....

U Holandiji, koja nam opet nešto preti sankcijama, u kafiću, kada sedneš da meračiš kaficu, nema - kresneš zapalenje! A-a! Zato, uredno možeš smotati gandžu, na to niko ne obraća pažnju. Ali, izvadiš li kutiju sa cigaretama, pa još ako se usudiš pokušati zapaliti, odmah će te šljepiti po prstima i pokazati na onu čuvenu tablu - NO SMOKING! Dakle, duvan smrtonosan, gandža nije, još i leči.  Eh, da sam ostavila na stranu petinu kinte, koju sam zaradila na odbranama onih, koji su u svom dvorištu, bašti ili na njivi, sadili marihuanu, sad bi već odavno pljuckala na ceo Srbistan, iz neke skromne kućice na samoj obali Sicilije, pateći se sirota ja u divnoj i blagoj klimi, a ne da se krljam i lomim na neočišćenom ledu na ulici, ledenoj košavi i vrućinama, od kojih mozak provri.

Ma ceo svet poludeo, kad vam kažem, pa ko ona krava, kad se konj potkiva, podigosmo i mi nogu.

Na sahranjivanje se čeka i po 10 dana, a na spisku je možda 30% starijih od 60 godina. Svi ostali su daleko mlađi.....

Za zakazivanje običnog pregleda kod lekara čeka se po nedelju dana. Možeš i ranije, kao hitan slučaj, ali računaj da ćeš ući u klinč sa njih 20, od kojih svako do poslednjeg tvrdi kako je njemu (njoj) lošije i ne guraj se preko reda, što nisi gledao u kristalnu kuglu kada ćeš dobiti temperaturu od 40C ili zapasti u predinfarktno stanje.....

Na institutu u Sremskoj Kamenicu su vršena istraživanja koliko je pušača na 10 umrlih od raka pluća. Znate li na kom je mestu duvan, kao faktor?

Na 10-om, poslednjem!

Na prvom mestu je ubedljivo stres, stres i stres!

Jedna nezavisna grupa naučnika vršila je istraživanja o stepenu zračenja, kojim nas je obasjao i obasuo Milosrdni anđeo. Rezultati su porazni i stravični, svaki državljanin republike nam Srbije je dobio toliko zračenja, kao da od 1999.godine, pa do kraja života snima pluća, ono što, inače, sme da radi najviše dva puta godišnje.

Istraživanje kod nas niije objavljeno, niko nije imao muda. A i ko zna  kako bi reagovale Natašica i Sonjica, sa još nekoliko branitelja naših interesa.

Pored takvih branitelja, neprijatelji nam uopšte ne trebaju!

Dakle, da nastavim sa nabrajanjem zadovoljstava, zbog kojih svakog dana plaćemo od sreće,,,,

Benzin ide 30% gore, znači odmah i pijaca i sve ostalo......

Meso će se uskoro kupovati na 100 grama, kosti će biti hit. I to one na uzici, staviš je u lonac, kuvaš par sati, ako imaš na čemu, pa onda izvadiš....Tek toliko da prokuvana voda sa nekim bućkurišem malo zamiriše.....

Prodavaćemo prvo svoju krv.....pa jedan bubreg......pa slezinu.....pa deo jetre.....Da bi preživeli nabavku nove veš mašine ili platili  baj-pas, zakazan za 12.novembar 2018.godine......

Kinezi se sele iz Srbije, kažu, idu u Brazil. I oni su nam postali preskupi....Snadbimo se na vreme naočarima od 300 dinara, posle ćemo ih, onako izlomljene vezivati kanapom i izolit-trakom..

Na garderobu zaboravite! Neka  nosi ko šta ima, prosta robna razmena ima prostora da opet zaživi – ja tebi jaknu, ti meni kaput, on njemu pantalone, za uzvrat dobija dva džempera.....

Pije se u neverovatnim količinama. Pivo, domaće vino, rakija, šta ti padne pod ruku, što god gora brlja, to bolje. Jače uhvati, pa se pre obeznaniš! Piju muškarci, žene, ali mi je najcrnje što sve više piju deca. Da svećom tražiš klinca koji ne cuga. Krmača od 2 litre i – udri brigu na veselje, zabole te što nemaš posla, a nećeš ga skoro ni naći, što se nemaš iz čega školovati, što ti patike prozukle, pa prokišnjavaju....A ako se nađe još koji bensedin....Nebo ti granica!

Ali, beskompromisno niko ne skida nalepnice – zabranjeno pušenje!

Sada javno, pred svima, spremna da to ponovim hiljade i hiljade puta, izjavljujem – NEĆU DA SE OKANEM DUVANA. Ostajem pušač i u invalidskim kolicima, sve dok me ne odvedu na bulevar opruženih.

Kada budem čula da je neko popušio 4 kutije cigara, onda dohvatio sekiru, pobio prvo ženu, pa onda ostatak familije, pregazio kroz svu tu krv i krenuo po komšiluku da nastavi sa sređivanjem računa – odmah prestajem da pušim!

Dotle?! Ma, ni najluđa!

Joj divote, kada sednem u moju fotelju, podignem noge na tabure, uzmem cigaretu, pomilujem je, stavim u muštiklu i prinosim zapaljeni plamen upaljača.....Još nisam ni stigla do nje, a osetim kako mi se pluća šire od predstojećeg zadovoljstva.....Pa, lagano palim, duvan zamiriše, udahnem, onako do nožnih prstiju......Svaki mi se delić tela opušta, a glava prazna, prazna, ne dotiče je ništa....ni smanjenje penzija....ni povećane cene goriva....ni odlazak kod lekara, koji odlažem već nedeljama......ni vesti.....ni jadan predsednik, koji umalo ne strada, jer mu pilot ne zna da pije kafu...a para za drugi nema.....Lebdim u oblaku dima, kafica je tu, a ja meračim li meračim!

Nirvana!

Pušači, zbijmo redove i ne dajmo se! Mi delimo cigarete i dimove, ne tučemo se oko onoga što je ostalo u kutiji, izuzev što imamo naviku da ignorišemo grebadžije, one što kao hoće da prestanu, tek što nisu, ali, hajde da izduvane još samo jednu....naravno, uvek tuđu.

Mi se družimo, pričamo, dok poput poslednjih klošara pušimo ispred zgrada /(jednom sam pred zgradom suda mislila da su demonstracije, kad vraga, ono izašli ljudi da izduvane), osećamo kako smo simpatični jedni drugima, jer istu muku delimo.

A ako se zadesimo negde na istoku, npr. Turskoj, nigde nas, niti u jednoj kafani neće opomenuti zbog upaljene cigarete. Ni u Maroku! Znaju ljudi da je tako malo potrebno za uživanje. Samo vam konobar doturi pepeljaru. Pa, kako da čovek onda bude đubre i ne ostavi mu dodatni bakšiš?!

Ne dozvolimo da nas posvađaju i nahuškaju jedne na druge!

Pušači, još samo u nas verujem!

Mi smo uvek dobre volje i nismo agresivni.....i vodimo računa jedni o drugima.

I nemamo nameru da umremo zdravi. Ni cenu sveopšteg  izopštenja!

A sada, odoh da zapalim novu cigaretu. Umorih se od ovog silnog pisanja!

Fotografija preuzeta sa pretraživača GOOGLE